Knjiga Izlaska



Autor: Mojsije je bio autor knjige Izlaska (Izlazak 17:14; 24:4-7; 34:27).

Vrijeme pisanja: Knjiga Izlaska napisana je između 1440 i 1400 g. pr. Kr.

Povod pisanja: Riječ „izlazak“ znači odlazak. U Božje vrijeme, izlazak Izraelaca iz Egipta označio je razdoblje ugnjetavanja Abrahamovih potomaka (Postanak 15:13), te početak ispunjenja saveznih obećanja Abrahamu da njegovi potomci neće samo živjeti u Obećanoj zemlji, nego da će se također umnožiti i postati velik narod (Postanak 12:1-3, 7). Svrhu knjige mogli bismo izraziti kao opis brzoga rasta Jakovljevih potomaka od Egipta do uspostave teokratske nacije u njihovoj Obećanoj zemlji.

Ključni stihovi: Izlazak 1:8: „Uto u Egiptu zavlada novi kralj, koji nije poznavao Josipa.“

Izlazak 2:24-25: „Bog je čuo njihovo zapomaganje i sjetio se svoga Saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom. I pogleda Bog na Izraelce, i zauze se za njih.“

Izlazak 12:27: „'Ovo je pashalna žrtva u čast Jahvi koji je prolazio mimo kuće Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao.' Tada narod popada ničice i pokloni se.“

Izlazak 20:2-3: „Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.“

Sažetak: Izlazak počinje tamo gdje Postanak prestaje, prateći Božje postupanje prema svome obećanom narodu, Židovima. Izlazak prati događaje od vremena kada je Izrael ušao u Egipat kao gost Josipa, koji je bio egipatski moćnik, dok konačno nisu bili izbavljeni iz okrutnog ropstva koje im je nametnuo „novi kralj, koji nije poznavao Josipa“ (Izlazak 1:8).

Poglavlja 1-14 opisuju kako je faraon ugnjetavao Židove, kako se Mojsije podigao kao njihov izbavitelj, pošasti kojima je Bog udario Egipat zbog toga što se njihov vođa nije htio pokoriti Njemu, te odlazak iz Egipta. Božja suverena i moćna ruka očituje se u čudesnim pošastima, koje su završile smrću prvorođenaca i ustanovljenjem prve Pashe—zatim u izbavljenju Izraelaca, razdvajanju Crvenoga mora, te uništenju egipatske vojske.

Srednji dio knjige Izlaska posvećen je lutanju pustinjom i Božjoj čudesnoj skrbi za svoj narod. Međutim, iako im je dao kruh s neba, slatku vodu iz gorkoga izvora, vodu iz stijene, pobjedu nad onima koji su ih htjeli uništiti, Zakon napisan Njegovim prstom na kamenim pločama i svoju prisutnost u obliku stupa od vatre i u oblaku, ljudi su stalno mrmljali i bunili se protiv Njega.

Posljednja trećina knjige opisuje gradnju Kovčega saveza i planiranje Šatora prebivališta s njegovim raznim žrtvama, žrtvenicima, namještajem, obredima i oblicima štovanja.

Tipologija: Brojne žrtve koje su Izraelci trebali prinositi bili su slika konačne žrtve, pashalnoga Janjeta Božjega: Isusa Krista. U noći posljednje pošasti koja je zadesila Egipat, janje bez mane trebalo se ubiti, a njegova krv namazati na dovratke kuća Božjega naroda, štiteći ih od anđela smrti. To je nagovijestilo Isusa, Janje Božje bez mrlje ili mane (1. Petrova 1:19), čija krv primijenjena na nas jamči vječni život. Među simboličnim slikama Krista u knjizi Izlaska nalazi se priča o vodi iz stijene u Izlasku 17:6. Baš kao što je Mojsije udario stijenu da bi providio životvornu vodu ljudima za piće, tako je Bog udario Stijenu našega spasenja, raspeo ga za naše grijehe, a iz te Stijene izašao je dar žive vode (Ivan 4:10). Davanje mane u pustinji savršena je slika Krista, Kruha života (Ivan 6:48), kojega nam je Bog darovao da nam dadne život.

Primjena: Djelomičan razlog zašto nam je Bog dao Mojsijev zakon bio je da se čovječanstvu pokaže da ga nisu sposobni držati. Nismo u stanju ugoditi Bogu čuvanjem Zakona. Prema tome, Pavao nas potiče da „prigrlimo vjeru u Krista Isusa da bismo se opravdali vjerom u Krista, a ne vršenjem Zakona. Jer vršenje Zakona neće nikoga opravdati“ (Galaćanima 2:16).

Božja skrb za Izraelce, od izbavljenja iz ropstva do mane i prepelica, jasan su pokazatelj kako se On u svojoj milosti brine za svoj narod. Bog je obećao da će se pobrinuti za sve naše potrebe. „Vjeran je Bog koji vas je pozvao u zajednicu sa Sinom svojim, Isusom Kristom, Gospodinom našim“ (1. Korinćanima 1:9).

Trebamo se pouzdati u Gospodina, jer On nas može izbaviti od bilo čega. Međutim, Bog ne dozvoljava da grijeh ostane zauvijek nekažnjen. Zbog toga, možemo se pouzdati u u Njegovu odmazdu i pravdu. Kada nas Bog izbavi iz loše situacije, ne smijemo se priželjkivati u nju vratiti. Kada Bog traži nešto od nas, očekuje da mu se pokorimo, ali u isto vrijeme daje nam milost i milosrđe jer zna da, sami po sebi, nećemo moći biti mu u potpunosti poslušni.



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Knjiga Izlaska