Šta bi roditelji Kršćani trebalo da urade kad bi imali izgubljenog sina (ili ćerku)?




Pitanje: Šta bi roditelji Kršćani trebalo da urade kad bi imali izgubljenog sina (ili ćerku)?

Odgovor:
Postoji nekoliko nerazdvojivih principa u priči o izgubljenom sinu (Luka 15:11.32), koje roditelji Kršćani mogu da iskoriste kako bi reagovali i odnosili se prema djeci koja idu kontra putem od onoga kojim su ih oni učili. Roditelji ne treba da zaborave da njihova djeca jednom, kada odrastu, neće više biti pod njihovim autoritetom.

U priči o izgubljenom sinu mlađi sin uzima svoje nasljedstvo i odlazi u daleku zemlju, gdje ga protraći. U slučaju djeteta koje nije nanovorodjeni vjernik, to je nešto što prirodno dolazi u ponašanju. Međutim, kada je dijete jednom ranije čvrsto povjerovalo u Krista, njega nazivamo “izgubljenim”. Značenje ove riječi u tekstu je “osoba koja je protraćila svoje resurse, rasipnik”, tačan opis djeteta koje ostavlja dom i proćerdava duhovno nasljedstvo koje su njegovi roditelji uložili u njega. Sve te godine odgajanja i njegovanja, naučavanja, ljubavi i brige su zaboravljene kad se to dijete pobuni protiv Boga. Jer, svo pobunjeništvo je pobuna protiv Boga, na prvom mjestu, a manifestuje se pobunom protiv roditelja i njihovog autoriteta.

Primjećujemo da otac u ovoj priči ne zaustavlja svoje dijete od odlaska. Niti ga slijedi, kako bi probao da ga zaštiti. Prije, ovaj roditelj vjerno ostaje kući i moli se, a kad dijete “dođe k sebi” i krene nazad, on čeka gledajući u daljinu i trči u susret svom djetetu, čak i dok je “još bilo daleko”.

Kada naši sinovi i kćeri odu na svoju ruku – pretpostavljamo da imaju dovoljan broj godina da to bude legalno – i naprave odluke za koje znamo da će im donijeti teške posljedice, roditelji moraju da ih puste i dozvole im da odu. Roditelj ne treba da slijedi dijete i da se miješa u posljedice koje će doći. Radije, treba da ostane kući, nastavi da se vjerno moli i da očekuje signale pokajanja i mijenjanja smjera. Dok se to ne desi, treba da stoje po strani, da ne podržavaju buntovništvo i ne miješaju se (1. Petrova 4:15).

Jednom kad su djeca punoljetna, ona su samo pod Božijim autoritetom i autoritetom Vlade (Rimljanima 13:1-7). Kao roditelji, možemo da podržimo svoje buntovnike ljubavlju i molitvom i da budemo spremni da im pođemo u susret kad oni naprave korak ka Bogu. Bog često koristi mizeriju koju sami izazovemo da nas umudri i to je do svake individue, kako će odgovoriti i reagovati na to. Mi ne možemo spasiti svoju djecu – samo Bog to može. Dok to vrijeme ne dođe, moramo osmatrati, moliti se i ostaviti to u Božije ruke. To može biti bolan proces, ali ako je u skladu sa Biblijom, donijeće mir uma i srca. Ne možemo da sudimo svojoj djeci, samo Bog to može. U ovome je velika utjeha: “Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?” (Postanak 18:25c).



Vrati se na bosansku stranu



Šta bi roditelji Kršćani trebalo da urade kad bi imali izgubljenog sina (ili ćerku)?