Zašto postoji toliko mnogo kršćanskih denominacija?




Pitanje: Zašto postoji toliko mnogo kršćanskih denominacija?

Odgovor:
Kako bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo prvo da napravimo razliku između denominacija unutrar tijela Kristovog i nekršćanskih sekti i lažnih religija. Prezbiterijanci i Luterani su primjer kršćanskih denominacija. Mormoni i Jehovini svjedoci su primjer sekti (grupe koje tvrde da su kršćanske, ali poriču jednu od najvažnijih osnova kršćanske vjere). Islam i Budizam su potpuno druačije religije.

Nastanku denominacija unutar kršćanske vjere može da se uđe u trag ako idemo unazad do Protestantske Reformacije, pokreta čiji je cilj bio “reformacija” Rimokatoličke crkve tokom 16. vijeka, iz kojeg su iznikle četiri glavna ogranka ili tradicije Protestantizma: Luterani, Reformisti, Anabaptisti i Anglikanci. Iz ove četiri, tokom vijekova su nastavile da se razvijaju druge denominacije.

Luteranska denominacija je nazvana po Martinu Luteru i zasnovana je na njegovim učenjima. Metodisti su dobili svoje ime po tome što je njihov utemeljivač, John Wesley, bio poznat po svojim “metodama” za duhovni rast. Prezbiterijanci su dobili ime po svom pogledu na crkveno vođstvo – grčka riječ za starješinu je presbyteros. Baptisti su nazvani po svom stavljanju akcenta na važnost krštenja. Svaka denominacija ima malu razliku u doktrini ili stavlja akcenat na drugačije stvari, kao što su metod krštenja, mogućnost uzimanja Gospodnje večere za sve ili samo za oni čije svjedočanstvo može da potvrdi crkveno vođstvo, suverenost Božija naspram slobodne volje po pitanju spasenja, budućnost Izraela i crkve, premilenijsko naspram milenijskog uskrsnuća, postojanje “znakova” u savremenom dobu, itd. Tema ovih podjela nikad nije Krist kao Gospod i Spasitelj, nego iskrene razlike u mišljenju pobožnih, ali nesavršenih ljudi, koji teže ka tome da proslave Gospoda i zadrže doktrinalnu čistoću prema svojoj savjesti i razumijevanju Njegove Riječi.

Denominacije danas su brojne i raznolike. Originalne “glavne” denominacije, koje smo gore spomenuli, izrodile su brojne ogranke kao što su Crkva Božija (Assemblies of God), Kršćanska i misionarska zajednica (Christian and Missionary Alliance), Nazareni, Slobodni Evangelisti (Evangelical Free), nezavisne biblijske crkve, i drugi. Neke denominacije naglašavaju neznatne doktrinarne razlike, ali češće jednostavno imaju različite načine slavljenja, kako bi se uklopile u različite ukuse i sklonosti Kršćana. Ne zaboravimo da kao vjernici, moramo biti istomošljenici po pitanju osnova vjere, ali mimo toga postoji dosta prostora da Kršćani slave na različite načine kao zajednica. Ova širina je ono što prouzrokuje toliko različitih “ukusa” Kršćanstva. Prezbiterijanska crkva u Ugandi ima drugačiji stili slavljenja nego Prezbiterijanska crkva u Koloradu, ali njihova doktrina će u najvećoj mjeri biti ista. Raznovrsnost je dobra stvar, ali nejedinstvo nije. Ako se dvije crkve ne slažu doktrinalno, treba imati debatu i dijalog nad Riječju. Ovaj “željezo se oštri željezom” (Izreke 27:17) dio je koristan za sve. Međutim, ako se crkve ne slažu u stilu i formi, uredu je da ostanu odvojene. Ta odvojenost, ipak, ne lišava Kršćane odgovornosti da vole jedan drugog (1. Ivanova 4:11-12) i da u konačnici budu ujedinjeni u Kristu (Ivan 17:21-22).



Vrati se na bosansku stranu



Zašto postoji toliko mnogo kršćanskih denominacija?