Da li Kršćani treba uporno da traže oproštenje za svoje grijehe?




Pitanje: Da li Kršćani treba uporno da traže oproštenje za svoje grijehe?

Odgovor:
Pitanje koje se često nameće je: “Šta se dešava ako zgriješim, a onda umrem prije nego što stignem da priznam taj grijeh Bogu?” Drugo uobičajeno pitanje je: “Šta se dešava ako zgriješim, ali zaboravim na to i nikad se ne sjetim da ga priznam Bogu?” Oba ova pitanja počivaju na pogrešnim pretpostavkama. Spasenje nije stvar toga da vjernici pokušavaju da priznaju i pokaju se od svakog grijeha koji počine prije nego što umru. Spasenje nije zasnovano na tome da li je Kršćanin prinao i pokajao se od svakog grijeha. Da, trebalo bi da priznajemo svoje griehe Bogu dok smo ih svjesni i to što prije. Međutim, ne treba stalno da pitamo Boga za oproštenje. Kad stavimo svoju vjeru u Isusa Krista za spasenje, svi naši grijesi su oprošteni. To uključuje prošle, sadašnje i buduće, male ili velike grijehe. Vjernici ne moraju uporno da traže oproštenje ili da se kaju, kako bi im grijesi bili oprošteni. Isus je umro da plati kaznu za sve naše grijehe i kad su oprošteni, onda su oprošteni (Kološani 1:14; Djela 10:43).

Ono što treba da radimo je da priznajemo svoje grijehe: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan; oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti” (1. Ivanova 1:9). Ono što nam ovi stihovi govore da uradimo je da “priznajemo” svoje grijehe Bogu. Riječ “priznati” znači “složiti se sa”. Kad priznajemo grijehe Bogu, mi se slažemo s Njim da smo pogriješili, da smo zgriješili. On nam prašta, kroz priznanje, konstantno, radi činjenice da je on “vjeran i pravedan”. Kako je Bog “vjeran i pravedan”? Vjeran je tako što nam oprašta grijehe, što je obećao da će raditi za sve koji su prihvatili Krista kao Spasitelja. Pravedan je u tome što primjenjuje Kristovu žrtvu za naše grijehe, priznajući da su oni zaista otplaćeni.

U isto vrijeme, 1. Ivanova 1:9 ukazuje da nekad oproštenje zavisi od našeg priznanja grijeha Bogu. Kako ovo funkcioniše, ako su nam svi grijesi oprošteni onog momenta kad prihvatimo Krista kao Spasitelja? Izgleda da je ono što apostol Ivan ovdje opisuje, oproštenje vezano za odnos, “odnosno oproštenje”. Svi naši grijesi jesu oprošteni “poziciono” kad smo prihvatili Krista. Ovo nam garantuje spasenje i obećanje vječnog doma na nebu. Kad stanemo pred Boga nakon smrti, On nam neće odbiti ulazak u nebo radi grijeha. To je poziciono oproštenje. Koncept oproštenja vezanog za odnos je zasnovan na činjenici da kad zgriješimo, vrijeđamo Boga i žalostimo Njegov Duh (Efežani 4:30). Iako nam je Bog u krajnosti oprostio grijehe koje činimo, oni i dalje imaju za posljedicu blokadu ili predstavljanje prepreke u našem odnosu sa Bogom. Dječak koji zgriješi protiv svog oca nije izbačen iz porodice. Pobožan otac će mu oprostiti bezuslovno. U isto vrijeme, dobar odnos između oca i sina ne može biti ponovo uspostavljen, dok se taj odnos ne obnovi. To može da se desi samo kada dijete prizna svom ocu da je pogriješilo i izvine se. Zato i mi priznajemo svoje grijehe Bogu – ne da zadobijemo spasenje, nego da se vratimo u blisko zajedništvo sa Bogom koji nas voli i koji nam je već oprostio.



Vrati se na bosansku stranu



Da li Kršćani treba uporno da traže oproštenje za svoje grijehe?