Pitanje
Šta Biblija kaže o crkvenoj disciplini / isključivanju iz crkve?
Odgovor
Isključivanje iz crkve je formalno uklanjanje individue iz crkvenog članstva i neformalno odvojenje od te osobe. Matej 18:15-20 govori o proceduri i autoritetu crkve da ovo čini. Uči nas da jedna individua (obično ona kojoj se zgriješilo) ode do osobe koja je zgriješila. Ako se on/ona ne pokaje, onda dvoje ili troje odu kod te osobe da potvrde čitavu situaciju. Ako i dalje nema pokajanja, onda se to iznosi pred crkvu. Ovaj process nikad nije “poželjan”, baš kao što ni otac nikad ne uživa u disciplinovanju svog djeteta. Ipak, često je to neophodno. Svrha svega nije ispoljiti “svetiji od tebe” stav, niti biti nadobudan. Prije je cilj svega obnovljenje te individue, u poslušnosti i poštovanju Boga i u pobožnom strahu za dobrobit drugih u crkvi.
Biblija daje primjer neophodnosti isključenja u lokalnoj crkvi – crkvi u Korintu (1. Korinćanima 5:1-13). U ovom odlomku, apostol Pavle također iznosi svrhu iza biblijskog načina isključenja. Jedan razlog (koji se ne može naći direktno u odlomku) je svjedočanstvo Isusa Krista (i njegove crkve) pred nevjernicima. Kad je David zgriješio sa Betšebom, jedna od posljedica njegovog grijeha je bila da se neprijatelji Božiji hule na ime jedinog istinitog Boga (2. Samuelova 12:14). Drugi razlog je to što je grijeh kao rak; ako dozvolimo da postoji, on se širi na one koji su blizu, na isti način na koji “malo kvasca ukiseli sve tijesto” (1. Korinćanima 5:6-7). Također, Pavle objašnjava da nas je Isus spasio kako bismo bili odvojeni od grijeha, kako bismo bili “beskvasni” ili slobodni od onoga što prouzrokuje duhovnog kvarenja (1. Korinćanima 5:7-8). Kristova želja za svoju nevjestu, crkvu, je da ona bude čista i neukaljana (Efežanima 5:25-27).
Isključivanje iz crkve se također sprovodi radi dugoročne dobrobiti onog koji je je disciplinovan. Pavle u 1. Korinćanima 5:5 tvrdi da je isključivanje način da se grešnik koji se ne kaje “preda sotoni na propast tijela, da se duh spasi u Dan Gospodnji”. Ovo znači da na ovaj način Bog nekako koristi sotonu (ili jednog od njegovih demona) kao disciplinsko oruđe, kako bi fizički radio u životu onoga koji je zgriješio i time prouzrokovao istinito pokajanje u njegovom/njenom srcu.
Crkvena disciplina bi trebalo da donese poniznu tugu i istinsko pokajanje. Kad se ovo desi, osoba može ponovo da bude dio zajednice. Čovjek o kome piše 1. Korinćanima 5 se pokajao i Pavle ohrabruje crkvu da ga primi u ljubavi (2. Korinćanima 2:5-8). Nažalost, djelo discipline, čak i kad je učinjeno u ljubavi i sa ispravnim stavom, ne dovodi uvijek do obnovljenja. Ali i kad ono ne uspije da postigne taj cilj pokajanja, ipak je potrebno, kako bi donijelo druge dobre, gore pomenute stvari.
Svi smo mi imali priliku da vidimo dječaka kome je dopušteno da radi šta mu se svidi, bez istrajne discipline. To nije lijep prizor. Niti su roditelji takvog djeteta oni koji ga vaspitavaju u ljubavi, jer to osuđuje dijete na nesretnu budućnost. Takvo ponašanje će onemogućiti djetetu da stvara značajne odnose i da se ponaša prikladno bilo kakvoj situaciji. Na sličan način, disciplina u crkvi, iako nije ugodna i laka, nije samo neophodna, već je i pokazatelj ljubavi. Više od toga, to je Božija zapovijed.
English
Šta Biblija kaže o crkvenoj disciplini / isključivanju iz crkve?
