Pitanje
Kako bi kršćanin trebalo da se odnosi prema neodgovorenoj molitvi?
Odgovor
Koliko se kršćana molilo za nekoga, samo da bi vidjeli da im molitve nisu odgovorene? Koliko ih se mnogo molilo i vjerovatno "odustalo" jer ili su se obeshrabrili radi slabosti vjere ili su došli do zaključka da za šta god da su se molili to nije bila Božija volja? Ipak, kako se nosimo sa neodgovorenom molitvom nema veze samo sa našom dobrobiti, nego i sa dobrobiti drugih. Kada se molimo, uključeni smo u najdragocjenije i Bogom dano djelo komunikacije sa onim kome smo odgovorni za sva svoja djela. Ziasta smo kupljeni nevjerovatnom cijenom – krvlju Gospoda Isusa Krista – i stoga pripadamo Bogu.
Naša privilegija molitve dolazi od Boga i pripada nama isto kao i kad je dana Izraelu (Ponovljeni zakon 4:7). Ipak, kada se molimo ili se obraćamo onome koji je u nebu, nekada kao da On ne odgovara. Može postojati mnogo razloga za to, a Pismo sugeriše zašto i kako se našim molitvama bavi onaj koji je nježan i pun ljubavi, koji i sam voli naše zajedništvo sa Bogom Ocem, jer je On sam naš zastupnik (Hebrejima 4:15).
Osnovni razlog za neodgovorenu molitvu je grijeh. Bog se ne može ismijavati ili prevariti i On koji sjedi na tronu iznad poznaje nas prisno, do svake naše pomisli (Psalam 139:1-4). Ako ne hodamo na Putu ili ako gajimo neprijateljstvo u svojim srcima prema svom bratu, ili ako tražimo nešto sa pogrešnim motivima (kao što su sebične želje), onda možemo da očekujemo da Bog neće odgovoriti na našu molitvu jer nas ne čuje (2. Ljetopisa 7:14; Ponovljeni zakon 28:23; Psalam 66:18; Jakov 4:3). Grijeh je "zapušač" za sve potencijalne blagoslove koje bismo primili iz neograničene "čaše" Božije milosti! Zaista, postoji vrijeme kada su naše molitve mrske Gospodnjem pogledu, posebno kada mu očigledno ne pripadamo, ili radi nevjere (Izreke 15:8) ili ako smo licemjerni (Marko 12:40).
Drugi razlog zašto molitva izgleda da je neodgovorena je taj što Gospod želi da produbi našu vjeru time što ćemo se više osloniti na Njega i vjerovati mu, što, opet, dovodi do dubljeg osjećaja zahvalnosti, ljubavi i poniznosti. Zauzvrat, ovo prouzrokuje našu duhovnu dobrobit, jer On daje milost poniznima (Jakov 4:6; Izreke 3:34). Kako samo saosjećamo sa onom jadnom Kanaankom koja je neprekidno vapila Gospodu za milost, kada je on došao u krajeve Tira i Sidona (Matej 15:21-28)! Ona je bila osoba na koju teško da bi jevrejski rabin obratio pažnju. Nije bila Jevrejka i bila je žena, što su bila dva razloga radi kojih su je Jevreji ignorisali. Izgledalo je kao da Gospod neće odgovoriti na njene molbe, ali je On sve znao o njenoj situaciji. Možda nije odmah ispunio njene iznešene potrebe, ali je ipak čuo i odgovorio na njen zahtjev.
Bog nam možda često djeluje kao da šuti, ali On nas nikada ne otpušta praznih ruku. Čak i ako nam molitva nije odgovorena, moramo se osloniti na Njega, da će uslišiti u svoje vrijeme. Čak je i sama molitva blagoslov za nas; naša vjera je ta koja nas podstiče da istrajemo u njoj. Vjera je ta koja je ugodna Bogu (Hebrejima 11:6), a ako je naš molitveni život slab, zar to ne odražava i naše duhovno stanje? Bog čuje naše siromašne vapaje za milost, a Njegova tišina raspaljuje našu istrajnost u molitvi. On voli kad se mi ubjeđujemo s Njim. Hajde da budemo gladni stvari koje su po Božijem srcu i da hodamo Njegovim putevima, a ne svojim. Ako smo vjerni u tome da se molimo bez prestanka, onda živimo u Božijoj volji, a to nikada ne može biti pogrešno (1. Solunjanima 5:17-18).
English
Kako bi kršćanin trebalo da se odnosi prema neodgovorenoj molitvi?
