Pitanje
Šta je dar govorenja u jezicima? Da li taj dar važi i za danas?
Odgovor
Prvi slučaj govorenja u jezicima se pojavio na dan Pentakosta u Djelima 2:1-4. Apostoli su izašli i podijelili Evanđelje gomili, govoreći im na njihovim sopstvenim jezicima, “svi mi čujemo ih gdje našim jezicima govore o veličanstvenim Božjim djelima.” (Djela 2:11). Grčka riječ, prevedena sa “jezici”, bukvalno znači “govorni jezici”. Prema tome, dar jezika je govorenje na jeziku koji osoba koja ga izgovara ne zna, da bi služila nekome ko govori taj jezik. U 1.Korinćanima, poglavljima 12-14, gdje Pavao objašnjava nadnaravne darove, on komentariše, “A sad, braćo, da dođem k vama te vam govorim tuđim jezicima, što ću vam koristiti ako vam svojim govorom ne saopćavam ni obave, ni znanja, ni proroštva, ni pouke?” (1.Korinćanima 14:6). Prema apostolu Pavlu i opisu korištenja dara jezika u Djelima, govorenje u jezicima je korisno onome koji čuje Božiju poruku na svom sopstvenom jeziku, ali je beskorisno svima ostalima – osim ako je protumačeno / prevedeno.
Osoba sa darom tumačenja jezika (1.Korinćanima 12:30) može da razumije šta je onaj koji govori rekao, iako on/ona ne zna taj jezik. Onaj koji tumači bi onda prenio poruku onog koji govori svima ostalima, tako da svi mogu da razumiju šta je rečeno. “Zato onaj koji govori tuđim jezikom neka se moli da ga može tumačiti” (1.Korinćanima 14:13). Pavlov zaključak, vezano za neprotumačene jezike, je silan, “Ali u crkvi viiše volim reći pet riječi svojim naravnim umom, da i druge poučim, nego bezbroj riječi u tuđem jeziku” (1.Korinćanima 14:19).
Da li dar jezika važi i za danas? 1.Korinćanima 13:8 spominje da dar govorenja u jezicima prestaje, iako je to prestajanje vezano sa dolaskom “savršenosti”, u 1.Korinćanima 13:10. Neki ukazuju na razliku u terminologiji u proroštvu i znanju koji “prestaju”, sa jezicima koji su u “toku prestajanja”, kao dokaz za prestajanje jezika prije nego što dođe “savršeno”. Dok je to vjerovatno, ipak nije sasvim jasno iz teksta. Neki, opet, ukazuju na poglavlja kao što su Izaija 28:11 i Joel 3:1-2, kao dokaz da je govorenje u jezicima bio znak Božijeg dolazećeg suda. 1.Korinćanima 14:22 opisuje jezike kao “znak nevjernicima”. Prema tom argumentu, dar jezika je bio upozorenje Hebrejima da će Bog osuditi Izrael znog odbijanja Isusa Krista kao Mesije. Prema tome, kad je Bog zaista osudio Izrael (razaranjem Jerusalima od strane Rimljana, 70g.), dar jezika ne bi više služio svojoj namjerenoj svrsi. Dok je ovaj pogled moguć, prvobitna svrha jezika koja je bila ispunjena ne bi neophodno zahtijevala njihovo nestajanje. Pismo ne tvdi odlučno da je dar govorenja u jezicima prestao.
U isto vrijeme, ako bi dar govorenja u jezicima bio aktivan u crkvi danas, onda bi bio i korišten u skladu sa Pismom. Bio bi to stvaran i razumljiv jezik (1.Korinćanima 14:10). Koristio bi se za svrhu prenošenja Božije Riječi osobi koja govori drugi jezik (Djela 2:6-12). Bilo bi to u skladu sa zapovijedi koju je Bog dao preko apostola Pavla, “Ako se govori tuđim jezikom, neka govore dvojica – ili najviše trojica – i to po redu, a jedan neka tumači! Ako li nema tumača, neka (obdareni tuđim jezikom) šuti u crkvi; neka govori sam sebi i Bogu” (1.Korinćanima 14:27-28). To bi također bilo u podložnosti 1.Korinćanima 14:33, “jer Bog nije Bog nereda, nego reda. Kao i u svim crkvama svetih.”
Bog definitivno može da da nekome dar govorenja u jezicima, kako bi ga/je osposobio da komunicira sa osobom koja govori drugi jezik. Duh Sveti je suveren u razdjeljivanju duhovnih darova (1.Korinćanima 12:11). Samo zamisli koliko bi produktivniji misionari mogli da budu ako ne bi morali da idu u školu za jezike i kad bi odmah bili u mogućnosti da govore ljudima na njihovom sopstvenom jeziku. Međutim, izgleda da Bog to ne radi. Jezici se izgleda ne pojavljuju danas u obliku u kom su se pojavljivali u Novom Zavjetu, uprkos činjenici da bi to bilo neizmjerno korisno. Velika većina vjernika koji kažu da praktikuju dar govorenja u jezicima ne rade to u skladu sa Pismom, na način koji je ranije spomenut. Ove činjenice vode do zaključka da dar jezika prestaje, ili je, u najmanju ruku, rijedak u Božijem planu za crkvu danas.
Oni koji vjeruju u dar jezika kao “molitveni jezik” za samoizgradnju, imaju svoje viđenje 1.Korinćanima 14:4 i/ili 14:28, “Onaj koji govori tuđim jezikom izgrađuje sam sebe, dok onaj koji prorokuje izgrađuje Crkvu.” Kroz 14. poglavlje, Pavao naglašava važnost tumačenja (prevoda) jezika, vidi 14:5-12. Ono što Pavao govori u 4. stihu je, “Ako govoriš u jezicima bez tumačenja, ne činiš ništa drugo nego izgrađuješ sebe, čineći da izgledaš duhovnije od ostalih. Ako govoriš u jezicima i imaš tumačenje, izgrađuješ sve ostale.” Novi Zavjet nigdje ne daje specifična uputstva o “moljenju u jezicima”. Novi Zavjet nigdje ne daje svrhu “moljenja u jezicima,” ili specifično opisuje osobu koja se “moli u jezicima”. Dalje, ako je “moljenje u jezicima” za samoizgradnju, zar to ne bi bilo nefer prema onima koji nemaju dar jezika i koji u tom slučaju nisu u stanju da izgrađuju sebe? 1.Korinćanima 12:29-30 jasno stavlja do znanja da nemaju svi dar govorenja u jezicima.
English
Šta je dar govorenja u jezicima? Da li taj dar važi i za danas?
