Pitanje
Da li je sličnost između DNK ljudi i šimpanze dokaz za evoluciju?
Odgovor
Zadnjih godina mapiranje genoma je omogućilo detaljno upoređivanje DNK ljudi i šimpanzi. Mnogi tvrde da oni dijele oko 98% sličnosti. Ovo se često uzima kao presudan dokaz njihovog zajedničkog porijekla. Ali, da li je ovaj argument održiv? Da li je to zaista činjenica koja definitivno dokazuje zajedničko porijeklo ljudi i šimpanzi? Mi tvrdimo da je taj procenat varljiv. Ustvari, kada pobliže istražimo taj podatak, poređenje njihovih genoma protivriječi onome što evolucija predviđa.
U stvarnosti, genetičke razlike između ljudi i šimpanzi su vjerovatno veće od 2%. Skorije istraživanje je pokazalo da je istinsko genetsko razilaženje između njih vjerovatno 5%. Prema tome, argument o "preko 98% sličnosti" je vjerovatno pretjerivanje.
Razlike između DNK niza ljudi i šimpanze nisu nasumice raspoređene kroz genom. Umjesto toga, one se nalaze u klasterima. Ustvari, na tim posebnim lokacijama, genom šimpanze je sličan onom drugih primate. Čovjek je taj koji se izdvaja od svih ostalih. Naučnici često ukazuju na ove "klastere" kao na ljudske ubrzane regije (human accelerated regions — HAR), jer ljudski genom navodno dijeli pretke sa šimpanzama. Ovi HAR-ovi su smješteni u segmentima DNK koji ne kodiraju gene. Ali ovo zahtijeva da vjerujemo da je evolucija slučajno prouzrokovala takve rapidne promjene na mjestima gdje one čine važne razlike u funkcionisanju organizma, koje su neophodne da bi na kraju nastao čovjek.
Ovakva slučajna sreća čini nevjerovatnu priču. Ali, to se popravlja. Neki HAR-ovi su nađeni u segmentima DNK koji čine kodiranje gena, a ovdje leži još jedno mnošvo poteškoća. Evolucija predviđa da su ljudi evoluirali od njihovog zajedničkog pretka sa šimpanzama, prirodnom selekcijom varijacija slučajnosti, izazvanim mutacijama. Međutim, skorija istraživanja otkrivaju upravo suprotno. HAR-ovi koji su nađeni u proteinskom kodiranju gena ne dokazuju mutacije koje su bile izdvojene radi njihovog povoljnog fenotipa, nego upravo suprotno. Genetske promjene daju dokaz da su, u suštini, štetne. One su se utvrdile u populaciji ne zato što su dale neke fiziološke prednosti, nego uprkos tome što su škodljive. Takvi rezultati imaju malo smisla unutar evolucijskog okvira.
Jasno, HAR-ovi pokazuju kretanje u kojem razlike koje su posmatrane u ljudskoj DNK (upoređene sa sličnim vrstama) obično pojačavaju sadržaj gaunina-citozina (G-C) tih određenih područja DNK niza. Evolucija bi predvidjela da bi G-C sadržaj osnovnog gena ostao relativno konstantan, kao kad prirodna selekcija izdvaja DNK mutacije koje unapređuju taj protein. Da je evolucija istinita, stoga, ne bi trebalo da očekujemo dosljedno kretanje prema rastućem G-C sadržaju.
Ovi HAR-ovi nisu uvijek ograničeni samo proteinskom kodirajućem dijelu gena, nego se često protežu iznad granica, do bočnih nizova. Ovo dalje sugeriše da ove razlike, koje su posmatrane u ljudskom DNK, nisu, ustvari, posljedice prirodne selekcije pojačavanja proteina koji kodira gen. HAR-ovi često imaju tendenciju da se skupe u jednom dijelu gena, unutar i oko jednog eksona (umjesto preko cijelog gena) i teže da se uvežu sa muškom (ali ne ženskom) ponovnom kombinacijom. Ovakva zapažanja imaju malo smisla u svjetlu evolucije.
Zaključak je da, iako su genetske sličnosti između šimpanzi i čovjeka zanimljive, one nisu dokaz za Darvinizam. Njih također može da objasni i dizajn. Dizajneri često stvaraju različite proizvode korištenjem sličnih dijelova, materijala i aranžmana. Zajednički postotak se odnosi na područja naše DNK koja rezultiraju proteinima. Ima više smisla vezano za činjenice da je Dizajner prirode koristio iste proteine da obavljaju iste funkcije u različitim organizmima.
English
Da li je sličnost između DNK ljudi i šimpanze dokaz za evoluciju?
