Pitanje
Šta je budizam i u šta vjeruju budisti?
Odgovor
Po broju sljedbenika, rasprostranjenosti i društveno-kulturnom uticaju, budizam spada u red vodećih svjetskih religija. Premda je istočnjačka, ona postaje sve popularnija i uticajnija u zapadnom svijetu. Po svom učenju je jedinstvena, iako ima mnogo dodirnih tačaka sa hinduizmom, jer sadrži karmu (etika uzroka i posljedice), maju (ovaj svijet je samo iluzija) i samsaru (ciklus reinkarnacije). Budisti vjeruju u to da je u životu krajnji cilj postizanje prosvjetljenja.
Utemeljitelj budizma, Siddhartha Gautama, rođen je u indijskoj kraljevskoj porodici oko 600. godine p.n.e. Živio je u izobilju skoro bez doticaja sa spoljnim svijetom, jer su njegovi roditelji željeli da ga sklone od religijskih uticaja i zaštite od bola i patnje. Ipak, Siddhartha nije dugo ostao u svom zaklonu. Kada je izašao iz palate da obiđe svoje podanike, iz kočije je ugledao starca, bolesnog čovjeka, leš u raspadanju i asketu. Potresen ovim prizorima, ali i zadivljen asketinom smirenošću, odlučio je da se i sam zamonaši. Napustio je život izobilja i posvetio se traženju prosvjetljenja kroz isposništvo, izvještivši se u tehnikama samoumrtvljavanja i meditacije. S vremenom je postao vođa monaha sa kojima je skitao. Siddharthin asketizam je kulminirao u jednom događaju koji mu je preokrenuo život. Naime, kada ga je izgladnjelog i oslabljenog ugledala jedna seoska djevojka, pružila mu je činiju sutliljaša koju je on prihvatio. Nakon toga je pronašao drvo smokve (koje se naziva i bodi drvo) i sjeo ispod njega da bi meditirao, sve dok ne postigne prosvjetljenje ili ne umre. Uprkos agoniji i iskušenjima, nakon 49 dana je doživio prosvjetljenje, zbog čega je postao poznat kao “prosvijetljen” ili Buda. Počeo je da dijeli nova saznanja sa svojom monaškom sabraćom, među kojom je već imao veliki uticaj. Petorica njih su postali njegovi prvi učenici.
Do kakvog saznanja je došao Siddhartha? Prosvjetljenje je pronalaženje “srednjeg puta” koji nije niti neumjereno udovoljavanje sebi, niti samoumrtvljavanje. Pored toga, otkrio je i nešto što će postati poznato kao „četiri plemenite istine”:
1. živjeti znači patiti (duka),
2. patnju izaziva žudnja (tanha ili vezanost),
3. čovjek može da izbjegne patnju ako se oslobodi svake vezanosti
4. takvo stanje se postiže time što se slijedi plemeniti osmostruki put.
Osmostruki put podrazumijeva ispravno razumjevanje, ispravnu namjeru, ispravan govor, ispravno djelovanje, ispravno življenje (monaštvo), ispravan napor (usmjeravanje energije), ispravnu svjesnost (meditacija) i ispravnu koncentaciju (usredsređenost). Budina učenja su sabrana u Tripitaku ili “tri korpe”.
Pored ovih učenja, uključena su i ona koja nalazimo u hinduizmu, a to su karma, maja i spoznaja stvarnosti kroz panteizam. Budizam također ima razrađenu teologiju o božanstvima i uzvišenim bićima. Poput hinduizma, i on ima nejasan pogled na Boga. Neke frakcije u ovoj religiji s pravom mogu da se nazovu ateističkim, dok se druge mogu nazvati panteističkim, a treće, kao npr. budizam čiste zemlje, teističkim. Međutim, klasični budizam ne govori o postojanju savršenog bića i zato može da se smatra ateističkim.
Savremeni budizam je bitno drugačiji. Uopšteno može da se podijeli na teravadu (malo vozilo) i mahajanu (veliko vozilo). Teravada je monaški pravac u kome su krajnje prosvjetljenje i nirvana rezervisani za monahe, dok je u mahajani taj cilj dostupan i laicima, tj. običnim ljudima. U tim dvjema kategorijama nalazimo mnoštvo pravaca, kao što su tendai, vadžrajana, ničiren, šingon, čista zemlja, zen, rjobu itd. Oni koji žele da se upoznaju sa budizmom treba da imaju na umu da proučavanje klasičnog budizma ne znači i automatsko poznavanje neke od njegovih škola.
Buda nikad sebe nije smatrao bogom ili vrstom božanskog bića. Sebe je vidio kao nekoga ko pokazuje put ostalima. Tek nakon smrti je dobio status božanstva među jednim dijelom svojih sljedbenika. Što se kršćanstva tiče, u Bibliji je vrlo jasno napisano da je Isus Božiji Sin (Matej 3:17: “I glas s neba povika: ‚Ovo je moj ljubljeni Sin koji mi se dopada.‘”) i da su on i Bog jedno (Ivan 10:30). Niko ko ne vjeruje u Isusovo božanstvo se ne može smatrati kršćaninom.
Isus je učio da je on put, a ne samo onaj koji pokazuje put, što vidimo u Ivanu 14:6: “Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” Do Siddharthine smrti budizam je postao najuticajnija religija u Indiji. Trista godina kasnije se proširio na veći dio azijskog kontinenta. Spisi i izreke koji se pripisuju Budi, napisani su četristo godina nakon njegove smrti.
U budizmu se grijeh uopšteno smatra neznanjem. I dok se na njega gleda kao na “moralnu grešku”, kontekst za shvatanje dobra i zla je moralno neutralan. Karma je prirodna ravnoteža koja nema ličnu pozadinu. Pošto priroda nije moralna, ni karma nije moralni kod, pa tako ni grijeh u krajnjoj liniji nije nemoralan. Po tom shvatanju, može se reći da ljudska greška nije moralni problem, pošto ona nije lične prirode, pa samim tim ne postoji ni pojam da možemo zgriješiti drugoj osobi. Posljedice ovakvog stava su pogubne. Za budiste je grijeh nešto poput pogrešnog koraka, a ne prijestup protiv Božije svete prirode. Ovakvo shvatanje nije u skladu sa urođenom moralnom sviješću da smo pred Bogom svi osuđeni zbog grijeha (Rimljanima 1-2).
U budizmu se, dakle, grijeh smatra neličnom greškom koja se može ispraviti, što je suprotno osnovnoj kršćanskoj doktrini o njegovoj izopačenosti. Biblija govori o tome da je ljudski grijeh problem koji povlači sa sobom posljedice za cijelu vječnost. U budizmu nema potrebe za spasiteljem koji će izbaviti ljude od njegovog prokletstva. Za kršćane je Isus Krist jedini spas od vječne propasti. Za budiste postoji samo život po etičkim načelima i meditativna molitva uzvišenim bićima, ne bi li se doseglo prosvjetljenje i nirvana. Čovjek najčešće mora da prođe kroz brojne reinkarnacije kako bi otplatio karmički dug. Za prave budiste, religija je filozofija morala i etike, uvijena u stil života koji podrazumijeva odricanje sopstvenog ega. Stvarnost nije lična i nema interpersonalnu važnost, pa isključuje ljubav. U budizmu nije samo Bog iluzija. Samim tim što se grijeh definiše kao greška koja nema veze sa moralom, tako se i sva materijalna stvarnost otpisuje kao maja (iluzija), pa i sam čovjek gubi svoje ja. Čovjekova ličnost postaje iluzija.
Kada je bio upitan o postanku svijeta i ko je stvorio sve što postoji, Buda je zaćutao, zato što u budizmu ne postoji početak i kraj, već samo beskonačan krug rađanja i smrti. Čovjek ovdje ne može a da se ne zapita kakvo nas je to Biće stvorilo da živimo život prepun patnje i bola, u beskonačnom krugu ponavljanog umiranja i rađanja. Zar se ne bi svako zapitao da li to ima ikakvog smisla. Kršćani znaju da je život mnogo više od patnje i umiranja. “Ona se sad objavila pojavom našega Spasitelja Isusa Krista koji uništi smrt, a obasja život i neraspadljivost po evanđelju“ (2. Timoteju 1:10).
Budizam uči da je nirvana najviše, čisto stanje postojanja koje pojedinac može da dosegne. Ona odbacuje racionalno objašnjenje i logičan poredak pa se ne može naučiti, već samo doživjeti. Nasuprot tome, Isusovo učenje o nebu je vrlo određeno. On je govorio da čovjekovo tijelo umire ali da duša odlazi kod njega, u nebo (Marko 12:25). Buda je naučavao da čovjek nema dušu, jer je njegovo ja ili ego samo iluzija. Za budiste nema milostivog Oca na nebu koji je poslao svog Sina da umre za naše duše, za naše spasenje, i da nam otvori put u svoju slavu. I upravo to je najjači argument zbog kojeg treba odbaciti budizam.
English
Šta je budizam i u šta vjeruju budisti?
