Zašto postoji tako mnogo kršćanskih denominacija?




Pitanje: Zašto postoji tako mnogo kršćanskih denominacija?

Odgovor:
Kako bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo prvo razlučiti denominacije unutar Kristova tijela od nekršćanskih kultova i lažnih religija. Prezbiterijanci i luterani su primjeri kršćanskih denominacija. Mormoni i Jehovini svjedoci primjeri su kultova (skupina koje tvrde da su dio kršćanstva, ali niječu jedan ili više ključnih nauka kršćanske vjere). Islam i budizam su sasvim odvojene religije.

Nastanak denominacija unutar kršćanske vjere može se pratiti od protestantske reformacije, pokreta kojim se htjela “reformirati” Rimokatolička crkva tijekom 16. stoljeća, a iz kojeg su nastale četiri velike podjele ili tradicije protestantizma: luterani, reformirani, anabaptisti i anglikanci. Od te četiri denominacije tijekom stoljeća nastale su i druge.

Luteranska denominacija nazvala se po Martinu Lutheru i temeljila se na njegovim učenjima. Metodisti su ime dobili zato što je njihov osnivač John Wesley bio poznat po pronalaženju “metoda” za duhovni rast. Prezbiterijanci su dobili ime po njihovu gledištu crkvenog vodstva—grčka riječ za starješinu je presbyteros. Baptisti su dobili ime po tome što su uvijek naglašavali važnost krštenja. Svaka denominacija ima ponešto različitu doktrinu ili naglasak od drugih, poput metode krštenja, dostupnosti Gospodnje večere svima ili samo onima čija svjedočanstva mogu potvrditi crkveni vođe; suverenitet Boga naspram slobodne volje u pitanjima spasenja; budućnosti Izraela i crkve; pretribulacionizma vs. posttribulacionizma u vezi uznesenja; postojanja “znakovnih” darova u suvremenom dobu itd. Ove podjele nikad ne nastaju po pitanju Krista kao Gospodina i Spasitelja, nego se radi o istinskim razlikama u mišljenju pobožnih, međutim, nesavršenih ljudi koji žele dati Bogu slavu i zadržati doktrinarnu čistoću u skladu sa svojim savjestima i razumijevanju Božje riječi.

Današnje denominacije mnoge su i različite. Prvotne, gore spomenute, “glavne” denominacije izrodile su brojne ogranke kao što su Božje skupštine, Kršćanski i misionarski savez, Nazarećani, Evanđeoski slobodnjaci, neovisne biblijske crkve i drugi. Neke denominacije naglašavaju male razlike u doktrini, ali češće se radi o tome da nude različite stilove štovanja kako bi odgovarali različitim ukusima kršćana. Međutim, nemojte se varati: kao vjernici, mi moramo biti jednodušni u pogledu osnovnih članaka vjere, ali izvan toga velik je krug različitih načina na koje kršćani mogu štovati kao zajednica. Taj krug je ono što uzrokuje toliko različitih “okusa” kršćanstva. Stil štovanja prezbiterijanske crkve u Ugandi bit će vrlo različit od prezbiterijanske crkve u Coloradu, ali njihovo doktrinarno stajalište bit će, u najvećem dijelu, jednako. Raznolikost je dobra stvar, ali nejedinstvo nije. Ukoliko se dvije crkve doktrinarno ne slažu, možda je potrebna debata i dijalog uz Božju riječ. Ta vrsta “željeza koje oštri drugo željezo” (Izr 27:17) dobra je za sve. Međutim, ukoliko se ne slažu po pitanju stila i forme, u redu je da ostanu odvojene. To odvajanje ne uklanja odgovornost kršćana da vole jedni druge (1. Iv 4:11-12) i da se jednog dana ujedine kao jedno u Kristu (Iv 17:21-22).



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Zašto postoji tako mnogo kršćanskih denominacija?