Pitanje
Šta je Lectio Divina?
Odgovor
Lectio Divina je latinski izraz za "božansko čitanje", "duhovno čitanje" ili "sveto čitanje" i predstavlja metodu molitve i duhovnog čitanja, namijenjenih za uspostavljanje zajedništva sa Bogom i primanja posebnih duhovnih uvida. Principi lectio divine su izraženi oko 220. g. i kasnije su ih praktikovali katolički monasi, posebno po monaškim pravilima sv. Pahomija, Augustina, Basila i Benedikta.
Ova praksa je danas veoma popularna među katolicima i gnosticima i sve se više prihvata kao sastavni dio prakse pobožnosti u Emerging Church. Papa Benedikt XVI je rekao u svom govoru 2005: "Posebno bih volio da vratim i preporučim drevnu tradiciju lectio divine: marljivo čitanje Svetog pisma zajedno sa molitvom donosi taj prisni dijalog u kojem osoba koja čita čuje Boga koji govori, a u molitvi mu odgovara otvorenog srca koje vjeruje." Za lectio se također kaže da može da se prilagodi ljudima drugih vjera dok čitaju svoje svete knjige – bilo da je to Bhagavad Gita, Tora, ili Kur'an. Nekršćani mogu samo da naprave odgovarajuće izmjene metoda, kako bi ga prilagodili sekularnoj tradiciji. Dalje, četiri principa lectio divine mogu također da se primijene na četiri Jungova psihološka principa, opažanja, razmišljanja, intuicije i osjećanja.
Ispravna praksa lectio divine počinje vremenom opuštanja, koje treba da učini da se osjećamo udobno i očistimo svoj um od svjetovnih misli i briga. Nekima koji ovo praktikuju je od pomoći da se koncentrišu tako što će početi sa dubokim, pročišćujućim disanjem, kao i ponavljanjem odabrane fraze ili riječi nekoliko puta, kako bi se um oslobodio. Zatim slijede četiri koraka:
Lectio – Čitanje biblijskog odlomka nježno i polako nekoliko puta. Sam odlomak nije toliko važan koliko uživanje u svakom dijelu čitanja, neprestano slušajući "nježni, tihi glas" riječi ili izraza koji nekako govori onome koji ovo praktikuje.
Meditiranje – Razmišljanje o tekstu odlomka i tome kako se to može primijeniti na naš život. Ovo se smatra veoma ličnim čitanjem Pisma i veoma ličnom primjenom.
Govor – Odovaranje na odlomak otvarajući srce Bogu. Ovo nije primarno intelektualna vježba, nego je zamišljeno više kao početak konverzacije sa Bogom.
Kontemplacija – Slušanje Boga. Ovo je oslobađanje od sopstvenih misli, zemaljskih i svetih, i slušanje Boga kako nam govori. Otvaranje uma, srca i duše Božijem uticaju.
Prirodno, treba da ohrabrujemo povezanost između biblijskog čitanja i molitve; to dvoje uvijek treba da ide zajedno. Međutim, trebalo bi da pažljivo razmotrimo opasnost svojstvenu ovoj vrsti prakse i zapanjujuću sličnost transcedentalnoj meditaciji i drugim opasnim ritualima. Ova praksa ima potencijal da postane težnja ka mističnom iskustvu, sa ciljem oslobađanja uma i osnaživanja samog sebe. Kršćani bi trebalo da koriste Pismo da traže znanje o Bogu, mudrost i svetost, kroz objektivno značenje teksta, sa ciljem promjene uma prema istini. Bog je rekao da Njegov narod propada radi nedostatka znanja (Hošea 4:6), a ne nedostatka mističnog, ličnog susreta s Njim.
Oni koji imaju nadnaravni pristup tekstu teže da ga izvuku iz konteksta i prirodnog značenja i koriste ga na subjektivan, individualan, iskustven način, za šta on nikad nije bio namijenjen. Ovdje je sličnost između lectio i gnosticizma. Kršćanski gnosticizam je vjerovanje da neko mora da ima "gnosis" (od grčkog Gnosko, "znati") ili mistično, unutrašnje znanje koje se zadobija samo nakon što ga je neko ispravno pokrenuo. Samo neki mogu da ga posjeduju. Po prirodi, zamisao o tome da imamo posebno znanje je veoma privlačno i čini da se "poznavatelj" osjeća važno i jedinstveno u tome što ima posebno iskustvo sa Bogom koje niko drugi nema. "Poznavatelj" vjeruje da mase nemaju duhovno znanje i da samo istinski "prosvijetljeni" mogu da iskuse Boga. Na taj način se ponovno uvodi kontemplativna, ili usredotočena molitva – meditacijska praksa koja se fokusira na posjedovanju mističnog iskustva sa Bogom – u crkvu. Kontemplativna molitva je slična vježbama meditacije koje se koriste u istočnjačkim religijama i New Age sektama i nema nikakvu osnovu u Bibliji, iako je oni koji zagovaraju ovakvu molitvu koriste kao početnu tačku.
Dalje, opasnost koja postoji u otvaranju naših umova i slušanju glasova bi trebalo da bude očita. Kontemplativni molioci toliko žele da čuju nešto – bilo šta – da mogu da izgube objektivnost koja je potrebna kako bi se razlikovali Božiji, njihov unutrašnji glas i infiltracija demona u njihovom umu. Sotona i njegovi miljenici su uvijek željni zadiranja u bezazlene umove, a ako ih otvorimo na takav način prizivamo katastrofu. Nikada ne treba da zaboravimo da on bez prestanka hoda okolo, tražeći da proždere naše duše (1. Petrova 5:8) i da može da se pojavi kao anđeo svjetla (2. Korinćanima 11:14), šapućući svoje obmane u otvorene i spremne umove.
Konačno, lectio divina jasno i prepoznatljivo napada na dovoljnost Pisma. Biblija tvrdi da je ona sve što nam je potrebno da živimo kršćanski život (2. Timoteju 3:16), dok pristalice lectio divine to poriču. Oni koji praktikuju "konverzacione" molitve, tražeći posebno otkrivenje od Boga, traže od Njega da zaobiđe ono što je već otkrio čovječanstvu, kao da On neće da održi sva svoja obećanja vezano za Njegovu vječnu Riječ. Psalam 19:7-14 sadrži zaključnu tvrdnju o dovoljnosti Pisma. Ono je "savršeno, dušu krijepi"; "pravedno, čini srce radosnim"; "čisto, prosvjetljuje oči"; "istinito" i "pravedno svo"; i ono je "dragocjenije od zlata". Ako je Bog mislio sve što je rekao u ovom psalmu, nema potrebe za dodatnim otkrivenjem, i tražiti mu ga znači poricati ono što je već otkrio.
Stari i Novi zavjeti su riječi od Boga koje treba da se proučavaju, nad kojima treba razmišljati, moliti se i koje treba pamtiti radi znanja i objektivnog značenja koje sadrže, kao i Božijeg autoriteta koji nose, a ne radi mističnog iskustva ili osjećaja lične sile i unutrašnjeg mira koji one mogu da podstaknu. Ispravno znanje dolazi prvo; zatim dolaze trajno iskustvo i mir, kao nusprodukt tog ispravnog znanja i komunikacije sa Bogom. Sve dok neko ima ovakav pogled na Bibliju i molitvu, uključen je u istu vrstu razmišljanja i molitve kojoj su se oduvijek podvrgavali Kristovi sljedbenici koji vjeruju u Bibliju.
English
Šta je Lectio Divina?
