Pitanje
Koji je kršćanski pogled na kloniranje ljudi?
Odgovor
Iako se Biblija posebno ne bavi temom kloniranja ljudi, postoje principi u Pismu koji mogu baciti više svjetla na cijeli koncept. Za kloniranje je potreban DNK i ćelije embrija. Prvo se DNK uzima iz jezgra ćelije nekog stvorenja. Materijal koji nosi kodirani genetičku informaciju se zatim stavlja u jezgro ćelije embrija. Iz ćelije koja prima novu genetičku inormaciju bi trebalo da se ukloni njen DNK, kako bi primila novi. Ako ćelija prihvati novi DNK, formira se duplikat embrija. Međutim, ćelija embrija može da odbije novi DNK i umre. Također, veoma je moguće da embrij ne preživi jer je originalni genetički material uklonjen iz njegovog jezgra. U mnogo slučajeva, kad je bilo pokušaja kloniranja, koristilo se nekoliko embrija kako bi se povećala mogućnost uspješnog ugrađivanja novog genetskog materijala. Iako je moguće da se na ovaj način stvori duplikat nekog bića (na primjer, ovca Dolly), šanse za uspješno dupliranje bez varijacija i komplikacija, su veoma male.
Kršćanski pogled na kloniranje ljudi može se sagledati u svjetlu nekoliko biblijskih principa. Prvo, ljudi su stvoreni na sliku Božiju i stoga su jedinstveni. Postanak 1:26-27 tvrdi da je čovjek stvoren po Božijem obličju i da je jedinstven među svim drugim stvorenjima. Jasno je da je ljudski život nešto što treba cijeniti, a ne tretirati kao robu koja se može kupiti i prodati. Neki ljudi su zastupali kloniranje ljudi radi stvaranja organa za transplataciju, zbog onih kojima su potrebni, a koji ne mogu naći odgovarajućeg donora. Smatra se da bi uzimanje nečijeg DNK i stvaranje organa duplikata od istog DNK znatno smanjilo šanse da nečije tijelo odbaci taj organ. Iako je ovo možda istina, problem je da taj čin pojeftinjuje ljudski život. Sam proces kloniranja zahtijeva upotrebu ljudskog embrija. Iako se ćelije mogu izazvati da proizvedu nove organe, neophodno je ubiti nekoliko embrija kako bi se dobila potrebna DNK. U suštini, kloniranje bi “odbacilo” mnoge ljudske embrije kao “potrošni material”, eliminirajući njihovu šansu da u potpunosti sazriju.
Mnogi ljudi vjeruju da život ne počinje začećem formiranja embrija i stoga oni nisu stvarna ljudska bića. Biblija uči drugačije. Psalam 139:13-16 kaže: “Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj; dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.” Pisac, David, objavljuje da ga je Bog lično poznavao prije nego što je rođen, što znači da je u začeću bio ljudsko biće sa budućnošću koju je Bog odredio.
Dalje, Izaija 49:1-5 govori o tome kako je Bog pozvao Izaiju u proročku službu dok je još bio u majčinoj utrobi. Također, Ivan Krstitelj je bio ispunjen Duhom Svetim dok je bio u utrobi majke (Luka 1:15). Sve ovo upućuje na biblijski stav da život počinje začećem. U svjetlu svega ovoga, kloniranje ljudi, sa svojim uništavanjem ljudskih embrija, se ne bi uklapalo u biblijsko viđenje života čovjeka.
Kao dodatak ovome, ako je čovječanstvo stvoreno, onda mora da postoji Stvoritelj, a ono mu je podložno i odgovorno. Iako bi popularno mišljenje – sekularna psihologija i humanističko stajalište – bilo da čovjek nije odgovoran nikome osim samom sebi i da je on krajnji autoritet, Biblija nas naučava drugačije. Bog je stvorio čovjeka i dao mu odgovornost nad zemljom (Postanak 1:28-29, 9:1-2). Sa ovom odgovornošću dolazi i odgovornost Bogu. Čovjek nije krajnji autoritet nad sobom i stoga nije u poziciji da donosi odluke o vrijednosti ljudskog života. Niti je, dakle, nauka ta koja je autoritet po kojem se odlučuju pitanja o kloniranju ljudi, abortusu i eutanaziji. Prema Bibliji, Bog je jedini koji s pravom ima suverenu kontrolu nad ljudskim životom. Kontrolisati stvari kao što su ove znači staviti sebe u poziciju Boga. Jasno je da čovjek ne bi trebalo to da radi.
Ako gledamo na čovjeka samo kao na drugo biće, a ne kao na jedinstveno stvorenje, nije teško vidjeti ljude kao puke mehanizme kojima je potrebno održavanje i popravak. Ali mi nismo samo skup molekula i hemikalija. Biblija nas uči da je Bog stvorio svakog od nas i da ima poseban plan za svakoga. Dalje, On želi lični odnos sa svakim od nas kroz svog Sina, Isusa Krista. I dok postoje neki aspekti kloniranja ljudi koji djeluju korisno, čovječanstvo nema kontrolu nad time gdje tehnologija kloniranja može odvesti. Glupo je pretpostaviti da će samo dobre namjere voditi upotrebu kloniranja. Čovjek nije u poziciji da preuzme odgovornost ili sud koje zahtijeva upravljanje kloniranja ljudi.
Često pitanje je da li bi klonirani čovjek, ako pretpostavimo da će kloniranje ljudi biti uspješno jednog dana, imao dušu. Postanak 2:7 kaže: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako posane čovjek živa duša.” Ovdje je opis toga da Bog stvara živu ljudsku dušu. Duše su ono što mi jesmo, a ne ono što imamo (1. Korinćanima 15:45). Pitanje je koja vrsta žive duše bi bila stvorena kloniranjem ljudi? Na ovo se ne može dati uvjerljiv odgovor. Izgleda, dakle, da ako se ljudsko biće uspješno klonira, taj klon bi bio isto toliko ljudsko biće, uključujući to da ima vječnu dušu, kao i bilo koji drugi čovjek. English
Koji je kršćanski pogled na kloniranje ljudi?
