Pitanje
Ja sam hinduista, zašto bi trebalo da uzmem u obzir da postanem kršćanin?
Odgovor
Poređenje hinduizma i kršćanstva je dijelom teško, jer ljudi sa zapada teško razumiju hinduizam. On predstavlja bogatu historiju i razrađenu teologiju. U svijetu vjerovatno ne postoji religija koja je toliko šarolika ili kitnjasta. Upoređivanje hinduizma i kršćanstva lako može da umori nekog početnika u istraživanju komparativnih religija. Dakle, navedeno pitanje bi trebalo da se pažljivo i smjerno razmotri. Odgovor koji je ovdje dat ne pretenduje da bude sveobuhvatan ili čak da prisvaja “dubinsko” razumijevanje hinduizma u bilo kojoj određenoj tački. On samo upoređuje par njih između ove dvije religije, u pokušaju da pokaže zašto kršćanstvo zaslužuje posebno razmatranje.
Prvo, kršćanstvo bi trebalo da se uzme u obzir radi svoje historijske vjerodostojnosti. Ono u svom nacrtu ima ličnosti i događaje temeljene ha historiji, koji su prepoznatljivi u forenzičkim naukama, kao što su arheologija i tekstualni kriticizam. Hinduizam zasiurno ima historiju, ali njegova teologija, mitologija i historija su često međusobno zamagljeni , tako da postaje teško da se identifikuje gdje jedno završava a drugo počinje. Mitologija je otvoreno prihvaćena u hinduizmu, koji posjeduje razrađene mitove koji se koriste za objašnjavanje karaktera i prirode bogova. On je u izvjesnoj mjeri fleksibilan i prilagodljiv u svojoj historijskoj dvosmislenosti. Ali tamo gdje religija nije historijski utemeljena, tu nije ni mnogo podložna ispitivanju. To ne mora odmah da znači da je lažna, ali je ne možemo ni provjeriti. Ono što opravdava teologiju kršćanstva je doslovna historija jevrejskog naroda a zatim i kršćanska tradicija. Da Adam i Eva nisu postojali, da Izrael nije izašao iz Egipta, da je priča o Joni samo alegorija ili da Isus nije hodao po zemlji, tada bi se čitava kršćanska religija potencijalno raspala. Za kršćanstvo, pogrešna historija bi značila poroznu teologiju. Takva historijska utemeljenost bi mogla biti njegova slabost, osim što su dijelovi njegove tradicije koji se mogu historijski ispitati tako često vjerodostojni, da ta slabost postaje jaka strana.
Drugo, dok i kršćanstvo i hinduizam imaju ključne historijske figure, samo se za Isusa pokazalo da je u tijelu uskrsnuo iz mrtvih. Mnoi ljudi u historiji su bili mudri učitelji ili su započeli religijske pokrete. Hinduizam ima svoj udio u mudrim učiteljima i zemaljskim vođama. Ali Isus se izdvaja. Njegovo duhovno naučavanje je potvrđeno testom koji samo božanska sila može da prođe, smrću i uskrsnućem – činjenice koje je prorokovao i ispunio (Matej 16:21; 20:18-19; Marko 8:31; 1 Luka 9:22; Ivan 20-21; 1. Korinćanima 15).
Štaviše, kršćanska doktrina uskrsnuća se razlikuje od hinduističke doktrine o reinkarnaciji. Ove dvije zamisli nisu iste. I samo to uskrsnuće može da se zaključi uvjerljivo iz proučavanja historije i dokaza. Uskrsnuće Isusa Krista posebno ima ima znatnu podršku jednako i među svjetovnim i među religijskim stručnjacima. Potvrđivanjem istog se ne može potvrditi hinduistička doktrina o reinkarnaciji. Razmislimo o sljedećim razlikama:
Uskrsnuće uključuje smrt, jedan život, jedno smrtno i jedno novo i besmrtno proslavljeno tijelo. Uskrsnuće se dešava božanskom intervencijom, monoteističko je, oslobođenje je od grijeha i na kraju se dešava tek u posljednjim vremenima. Suprotno tome, reinkarnacija uključuje više smrti, više života, više smrtnih tijela i nijedno besmrtno. Dalje, ona se dešava prirodnim zakonom, obično je panteistička (Bog je sve), djeluje na bazi karme i uvijek je efikasna. Naravno, nabrajanje razika ne dokazuje istinu nijednog od dva izvještaja. Međutim, ako je uskrsnuće historijski dokazivo, onda i razlikovanje ove dvije opcije života nakon smrti odvaja opravdan od neopravdanog iskaza. Kristovo uskrsnuće i veći dio kršćanske doktrine zaslužuju da ih se uzme u obzir.
Treće, kršćansko Sveto Pismo je historijski ispravno, čime zaslužuje ozbiljno razmatranje. Na nekoliko testova Biblija nadmašuje hinduističke Vede, kao i sve druge antičke knjige na tu temu. Može čak da se kaže i da je Biblija historijski tako uvjerljiva, da je sumnja u nju sumnja u samu historiju, pošto je ona najpotvrđenija antička knjiga po tom pitanju. Jedina historijski provjerenija knjiga od Starog zavjeta (hebrejske Biblije) je Novi zavjet. Razmislimo o sjedećem:
1) Postoji više manuskripta za Novi zavjet nego za ijednu drugu antičku knjigu – 5000 drevnih grčkih manuskripta, 24,000 ukupno, uključujući i druge jezike. Mnoštvo njih omogućava bazu za sveobuhvatno istraživanje, kojim možemo da uporedimo tekstove jedan sa drugim i ustanovimo šta originalni kažu.
2) Manuskripti Novog zavjeta su po godinama bliži originalu nego ijedan drugi antički dokument. Svi originali su napisani unutar vremena savremenika (očevidaca), u prvom vijeku nove ere, a mi trenutno imamo dijelove manuskripta koji potiču iz 125. g. Prepise cijelih knjiga nalazimo iz 200. g., a cijeli Novi zavjet potiče iz 250. g. Postojanje svih knjiga Novog zavjeta napisanih unutar vremena očevidaca znači da one nisu imale kad da se preoblikuju u mit i folklor. Plus, za istinu koja se u njima tvrdi su bili odgovorni članovi Crkve, koji su, kao lični svjedoci tih događaja, mogli da provjere činjenice.
3) Novozavjetni dokumenti su precizniji od drugih antičkih knjiga. John R. Robinson u svojoj knjizi Honest to God (“Iskren prema Bogu”) izvještava da su oni 99.9% istiniti (istinitiji od bilo koje antičke knjige u potpunosti). Bruce Metzger, stručnjak za grčki Novi zavjet, navodi skromnijih 99.5%.
Četvrto, kršćanski monoteizam prednjači nad panteizmom i politeizmom. Ne bi bilo pošteno okarakterisati hinduizam kao samo panteističan (“Bog je sve”) ili samo politeističan (više bogova). U zavisnosti od struje kojoj pripada, neko može da bude panteista, politeista, monoista (“sve je jedno”), monoteista, ili nešto od brojnih drugih opcija. Međutim, dvije jake struje unutar hinduizma su politeizam i panteizam. Kršćanski monoteizam ima prednost nad oboje. Radi manjka prostora, ovdje ćemo uporediti ova tri pogleda u odnosu na samo jednu tačku, etiku.
I politeizam i panteizam imaju upitnu osnovu za svoju etiku. U politeizmu, ako postoji više bogova, koji bog onda ima krajnji standard morala koji bi ljudi trebalo da drže? Kada postoji više bogova, onda ni njihovi moralni sistemi ili nisu u sukobu, ili jesu, ili ne postoje. Ako ne postoje, onda je etika izmišljena i neosnovana. Slaba tačka ovog gledišta se sama po sebi razumije. Ako etički sistemi nisu u konfliktu, na kom su onda principu oni usklađeni? Koji god da je taj princip, bio bi viši od bogova. Bogovi nisu višnji ako su odgovorni nekom drugom autoritetu. Stoga, postoji viša realnost koje bi neko trebalo da se pridržava. Ova činjenica čini da politeizam djeluje plitko, ako ne i isprazno. Što se tiče treće opcije, ako se bogovi sukobljavaju u svojim standardima ispravnog i pogrešnog, onda je poslušati jednog od njih rizik da se ne posluša drugi, čime se na sebe navlači kazna. Etika bi bila relativna. Ono što je dobro za jednog boga ne bi neophodno bilo “dobro” u objektivnom i univerzalnom smislu. Na primjer, žrtvovanje nečijeg djeteta Kaliju bi bilo pohvalno u jednoj struji hinduizma, ali osuđujuće u drugoj. Ali bez obzira na sve, zasigurno je žrtvovanje djeteta, kao takvo, za osudu. Neke stvari su, u svakom slučaju, ispravne ili neispravne.
Panteizam ne prolazi mnogo bolje nego politeizam, jer po njemu na kraju postoji samo jedna stvar – jedna božanska realnost – prema tome, opovrgava bilo kakvu krajnju razliku između “dobra” i “zla”. Ako su “dobro” i “zlo” zaista različiti, onda ne bi postojala jedna jedina, nedjeljiva stvarnost. Panteizam ne ostavlja prostor za moralnu razliku između “dobra” i “zla”. Oni se rastvaraju u istu neodvojivu realnost. I čak ako bi mogle da postoje različite stvari kao što su “dobro” i “zlo”, kontekst karme poništava moralni kontekst tog razlikovanja. Karma je nelični princip koji je više prirodni zakon, kao što su gravitacija ili inercija. Kada ona utiče na neku grešnu dušu, nije božanska kazna ta koja donosi sud. Umjesto toga, to je nelična reakcija prirode. Ali moral zahtijeva ličnost – ličnost koju karma ne može da pruži. Na primjer, mi ne krivimo štap što ga koriste za batine. On je objekat bez moralnog kapaciteta ili obaveze. Umjesto toga, mi krivimo osobu koja ga nasilnički koristi. Ta osoba ima moralni kapacitet i moralnu obavezu. Slično tome, ako je karma samo priroda bez ličnosti, onda je ona amoralna (“bez morala”) i nije adekvatna osnova za etiku.
Kršćanski monoteizam, međutim, svoju etiku temelji na osobi Boga. Božiji karakter je dobar i stoga je ono što se slaže s Njim i Njegovom voljom dobro. Ono što odstupa od Boga i Njegove volje je zlo. Prema tome, jedan Bog služi kao apsolutna osnova za etiku, dopuštajući ličnu osnovu za moral i opravdavajući objektivno poznanje o dobru i zlu.
Peto, ostaje pitanje: “Šta radimo sa svojim grijehom?” Kršćanstvo ima najjači odgovor na ovaj problem. Hinduizam, kao i budizam, ima najmanje dvije zamisli o grijehu. On se ponekad shvata kao neznanje. Grešno je ako neko ne vidi ili ne razumije realnost onako kako je hinduista određuje. Ali tu ostaje zamisao o moralnoj grešci nazvanoj “grijeh”. Raditi namjerno nešto zlo, prekršiti duhovni ili zemaljski zakon, ili željeti pogrešne stvari bi bio grijeh. Ali ta moralna definicija grijeha upućuje na vrstu moralne greške koja zahtijeva stvarno okajavanje. Odakle ono može da dođe? Može li doći pridržavanjem karmičkih načela? Karma je nije lična i amoralna je. Neko može da čini dobra djela kako bi “izjednačio balans”, ali ne može da se oslobodi grijeha. Karma čak ne daje kontekst u kojem je neka moralna greška jednaka moralu. Na primjer, koga smo mi uvrijedili ako griješimo nasamo? Karma ne mari na ovaj ili onaj način, jer ona nije osoba. Na primjer, pretpostavimo da jedan čovjek ubije sina drugog. On može da ponudi novac, svojinu, ili svog sopstvenog sina povrijeđenoj strani. Ali on ne može da poništi ubistvo mladog čovjeka. Nikakva naknada ne može da nadoknadi taj grijeh. Može li okajanje doći molitvom ili pobožnošću Šivi ili Višni? Čak i da ove osobe nude oproštenje, izgleda da bi taj grijeh i dalje ostao neplaćeni dug. Oni bi oprostili grijeh kao da se on može oprostiti, a zatim uveli ljude kroz vrata blaženstva.
Kršćanstvo, međutim, tretira grijeh kao moralnu grešku protiv jedinog, krajnjeg i ličnog Boga. Još od Adama, ljudi su grešna stvorenja. Grijeh je stvaran i postavlja beskrajan jaz između čovjeka i blaženstva. On zahtijeva pravdu. A ipak ne može biti “izbalansiran” jednakim ili većim brojem dobrih djela. Ako neko ima deset puta više dobrih nego loših djela, ta osoba i dalje ima zlo na svojoj savjesti. Šta se dešava sa počinjenim lošim djelima? Da li su oproštena kao da nikad nisu bila važna? Da li im je dopušteno da uđu u blaženstvo? Da li su samo iluzije, time ne ostavljajući nikakav problem? Nijedna od ovih opcija nije pogodna. Što se tiče iluzije, grijeh je previše stvaran da bi se objasnio kao iluzija. Što se tiče grešnosti, kada smo iskreni sami sa sobom, svi znamo da smo zgriješili. Što se tiče oproštenja, samo oprostiti grijeh bez ikakve cijene znači odnositi se prema njemu kao da on nema posljedice. Znamo da to nije istina. Što se tiče blaženstva, ono nije baš dobro ako grijeh nastavlja da mu se provlači. Izgleda da nas karma ostavlja sa grijehom na našim srcima i sumnjom da smo prekršili neki krajnje lični standard ispravnog i pogrešnog. A blaženstvo ili ne može da nas toleriše ili mora da prestane da bude savršeno, kako bismo mi ušli u njega.
U kršćanstvu, međutim, sav grijeh se kažnjava, iako je ta kazna već zadovoljena Kristovom ličnom žrtvom na križu. Bog je postao čovjek, živio je savršen život i umro je smrću koju smo mi zaslužili. Bio je razapet za nas, kao zamjena za nas, pokriće, okajanje, za naše grijehe. I uskrsnuo je, dokazujući da ga čak ni smrt ne može pobijediti. Štaviše, obećao je isto uskrsnuće u vječni život svima koji vjeruju u Njega kao svog jedinog Gospoda i Spasitelja (Rimljanima 3:10, 23; 6:23; 8:12; 10:9-10; Efežanima 2:8-9; Filipljanima 3:21).
Na kraju, u kršćanstvu znamo da smo spašeni. Ne moramo da se oslanjamo na neko prolazno iskustvo, niti na sopstvena dobra djela ili na gorljivu meditaciju, niti vjerujemo u lažnog boga kojeg pokušavamo da “oživimo vjerom”. Mi imamo živog i istinitog Boga, historijski usidrenu vjeru, trajno i provjereno Božije otkrivenje (Pismo), teološki zadovoljavajuću osnovu za etičko življenje i zagarantovan dom na nebu sa Bogom.
Dakle, šta to vama znači? Isus je krajnja realnost! On je bio savršena žrtva za naše grijehe. Bog svima nama nudi oproštenje i spasenje, ako samo prihvatimo dar koji nam daje (Ivan 1:12), vjerujući Isusu kao Spasitelju koji je položio svoj život za nas – Njegove prijatelje. Ako povjeruješ u Njega kao svog jedinog Spasitelja, imaćeš apsolutnu sigurnost vječnog blaženstva na nebu. Bog će ti oprostiti grijehe, očistiti dušu, obnoviti duh, dati ti izobilan život na ovom svijetu, a vječno blaženstvo u sljedećem. Kako možemo da odbijemo tako dragocjen dar? Kako možemo da okrenemo svoja leđa Bogu koji nas toliko voli da je žrtvovao svog Sina za nas?
Ako niste sigurni u to šta vjerujete, pozivamo vas da izgovorite sljedeću molitvu Bogu: “Bože, pomozi mi da znam šta je istina. Pomozi mi da razlučim šta je greška. Pomozi mi da znam koji je ispravni put spasenja”. Bog uvijek poštuje takvu molitvu.
Ako želite da prihvaatite Isusa kao Spasitelja, jednostavno pričajte sa Bogom, naglas ili u sebi, i recite mu da prihvatate dar spasenja kroz Isusa. Ako želite da se pomolite, evo primjera molitve: “Bože, hvala ti za tvoju ljubav prema meni. Hvala ti što si se žrtvovao za mene. Hvala ti što si mi obezbijedio oproštenje i spasenje. Prihvatam dar spasenja kroz Isusa. Prihvatam Isusa kao svog Spasitelja. Amen!”
English
Ja sam hinduista, zašto bi trebalo da uzmem u obzir da postanem kršćanin?
