Pitanje
Postoji li nešto kao apsolutna istina/univerzalna istina?
Odgovor
Kako bismo razumjeli apsolutnu ili univerzalnu istinu, moramo početi od definicije istine. Prema rječniku, istina je “ono što je u skladu sa činjenicom ili stvarnošću; tvrdnja koja je dokazana kao tačna, ili prihvaćena kao istinita”. Neki ljudi bi rekli da ne postoji istinska realnost, nego samo percepcije i mišljenja. Drugi bi prosudili da mora da postoji neka apsolutna realnost ili istina.
Jedan pogled kaže da ne postoji apsolut koji bi definisao realnost. Oni koji drže ovo stajalište vjeruju da sve postoji u odnosu na nešto drugo i da, prema tome, ne može da postoji istinska realnost. Zbog toga, ne postoje ni moralni apsoluti, ni autoritet koji bi odlučio da li je nešto pozitivno ili negativno, ispravno ili pogrešno. Ovaj pogled vodi do “situacijske etike”, vjerovanja da od neke situacije zavisi da li je nešto ispravno ili ne. Ne postoji ispravno i pogrešno; stoga, šta god da osjećamo ili šta god izgleda da je ispravno u nekoj određenoj situaciji i nekom određenom vremenu, je ispravno. Naravno, situacijska etika vodi do subjektivnosti, “šta god se osjeća kao dobro” mentaliteta i životnog stava, koji ima razarajuće dejstvo na društvo i individue. Ovo je postmodernistički pogled, koji kreira društvo u kome se sve vrijednosti, vjerovanja, stilovi življenja i istine smatraju jednako važećim.
Drugi pogled kaže da ustvari postoje apsolutne stvarnosti i standardi koji određuju šta je istina a šta ne. Stoga, da li je neko djelo dobro ili loše, odlučuje se po tim apsolutnim standardima. Kad ne bi postojali apsoluti, kad ne bi bilo realnosti, nastao bi haos. Uzmimo, na primjer, zakon gravitacije. Kad to ne bi bio apsolut, ne bismo bili sigurni da li možemo stajati ili sjediti na jednom mjestu, dok ne odlučimo da se pomjerimo. Ili, ako dva plus dva ne bi uvijek bilo četiri, posljedice bi bile katastrofalne za civilizaciju. Zakoni nauke i fizike bi bili nevažeći, a trgovina nemoguća. Kakva bi to bila zbrka! Na sreću, dva plus dva su uvijek četiri. Postoji apsolutna istina i ona može da se dokuči i razumije.
Tvrditi da ne postoji apsolutna istina je nelogično, a ipak, danas mnogo ljudi prihvata kulturni relativizam koji poriče bilo koji oblik apsolutne istine. Pitanje koje je dobro postaviti ljudima koji kažu: “Ne postoji apsolutna istina” je sljedeće: “Da li si apsolutno siguran u to?” Ako kažu: “Da”, izrekli su apsolutnu tvrdnju – što samo po sebi zahtijeva postojanje apsoluta. Oni kažu da je činjenica da ne postoji apsolutna istina, jedna i jedina apsolutna istina.
Pored problema kontradikcije, postoji još nekoliko problema logike koji bi trebalo da se prevaziđu, kako bi se vjerovalo da ne postoji apsolut ili univerzalna istina. Jedan je da svi ljudi imaju ograničeno razumijevanje i ograničene umove i, stoga, ne mogu logično stvarati apsolutne tvrdnje negacija. Niko ne može logično reći: “Ne postoji Bog” (čak iako mnogi to rade), jer, kako bi se izjavila takva tvrdnja, trebalo bi da se posjeduje apsolutno znanje o cijelom univerzumu, od početka do kraja. Ali, kako je to nemoguće, najviše što neko može logički zaključiti je: “Sa ograničenim znanjem koje imam, ne vjerujem da postoji Bog”.
Drugi problem u vezi poricanja postojanja apsolutne istine/univerzalne istine je taj da taj stav gubi snagu kad je u pitanju ono što znamo da je istina, po našoj sopstvenoj savjesti, ili našem sopstvenom iskustvu i onome što vidimo u stvarnom svijetu. Ako ne postoji stvar kao što je apsolutna istina, onda ništa nije krajnje ispravno ili pogrešno u vezi bilo čega. Ono što može da bude “ispravno” tebi, ne znači da je “ispravno” meni. I dok na površini djeluje kao da je ovaj tip relativizma primjenjiv, ono što on zapravo znači je da svako postavlja svoja sopstvena pravila po kojima treba da živi i radi ono što on misli da je ispravno. Neizbježno je onda, da će se osjećaj “ispavnog” jedne osobe sudariti sa osjećajem “ispravnog” druge. Šta ako je za mene “ispravno” da ignorišem semafore, čak i ako je crveno? Rizikujem živote mnogih. Ili, mogu da mislim da je ispravno ukrasti od tebe, a ti možeš da misliš da to nije ispravno. Jasno je da su naši standardi ispravnog i pogrešnog u konfliktu. Ako ne postoji apsolutna istina, ako ne postoji standard ispravnog i pogrešnog kome smo svi odgovorni, onda nikad ne možemo biti sigurni ni u šta. Ljudi bi bili slobodni da rade šta im se prohtje – ubiju, siluju, ukradu, lažu, varaju, itd. i niko ne bi mogao da kaže da je to pogrešno. Ne bi postojala vlast, zakoni, pravda, jer niko čak ne bi mogao ni da kaže da većina ljudi ima pravo da postavlja i primjenjuje standarde nad manjinom. Svijet bez apsoluta bi bio najgori mogući svijet.
Sa duhovnog stajališta, ovaj vid relativizma ima za posljedicu religijsku konfuziju, bez ijedne prave religije i načina za ispravan odnos sa Bogom. Sve religije bi stoga bile pogrešne, jer sve one imaju apsolutne tvrdnje vezano za život poslije smrti. Nije neuobičajeno za ljude danas da vjeruju da dvije dijametralno suprotne religije mogu biti jednako “istinite”, čak i ako obje tvrde da su jedini put do neba, ili naučavaju dvije potpuno različite “istine”, suprotne jedna drugoj. Ljudi koji ne vjeruju u apsolutnu istinu ignorišu ove tvrdnje i prihvataju sve tolerantniji univerzalizam, koji uči da su sve religije jednake i da svi putevi vode u nebo. Oni koji drže ovakvo stanovište ljutito se suprotstavljaju evangelizacijskim Kršćanima koji vjeruju u Bibliju kad kaže da je Isus, “put, istina i život” i da je On ta krajnja manifestacija istine i jedini put kojim se može doći u nebo (Ivan 14:6).
Tolerancija je postala jedna kardinalna osobina postmodernog društva, jedini apsolut i, prema tome, netolerancija je jedino zlo. Bilo koje dogmatsko vjerovanje – posebno vjerovanje u apsolutnu istinu – se gleda kao netolerancija, krajnji grijeh. Oni koji poriču apsolutnu istinu će često reći da je uredu vjerovati šta god želimo, dokle god ne pokušavamo da nametnemo svoja vjerovanja drugima. Ali ovaj pogled sam po sebi tvrdi da je nešto ispravno i pogrešno i oni koji vjeruju u to zasigurno pokušavaju da nametnu to stajalište drugima. Oni postavljaju standard ponašanja koji očekuju da drugi slijede i prema tome, krše osnovnu stvar za koju tvrde da je se pridržavaju – još jedna kontradiktornost. Oni koji drže do ovakvog vjerovanja jednostavno ne žele da budu odgovorni za svoja djela. Ako postoji apsolutna istina, onda postoje i apsolutni standardi ispravnog i pogrešnog, a mi smo odgovorni tim standardima. Ova odgovornost je ono što ljudi zapravo odbijaju, kad odbijaju apsolutnu istinu.
Poricanje apsolutne istine/univerzalne istine i kulturni relativizam koji dolazi uz to, su logični rezultati društva koje je prigrlilo teoriju evolucije kao objašnjenje za život. Ako je naturalistička evolucija istinita, onda život nema smisla, mi nemamo svrhu i ne može postojati bilo koji apsolut ispravnog i pogrešnog. Ljudi su onda slobodni da žive kako im je volja i nisu nikome odgovorni za svoje postupke. Ipak, bez obzira na to koliko grešni čovjek poriče postojanje Boga i apsolutne istine, svi će stajati pred njim jednog dana na sudu. Biblija izjavljuje da “…njima je očito ono što se može doznati o Bogu: Bog im je to zapravo objavio. Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta. Tako nemaju isprike. Jer iako su upoznali Boga, nisu mu sikazali ni slavu ni zahvalnost kao Bogu. Naprotiv, postali su isprazni u mislima svojim i njihovo je nerazumno srce potamnjelo. Umišljajući da su mudri, postal su ludi” (Rimljanima 1:19-22).
Postoji li ikakav dokaz za postojanje apsolutne istine? Da. Prvo, tu je ljudska savjest, ono čvrsto “nešto” u nama, što nam govori kakav bi svijet trebalo da bude, da su neke stvari ispravne a neke pogrešne. Naša savjest nas uvjerava da su patnja, glad, silovanje, bol i zlo pogrešni, i čini nas svjesnim da su ljubav, velikodušnost, saosjećanost i mir pozitivne stvari kojima bismo trebali da težimo. To je univerzalna istina u kulturama svih vremena. Biblija opisuje ulogu ljudske savjesti u Rimljanima 2:14-16: “Jer kad pogani koji nemaju Zakona vrše, vođeni naravlju, propise Zakona, onda su oni, nemajući Zakona, sami sebi zakonom. Oni činom dokazuju da ono što propisuje Zakon stoji upisano u njiihovim srcima, o čemu zajedno s tim daje svjedočanstvo njihova savjest: nutarnji sudovi koji ih međusobno optužuju ili brane… u dan u koji će Bog – prema mojem Evanđelju – suditi ljudske tajne po Isusu Kristu.”
Drugi dokaz za postojanje apsolutne istine je nauka. Ona je jednostavno traženje istine, proučavanje onoga što znamo i težnja da znamo više. Prema tome, sva naučna proučavanja bi morala neminovno da budu utemeljena na vjerovanju da postoje objektivne realnosti u svijetu i da se one mogu otkriti i dokazati. Bez apsoluta, šta bi se proučavalo? Kako bi neko znao da li su dostignuća nauke istinita? Ustvari, najjači zakoni nauke su utemeljeni na postojanju apsolutne istine.
Treći dokaz za postojanje apsolutne istine/univerzalne istine je religija. Sve religije svijeta pokušavaju da daju smisao i definiciju života. One su rođene iz žudnje ljudskog roda za nečim višim nego što je puko preživljavanje. Kroz religiju, ljudi traže Boga, nadu za budućnost, oproštenje grijeha, mir usred borbe i odgovore na svoja najdublja pitanja. Religija je zaista dokaz da je ljudski rod više od visoko razvijene životinje. To je dokaz više svrhei postojanja ličnog i svrsishodnog Boga, koji je usadio u čovjeka želju da ga upozna. I ako zaista postoji Stvoritelj, onda On postaje standard apsolutne istine, a njegov autoritet je taj koji ustanovljuje tu istinu.
Na svu sreću, postoji takav Stvoritelj, a On nam je otkrio svoju istinu kroz svoju Riječ, Bibliju. Jedina mogućnost da znamo apsolutnu istinu/univerzalnu istinu je kroz lični odnos sa onim koji tvrdi da je Istina sama – Isusom Kristom. On je tvrdio za sebe da je jedini put, jedina istina i jedini put do Boga (Ivan 14:6). Činjenica da apsolutna istina zaista postoji nas upućuje do istine da postoji suvereni Bog koji je stvorio nebo i zemlju i koji nam se otkrio, kako bismo ga mogli znati lično, kroz njegovog Sina, Isusa Krista. To je apsolutna istina.
English
Postoji li nešto kao apsolutna istina/univerzalna istina?
