Što znači da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju (Postanak 1,26-27)?




Pitanje: Što znači da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju (Postanak 1,26-27)?

Odgovor:
U posljednji dan stvaranja, Bog je rekao: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična“ (Postanak 1,26). Dakle, svoje djelo dovršio je „osobnim dotjerivanjem“. Bog je stvorio čovjeka iz praha i dao mu život tako što je s njim podijelio vlastiti dah (Postanak 2,7). Radi toga, čovjek je jedinstven među svim Božjim stvorenjima, jer ima i materijalni (tijelo) i nematerijalni (duša / duh) dio.

Imati „sliku“ ili „priliku“ Božju jednostavno znači da smo stvoreni da nalikujemo Bogu. Adam nije nalikovao Bogu u smislu da Bog ima krv i meso. Pismo kaže: „Bog je duh“ (Ivan 4,24), te stoga postoji bez tijela. Međutim, Adamovo tijelo je ipak odražavalo Božji život utoliko što je bio stvoren u savršenu zdravlju i što nije bio podložan smrti.

Božja slika odnosi se na nematerijalni dio čovjeka. Ona čovjeka odvaja od životinjskoga svijeta, čini ga prikladnim za „vladanje“ koje mu je Bog namijenio (Postanak 1,28) i osposobljava ga da komunicira sa svojim Stvoriteljem. Radi se o mentalnoj, moralnoj i društvenoj sličnosti.

U pogledu mentalnog, čovjek je bio stvoren kao razumno, voljno biće—drugim riječima, čovjek može razmišljati i čovjek može izabrati. Time odražava Božji intelekt i slobodu. Svaki put kada netko nešto izumi, napiše knjigu, nacrta pejzaž, uživa u simfoniji, zbroji neki iznos ili nadjene ime mezimcu, ta osoba obznanjuje činjenicu da je stvorena na Božju sliku.

U pogledu moralnosti, čovjek je bio stvoren pravedan i savršeno nevin, čime je odražavao Božju svetost. Bog je vidio sve što je stvorio (uključujući čovjeka) i rekao je da je to „veoma dobro“ (Postanak 1,31). Naša savjest ili „moralni kompas“ otisak je tog izvornog stanja. Kada god netko napiše neki zakon, odvrati se od zla, pohvali dobro ponašanje ili osjeća krivnju, potvrđuje činjenicu da smo stvoreni na Božju sliku.

U pogledu društvenosti, čovjek je bio stvoren za zajedništvo. Time odražava Božju trojstvenu narav i njegovu ljubav. U Edenskom vrtu, najvažniji čovjekov odnos bio je s Bogom (Postanak 3,8 podrazumijeva zajedništvo s Bogom), a Bog je stvorio prvu ženu zato što „nije dobro da čovjek bude sam“ (Postanak 2,18). Svaki put kada se netko vjenča, sprijatelji se, zagrli dijete ili pohađa crkvu, odražava činjenicu da smo stvoreni na Božju priliku.

Kao dio sličnosti s Bogom, Adam je imao sposobnost donošenja slobodnih odluka. Premda mu je bila dana pravedna narav, Adam je donio zlu odluku da će se pobuniti protiv svoga Stvoritelja. Kada je to učinio, Adam je pokvario Božju sliku u sebi, te je tu oštećenu sličnost prenio na svu svoju djecu, uključujući nas (Rimljanima 5,12). Danas mi još uvijek nosimo Božju sliku (Jakov 3,9), ali ujedno nosimo ožiljke grijeha. Posljedice grijeha pokazujemo mentalno, moralno, društveno i fizički.

No, postoji radosna vijest: kada Bog otkupi pojedinca, on tada započinje obnavljati tu izvornu sliku Božju, stvarajući „novoga čovjeka, stvorena na sliku Božju u istinskoj pravednosti i svetosti“ (Efežanima 4,24; vidi također Kološanima 3,10).



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Što znači da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju (Postanak 1,26-27)?