Da li je Isus stvarno postojao? Postoje li ikakav historijski dokaz o Isusu Kristu?




Pitanje: Da li je Isus stvarno postojao? Postoje li ikakav historijski dokaz o Isusu Kristu?

Odgovor:
Obično, kad se postavi ovo pitanje, osoba dodaje da je zanima odgovor “izvan Biblije”. Mi ne odobravamo tu zamisao da Biblija ne može da uđe u obzir kao izvor dokaza za Isusovo postojanje. Novi zavjet sadrži stotine odlomaka koji se odnose na Isusa Krista. Postoje neki koji tvrde da su Evanđelja pisana u drugom vijeku poslije Krista, više od 100 godina nakon Isusove smrti. Čak i ako bi to bilo istina (što mi čvrsto osporavamo), kad su drevni dokazi u pitanju, zapisi od manje od 200 godina nakon spomenutog događaja se smatraju veoma pouzdanim dokazima. Dalje, velika većina naučnika (Kršćana i nekršćana) će priznati da su Poslanice Pavlove (barem neke od njih) ustvari napisane od strane Pavla u sredini prvog vijeka poslije Krista, manje od 40 godina nakon Isusove smrti. Kad su u pitanju dokazi iz starih zapisa, ovo je izvanredno jak dokaz postojanja čovjeka koji se zvao Isus u Izraelu, na početku prvog vijeka poslije Krista.

Također je važno da primijetimo da su 70. poslije Krista Rimljani napali i razrušili Jerusalim i većinu Izraela, napravivši pokolj stanovnika. Čitavi gradovi su bili bukvalno spaljeni do temelja. Ne bi trebalo da budemo iznenađeni, onda, ako je dosta dokaza o Isusovom postojanju uništeno. Mnogo Isusovih svjedoka je bilo ubijeno. Te činjenice ograničavaju broj sačuvanih svjedočanstava Njegovih sunarodnika.

Uzimajući u obzir da je Isusova služba bila uglavnom ograničena na relativno nevažno područje u malom uglu Rimskog Kraljevstva, iznenađujući broj informacija o Isusu se može izvesti iz nekršćanskih historijskih izvora. Neka od važnijih historijskih dokaza o Njemu uključuju sljedeće:

Rimljanin iz prvog vijeka, Tacit, koji se smatra jednim od vjerodostojnijih historičara antičkog svijeta, pomenuo je praznovjerne „Krscane“ (iz Christus, što je Latinski naziv za Krista), koji su stradali pod Poncijem Pilatom tokom vladavine Tiberija. Svetonije, glavni sekretar Cara Hadriana, napisao je da je postojao čovjek zvan Chrestus (ili Krist) koji je živio tokom prvog vijeka (Anali 15.44).

Josip Flavije je najpoznatiji Jevrejski historičar. U svojim Starinama on upućuje na Jakova, „brata Isusa, koji je prozvan Krist“. Tamo postoji kontroverzan stih (18:3) koji kaže: „Otprilike u to vrijeme postojao je Isus, mudar čovjek, ako je zakonito da ga zovemo čovjekom. Je je on bio taj koji je činio iznenađujuće pothvate...On je bio (taj) Krist...pojavio im se živ nakon trećeg dana, kao što su božanski proroci prorekli – ovo i još deset hiljada drugih predivnih stvari vezanih za njega.“ Jedna verzija kaže: „U to vrijeme postojao je mudar čovjek po imenu Isus. Njegovo vladanje je bilo dobro i (on) je bio poznat kao čestit. Mnogo ljudi između Jevreja i drugih naroda je postalo njegovim učenicima. Pilat ga je osudio na smrt razapinjanjem. Ali ni koji su postali njegovi učenici nisu odbacili njegovo učenje. Izjavili su da im se ukazao tri dana nakon razapinjanja i da je živ; prema tome je vjerovatno bio Mesija, o kome su proroci pripovijedali kad su pisali o čudesima.“

Julije Afrikanac navodi historičara Talusa u diskusiji o tami koja vodi do razapinjanja Krista (Extant Writings, 18).

Plinije Mlađi, u Pismima 10:96, zapisuje praksu slavljenja ranih Krscana, uključujući činjenicu da su Kršćani slavili Isusa kao Boga i bili veoma etični, i uključuje dijelove o prazniku ljubavi i Večeri Gospodnjoj.

Babilonski Talmud (sinedrion 43a) potvrđuje Isusovo razapinjanje uoči Pashe te optužbe protiv Krista za praktikovanje čarobnjaštva i podsticanje Jevreja na otpadništvo.

Lucian Samosata je bio Grčki pisac iz drugog vijeka koji priznaje da je Isus bio slavljen od strane Kršćana, da je predstavio nova učenja i bio razapet zbog njih. On je rekao da su Isusova učenja uključivala bratstvo vjernika, važnost promjene i negiranja drugih bogova. Kršćani su živjeli prema Isusovim zakonima, vjerujući za sebe da su besmrtni i bili su okarakterisani prema preziru prema smrti, dobrovoljnoj samopredanosti i odricanju od materijalnih dobara.

Mara Bar Serafion potvrđuje da je Isus bio učen da bude mudar i moralan čovjek, da je smatran od strane mnogih za kralja Izraela, da je bačen u smrt od strane Jevreja i da je nastavio da živi u učenju svojih sljedbenika.

Zatim imamo sve Gnostičke spise (Evanđelje Istine, Apokrif Ivanov, Tomino Evanđelje, Studija o Uskrsnuću, itd.) koji svi spominju Isusa.

Ustvari, možemo skoro da rekonstruišemo evanđelje samo iz ranih ne-kršćanskih izvora: Isus je bio zvan Krist (Josef), činio je „magične stvari“, vodio Izrael u nova učenja i bio obješen na Pashu za njih (Babilonski Talmud) u Judeji (Tacit), ali je tvrdio da je Bog i da će se vratiti (Eliezar), u šta su njegovi učenici vjerovali, slaveći ga kao Boga (Plinije Mlađi).

Postoji neodoljiv dokaz o postojanju Isusa Krista, i u ne-kršćanskoj i u biblijskoj historiji. Vjerovatno je najveći dokaz da Isus jeste postojao činjenica da su bukvalno hiljade Kršćana u prvom vijeku poslije Krista, uključujući dvanaest apostola, bili voljni da daju svoje živote kao mučenici za Njega. Ljudi će umirati za ono što vjeruju da je istina, ali niko neće umrijeti za ono što zna da je laž.



Vrati se na bosansku stranu



Da li je Isus stvarno postojao? Postoje li ikakav historijski dokaz o Isusu Kristu?