Je li zajednička molitva važna? Je li zajednička molitva snažnija od molitve pojedinca?




Pitanje: Je li zajednička molitva važna? Je li zajednička molitva snažnija od molitve pojedinca?

Odgovor:
Zajednička molitva je važan dio života crkve, zajedno sa štovanjem, zdravom naukom, Gospodnjom večerom i zajedništvom. Rana crkva redovito se sastajala kako bi naučila apostolsku nauku, lomila kruh i molila se zajedno (Djela 2,42), a to je uslijedilo odmah nakon Isusova uskrsnuća (Djela 1,14) i nastavlja se do danas. Kada se molimo zajedno s drugim vjernicima, posljedice mogu biti vrlo pozitivne. Zajednička molitva nas izgrađuje i ujedinjuje dok sudjelujemo u zajedničkoj vjeri. Isti Sveti Duh koji prebiva u svakom vjerniku potiče naša srca da se raduju dok slušamo zahvale našem Gospodinu i Spasitelju i veže nas zajedno u jedinstvenu sponu zajedništva koju ne nalazimo nigdje drugdje.

Onima koji su možda usamljeni i bore se sa životnim poteškoćama, slušati kako ih drugi podižu pred prijestolje milosti može biti veliko ohrabrenje. Ujedno nas to izgrađuje u međusobnoj ljubavi i skrbi dok posredujemo za njih. Zajednička molitva također uči mlađe vjernike molitvi i dovodi ih u prisno zajedništvo Kristova tijela. U isto vrijeme, zajednička molitva samo će biti odraz srcâ pojedinaca koji u njoj sudjeluju. Bogu trebamo pristupiti ponizno (Jakov 4,10), u istini (Psalam 145,18) i poslušnosti (1. Ivanova 3,21-22), sa zahvaljivanjem (Filipljanima 4,6) i pouzdanjem (Hebrejima 4,16). Nažalost, zajednička molitva može postati i podij onima čije riječi nisu usmjerene Bogu već onima koji ih slušaju. Isus nas je upozorio na takvo ponašanje u Mateju 6,5-8 gdje nas potiče da u svojim molitvama ne budemo upadljivi, opširni ni licemjerni, nego da se molimo u tajnosti naše sobe kako bismo izbjegli tom iskušenju.

U Svetome pismu nam ništa ne daje do znanja da su zajedničke molitve „snažnije“ od molitava pojedinaca u smislu pokretanja Božje ruke na djelovanje. Prevelik broj kršćana molitvu izjednačuje s „dobivanjem stvari od Boga“, a zajednička molitva tada uglavnom postaje prigodom recitiranja popisa naših želja. Biblijske molitve, s druge strane, imaju mnogo naličja, a obuhvaćaju ukupnu želju ulaska u svjesno i prisno zajedništvo s našim svetim, savršenim i pravednim Bogom. To što takav Bog priklanja uho svojim stvorenjima potiče na obilno slavljenje i štovanje (Psalam 27,4; 63,1-8), proizvodi iskreno pokajanje i priznanje (Psalam 51; Luka 18,9-14), izaziva zahvalnost (Filipljanima 4,6; Kološanima 1,12) i stvara iskrene posredničke molbe za druge (2. Solunjanima 1,11; 2,16).

Zahtjeve u molitvama ne nalazimo ni u Pavlovim ni u Isusovim molitvama, osim kada izražavaju svoje želje, ali uvijek u podložnosti Božjoj volji (Matej 26,39; 2. Korinćanima 12,7-9). Molitva je, stoga, suradnja s Bogom kako bi se ostvario njegov naum, a ne pokušaj da njega prilagodimo našoj volji. Kada napustimo naše želje u pokornosti Onome koji poznaje naše okolnosti puno bolje od nas samih i koji „i prije nego ga zamolite zna ... što vam je potrebno“ (Matej 6,8), tada naše molitve dosežu njihov najuzvišeniji cilj. Molitve koje su podložne božanskoj volji će, zato, uvijek biti uslišane, bez obzira moli li se pojedinac ili tisuću ljudi. U tome leži prava sila molitve.

Ideja da će zajedničke molitve izglednije pokrenuti Božju ruku na djelovanje uglavnom dolazi zbog pogrešnog tumačenja Mateja 18,19-20: „Nadalje vam kažem: ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zamole što mu drago, dat će im Otac moj nebeski. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima.“ Ovi stihovi nalaze se u većem odlomku koji govori o postupku koji je potrebno slijediti u slučaju crkvene discipline člana koji živi u grijehu. Tumačenje ovih stihova prema kojemu je vjernicima obećan bjanko ček za bilo što što se slože zamoliti od Boga, bez obzira koliko to bilo grješno ili glupo, ne samo da se ne uklapa u kontekst crkvene stege, nego se suprotstavlja ostatku Svetoga pisma, a posebno Božjoj suverenosti i mnogim zapovijedima vjernicima da budu poslušni njegovoj volji, a ne obrnuto.

Štoviše, ludost je vjerovati da se kada su „dvojica ili trojica sabrana“ na molitvu, našim molitvama automatski daje nekakav čarobni porast snage. Naravno da je Isus prisutan kada se dvojica ili trojica mole, ali je jednako prisutan kada se vjernik moli sam, čak i ako je udaljen tisućama kilometara od drugih kršćana. Pogrešno tumačenje ovih stihova pokazuje nam zašto je važno čitati i razumjeti odlomke u njihovu kontekstu i u svjetlu cijele Biblije.



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Je li zajednička molitva važna? Je li zajednička molitva snažnija od molitve pojedinca?