Trebaju li kršćani svetkovati šabat?




Pitanje: Trebaju li kršćani svetkovati šabat?

Odgovor:
Ljudi često kažu da je „Bog ustanovio šabat u Edenu“ zbog povezanosti između šabata i stvaranja u Izlasku 20,11. Premda je Božji počinak sedmoga dana (Postanak 2,3) nagovijestio budući zakon o šabatu, ne postoji ni jedan biblijski zapis o šabatu prije nego što su Izraelci napustili zemlju egipatsku. U Svetome pismu ne postoji ni najmanja naznaka da se šabat svetkovao od Adama do Mojsija.

Božja riječ posve jasno ističe kako je svetkovanje šabata trebao biti poseban znak između Boga i Izraela: „A Mojsije se popne k Bogu. Jahve ga zovne s brda pa mu rekne: 'Ovako kaži domu Jakovljevu, proglasi djeci Izraelovoj: Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo. Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – tâ moj je sav svijet!“ (Izlazak 19,3–5).

„Stoga neka Izraelci drže subotu – svetkujući je od naraštaja do naraštaja – kao vječni savez. Neka je ona znak, zauvijek, između mene i Izraelaca. Tâ Jahve je za šest dana sazdao nebo i zemlju, a sedmoga je dana prestao raditi i odahnuo“ (Izlazak 31,16–17).

U Ponovljenom zakonu 5, Mojsije je ponovio deset zapovijedi narednom naraštaju Izraelaca. Nakon što je u stihovima 12-14 zapovjedio svetkovanje šabata, Mojsije je izraelskoj naciji dao razlog svetkovanja šabata: „Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te je odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jako i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotni.“ (Ponovljeni zakon 5,15).

Zapazite riječ zato. Bog Izraelu šabat nije dao kao podsjetnik na stvaranje, nego kako bi se sjećali svoga ropstva u Egiptu i Jahvina izbavljenja. Obratite pažnju na naloge za držanje šabata: onaj koji je bio pod šabatnim zakonom nije mogao napustiti svoj dom na šabat (Izlazak 16,29), nije smio naložiti vatru (Izlazak 35,3) i nije smio dati povoda nikome drugom da radi (Ponovljeni zakon 5,14). Onaj koji bi se ogriješio o zakon o šabatu bio bi usmrćen (Izlazak 31,15; Brojevi 15,32–35).

Proučavanje novozavjetnih odlomaka pokazuje nam četiri važne činjenice: 1) Kada god se Krist pojavio u svome uskrslom obliku a spominje se dan, uvijek se radi o prvome danu tjedna (Matej 28,1. 9. 10; Marko 16,9; Luka 24,1. 13. 15; Ivan 20,19. 26). 2) Od Djela apostolskih do Otkrivenja šabat se spominje isključivo u evangelizacijske svrhe sa Židovima, a pozadina je obično sinagoga (Djela poglavlja 13–18). Pavao je napisao: „Sa Židovima sam bio kao Židov, da pridobijem Židove“ (1. Korinćanima 9,20). Pavao nije išao u sinagogu kako bi imao zajedništvo i izgrađivao svete, već kako bi uvjeravao i spašavao izgubljene. 3) Pavao je jednom rekao: „Ja od sada idem k poganima“ (Djela 18,6), i nakon toga šabat se više nikada ne spominje. 4) Umjesto da traži držanje šabata, ostatak Novoga zavjeta podrazumijeva upravo suprotno (uključujući jednu iznimku trećoj točki gore, koju nalazimo u Kološanima 2,16).

Kada pobliže sagledamo četvrtu točku, vidjet ćemo da novozavjetni vjernici nemaju nikave obveze držati šabat, ali i da ideja o nedjelji kao „kršćanskom šabatu“ nije utemeljena na Bibliji. Kao što smo već rekli, nakon što se Pavao počeo usredotočavati na pogane, subota se spominje samo jedanput: „Prema tome, neka vas nitko ne osuđuje zbog jela ili pića, ili zbog godišnjih blagdana, ili mlađakâ, ili subotâ! To je samo sjena stvarnosti koja je imala doći, a stvarnost je Krist“ (Kološanima 2,16–17). Židovski šabat ukinut je na križu, gdje Krist „izbrisa zadužnicu koja je svojim odredbama bila nama protivna“ (Kološanima 2,14).

Ova ideja ponavlja se nekoliko puta u Novom zavjetu: „Jedan, dakako, polaže veću vrijednost na jedan nego na drugi dan, a drugi polaže jednaku vrijednost na svaki dan. Samo neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje! Tko pazi na dan, čini to radi Gospodina“ (Rimljanima 14,5–6a). „A sada, kad ste odabrali Boga – još bolje: kada je on vas odabrao – kako se obraćate nemoćnim i bijednim prirodnim silama kojima hoćete da opet i ponovo budete robovi? Brižno slavite određene dane, mjesece, vremena i godine.“ (Galaćanima 4,9–10).

Međutim, neki tvrde da je Konstantinov nalog iz 321. godine „promijenio“ šabat sa subote na nedjelju. U koji dan u tjednu se rana crkva okupljala za štovanje? Pismo nikada ne spominje nikakva okupljanja vjernika na šabat (u subotu) radi zajedništva ili štovanja. Međutim, postoje jasni odlomci koji spominju prvi dan tjedna. Primjerice, u Djela 20,7 čitamo: „U prvi dan sedmice, kad se sastadosmo da lomimo kruh.“ U 1. Korinćanima 16,2 Pavao potiče vjernike iz Korinta: „Neka svakoga prvog dana u sedmici svaki od vas zasebice stavi na stranu ono što mogne uštedjeti.“ Budući da je Pavao to sakupljanje u 2. Korinćanima 9,12 nazvao „službom“, to sabiranje je sigurno bilo povezano s nedjeljnom službom štovanja kršćanske zajednice. Kroz povijest je nedjelja, a ne subota, bila uobičajeni dan za kršćane da pohađaju crkvu, a ta praksa seže sve do prvoga stoljeća.

Šabat je bio dan Izraelu, a ne crkvi. Šabat je još uvijek subota i nikada nije bio promijenjen. Međutim, šabat je dio starozavjetnog Zakona, a kršćani su slobodni od ropstva Zakonu (Galaćanima 4,1-26; Rimljanima 6,14). Od kršćana se ne traži da drže šabat—bez obzira radi li se o subotnom ili nedjeljnom. Prvi dan u tjednu, u nedjelju, na dan Gospodnji (Otkrivenje 1,10) slavi se Novi stvor, s Kristom kao našom uskrslom Glavom. Ne moramo držati Mojsijev šabat – odmaranjem, već smo sada slobodni slijediti uskrslog Krista - služenjem. Apostol Pavao je rekao kako bi svaki pojedinačni kršćanin trebao odlučiti hoće li svetkovati šabatni odmor: „Jedan, dakako, polaže veću vrijednost na jedan nego na drugi dan, a drugi polaže jednaku vrijednost na svaki dan. Samo neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje!“ (Rimljaima 14,5). Boga trebamo štovati svaki dan, a ne samo subotom ili nedjeljom.



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Trebaju li kršćani svetkovati šabat?