Pitanje
Šta je nevjernik?
Odgovor
Riječ nevjernik jednostavno znači „bez vjere" ili „protiv vjere". Nevjernik je osoba koja odbija religiju. Poznatije je, ipak, da se izraz nevjernik povezuje s web stranicom koja napada kršćansku vjeru — infidels.org. Internet stranica Infidels, također poznata po nazivu Sekularna Web, jedna je od glavnih web stranica za ateiste i naturaliste na internetu. Njen utvrđeni cilj je da na internetu brani i promoviše naturalističko gledište. Kršćanski apologeta J. P. Holding je izjavio: „Sekularna Web ima nekoliko inteligentnih ljudi, ali sve skupa je već dugo zapravo utočište za svaku skeptičnu sveznalicu koja želi da osuđuje stvari koje su van njene stručnosti".
Svrha ovog članka nije da pruži sveobuhvatno pobijanje svakog pitanja koje Internet nevjernici postavljaju. Umjesto toga, svrha je da se ukaže na samo neke od mnogih zabluda iza stranice Internet nevjernika.
Šta je nevjernik? – poricanje Isusovog postojanja
Među tvrdnjama Internet nevjernika je i teza da Isus nikad nije postojao, pretpostavka koja dugo kruži na rubu naučnih Novozavjetnih istraživanja, ali koja nikada nije bila u stanju da zadobije podršku značajnog dijela naučnika. Marshall J. Gauvin u svom članku „Da li je Isus Krist ikada živio?, " kategorički tvrdi da se „čuda ne događaju. Priče o čudima nisu istinite. Stoga, dokumenti u kojima su izvještaji o čudima protkani navodnim činjenicama nisu pouzdani, jer oni koji su izmislili element sa čudima su mogli lako da izmisle i dio koji je bio prirodan." Ako neko ističe naturalistički pogled time što će pretpostaviti da su čuda nemoguća, onda neko mora isto tako lako da pokuša da dokaže teistički pogled, pretpostavljajući da Bog postoji. U svakom slučaju, argument je samoporažavajući.
Gauvinova nekompetentnost i krajnje nerazumijevanje pitanja nadohvat ruke, je ilustrovano u sljedećem odlomku:
Što se tiče teorije da je Krist bio razapet, kako ćemo objasniti činjenicu da je tokom prvih osam vijekova evolucije kršćanstva, kršćanska umjetnost prikazivala janje, a ne čovjeka, kako pati na križu za spasenje svijeta? Ni slike u katakombama ni skulpture na kršćanskim grobovima nisu prikazivale ljudski lik na križu. Svuda se prikazivalo janje kao kršćanski simbol — janje koje nosi križ, janje u podnožju križa, janje na križu. Neki su likovi prikazivali janje s ljudskom glavom, ramenima i rukama, kako drži križ — janje Božije u procesu preuzimanja ljudskog oblika, čime mit o raspeću postaje realan. Na kraju osmog stoljeća, papa Hadrijan I, potvrđujući dekret šeste sinode u Carigradu, naredio je da lik čovjeka treba da zauzme mjesto janjeta na križu. Kršćanstvu je trebalo osam stotina godina da razvije simbol svog Spasitelja koji pati. Osamsto godina Krist je na križu bio janje. Ali ako je On bio zaista razapet, zašto Njegovo mjesto na križu toliko dugo bilo uzurpirano od strane janjeta? U svjetlu historije i razuma i u pogledu janjeta na križu, zašto bi trebalo da vjerujemo u raspeće?
Tvrdnje poput ovih ne bi trebalo da zahtijevaju nikakva objašnjenja za kršćanina koji ima čak i osnovno biblijsko znanje. Gauvin čak ni ne ukazuje na pashalno janje kao na sliku kršćanstva; naravno, zar to nije bar vrijedno spomena?
Hajde da se usredotočimo na tri stvari koje iznose članci na stranici Internet nevjernika. To su nedostatak sekularnih referenci, poređenje legitimnih Evanđelja sa gnostičkim izvorima, te navodne sličnosti s poganstvom.
Prvo, hajde da razmotrimo referencu vezano za Isusa, koju daje Josip Flavije. Gauvin piše:
Na kraju prvog vijeka, Josip Flavije, poznati židovski historičar, napisao je svoje poznato djelo 'Židovske starine'. U tom djelu on nije spomenuo Krista, a ni dvjesto godina nakon Josipove smrti, Njegovo ime se nije pojavilo u njegovoj historiji. U to doba nije bilo štamaparija. Knjige su se množile kopiranjem. Dakle, lako se moglo dodati ili promijeniti ono što je autor napisao. Crkva je osjetila da je Josip trebalo da prepozna Krista, pa su mrtvog historičara na to prisilili. U četvrtom vijeku se pojavila kopija 'Židovske starine', u kojoj se pojavio ovaj citat: "Negdje u to vrijeme postojao je Isus, mudar čovjek, ako bi uopšte bilo pravedno zvati ga čovjekom, jer je bio onaj koji čini predivna djela; učitelj ljudi koji rado prihvataju istinu. Privukao je k sebi ujedno i mnoge Židove i mnoge pogane. On je bio Krist; i kad ga je Pilat, na zahtjev uglednih ljudi među nama, osudio na križ, oni koji su ga voljeli od početka nisu ga napustili; On im se trećega dana ukazao ponovo živ, s obzirom na to da su božanski proroci predvidjeli ove i deset hiljada drugih čudesnih djela vezanih za njega; a pleme kršćana, nazvanih tako po njemu, nije nestalo do danas."
Istina je da se rijetko dovodi u pitanje to da ovaj odlomak iz Židovskih starina sadrži neke interpolacije koje su umetnuli kasniji pisari (vrlo mala skupina naučnika smatra da je čitav ovaj odlomak originalan). Ali Internet nevjernici se drže „teorije o interpolaciji u potpunosti".
Koji su neki od razloga za prihvatanje ovog odlomka kao djelomično izvornog, jednom kad su jasne interpolacije uklonjene? Možda je najvažniji faktor koji vodi većinu naučnika ka tome da prihvati poziciju djelimične autentičnosti taj da znatan dio odlomka odražava Josipovo tipično izražavanje i stil. Nadalje, kad se uklone jasne pisarske interpolacije, preostala suština je koherentna i ima prirodan tok.
Većina naučnika smatra da je znatan dio te reference koja se odnosi na Isusa Josipovo obilježje, a samo nekoliko fraza je očito kršćansko. Štaviše, mnogi Josipovi izrazi nisu dio rane kršćanske književnosti, a prisutne su fraze koje kršćani vjerojatno ne bi koristili. Zatim, tu je i fraza za koju bi svaki kršćanski pisar znao da sadrži grešku ("zadobio je sljedbenike među mnogim Židovima i među mnogima koji su porijeklom pogani").
Zanimljivo je da Gauvin zanemaruje spominjanje ostalih mjesta gdje se spominje Isus u Josipovim spisima — autentičnost koju su gotovo svi naučnici prihvatili u potpunosti:
Ali mlađi je Ananus koji je, kako smo rekli, primio visoko svećenstvo, bio hrabre naravi i izuzetno odvažan; slijedio je stranku saduceja, koji su najstroži u osudi od svih Židova, kao što smo već pokazali. Pošto je dakle Ananus bio takve naravi, mislio je da sada ima dobru priliku, jer je Fest već bio mrtav, a Albinus je još uvijek bio na putu; tako da je okupio vijeće sudaca i izveo pred njega brata Isusa zvanog Krist, čije ime je Jakov, zajedno s još nekima, i optuživši ih da su prekršili zakon, predali su ih da se kamenuju.
Većina naučnika smatra da je ovo autentični odlomak iz razloga kao što su sljedeći:
1. Ne postoji tekstualni dokaz protiv ovog odlomka. Nađen je u svakom pojedinom rukopisu Židovskih starina. To se također, uzgredno, odnosi na prethodno navedeni odlomak.
2. Postoji određena upotreba nekršćanske terminologije. Na primjer, imenovanje Jakova kao „Isusovog brata" u suprotnosti je s kršćanskom praksom, koja ga naziva „bratom od Gospodina". Odlomak stoga ne odgovara ni Novom zavjetu niti ranokršćanskom načinu upotrebe.
3. Naglasak ovog odlomka nije na Isusu, pa čak ni na Jakovu, već na velikom svećeniku Ani. Nema pohvale ni za Isusa ni Jakova.
4. Ni ovaj odlomak niti onaj veći ne povezuju Isusa s Ivanom Krstiteljem, kao što se očekuje od kršćanina koji vrši interpolaciju.
Gauvin nastavlja da tvrdi:
U "Analima" Tacita, rimskog historičara, postoji još jedan kratki odlomak koji govori o "Kristusu" kao osnivaču stranke zvane kršćani — tijela ljudi "koji su bili prezreni radi njihovih zločina". Ove riječi se javljaju u Tacitovim zapisima o Velikom rimskom požaru. Dokazi za ovaj odlomak nisu snažniji od onih u odlomku od Josipa. Nije ga citirao nijedan autor prije petnaestog stoljeća; a kada je citiran, postojao je samo jedan primjerak "Anala" u svijetu; i taj primjerak je navodno bio napravljen u osmom vijeku — šesto godina nakon Tacitove smrti. "Anali" su objavljeni između 115. i 117. g.n.e., gotovo vijek nakon Isusovog doba — stoga odlomak, čak i ako je pravi, ne bi dokazao ništa vezano za Isusa.
To jednostavno promašuje smisao. U prvom vijeku u Palestini Isusovo postojanje nije dovođeno u pitanje, a negativne reference vezano za Njega, od strane Tacita i ostalih, pruža snažan dokaz da se znalo da je Isus barem bio stvaran, istaknut lik u prvom vijeku. Zašto ovi negativni komentatori ne negiraju njegovo postojanje? Odakle su izveli svoje informacije? Štaviše, pažljivo ispitivanje je upravo jedan od Tacitovih najpoznatijih osobina. Njegova pouzdanost kao historičara govori protiv toga da je nekritički posudio informaciju iz bilo kojeg izvora. To da je Tacit dobio svoju informaciju od kršćana pobija negativan ton reference.
Da li bi Tacit bio sklon tome da jednostavno ponovi ono što su mu rekli ljudi koji mu se nisu sviđali? Uostalom, kada je izvještavao o historiji i vjerovanjima Židova, koje je prezirao jednako kao i kršćane, iz Tacitovih podcjenjivačkih opisa prilično je očito da nije bio sklon da konsultuje Židovski "lični stav" ili čak stav „židovskih špijuna".
Gauvin izostavlja da spomene ostale rane svjetovne reference vezano za Isusa, uključujući ono što je nađeno u Talmudu i u spisima Lucijana, Plinija, Svetonija, Tacita i Talusa. Ali čak i kad bismo pretpostavili da se svjetovne reference iz prvog i početka drugog vijeka ne odnose na Isusa, i dalje bismo imali veoma snažan dokaz za Njegovo postojanje. Zašto? Da su Isusovi sljedbenici odlučili da proizvedu mitskog Isusa i pripišu mu izjave u nastojanju da ga oslikaju kao nekoga ko je tvrdio da ima mesijanski autoritet, nastali bi brojni problemi. Prvo, ako ga jesu izmislili, zasigurno su to učinili na potpuno pogrešan način. Da je njihov cilj bio da pokrenu novu religiju, to bi moralo da bude podesno okviru prema očekivanjima onih koje su željeli da uvjere. Židovski koncept Mesije je podrazumijevao velikog vojskovođu, koji bi vodio pohod protiv rimskih tlačitelja. Drugo, moderna nauka se jednoglasno slaže s tim da su učenici iskreno vjerovali u ono što su naviještali (između ostalog, bili su spremni da trpe nehumanu smrt, bez da su se odrekli onoga što su propovijedali). Treće, s obzirom da je najstariji kršćanski nagovještaj nakon uskrsnuća bio u Jeruzalemu (gdje je utemeljena Isusova javna služba), za izmišljotinu su donekle bili ograničeni u pogledu materijala koje su imali na raspolaganju. Da je Isusovo postojanje bila izmišljotina, sigurno bi propovijedali u Rimu ili negdje drugo, što dalje od očevidaca.
Osim toga, uzmimo u obzir situaciju s kojom su se učenici suočili nakon razapinjanja. Njihov vođa je bio mrtav. A Židovi nisu tradicionalno vjerovali u umirućeg, a još manje u uskrslog Mesiju. Ustvari, ortodoksna židovska vjerovanja vezano za život nakon smrti isključuju da bi neko u tijelu uskrsnuo od mrtvih u slavu i besmrtnost prije opšteg uskrsnuća na kraju svijeta. Rabinsko tumačenje s obzirom na proroštva vezana za uskrsnuće Mesije je to da će On uskrsnuti iz mrtvih na kraju vremena zajedno sa svim ostalim svetima koji su umrli. Stoga je značajno da učenici nisu bili nužno naklonjeni tjelesnom uskrsnuću, s obzirom na to da je ono nasuprot kulturi većinskog židovskog mentaliteta. To je možda razlog, kao što Ivan svjedoči u svom izvještaju (Ivan 20:9), zašto nakon otkrića da je grob prazan „još ne bijahu znali Pismo, da on mora uskrsnuti od mrtvih". Ako su učenici bili krivotvoritelji nekakvog ideala, nesumnjivo bi najbolje namjestili duhovno uskrsnuće, jer je fizičko i tjelesno uskrsnuće moglo biti nemilosrdno razotkriveno uz prisutnost leša. Umjesto toga, razgovarali su o uskrsnuću stvarnog fizičkog tijela, što je, ako nije istinito, bilo ogroman rizik ako bi tijelo ikada bilo pronađeno. Umjesto toga, vjerovali su u doslovno uskrsnuće, jer su tome sami svjedočili. Vjerske vođe tog doba od svega su najviše željele da uguše kršćanstvo.
Konačni razlog zašto Isusovi sljedbenici vjerovatno nisu izmislili mitskog Isusa tiče se Njegove smrti razapinjanjem. Prema židovskom zakonu, Isusovo smaknuće vješanjem na stablo prikazuje ga kao čovjeka koji je doslovno proklet od Boga (Ponovljeni zakon 21:23). Razapinjanje je nesumnjivo bilo katastrofalno za shvatanje rane crkve, jer je djelotvorno pokazivalo da su farizeji i židovsko vijeće u pravu, te da su učenici napustili svoje domove, porodice i imovinu kako bi slijedili heretika, čovjeka kojeg je Bog doslovno prokleo.
Šta je nevjernik? – obmanjujuće izjave
Prema Gauvinu:
Postoje mnoga Evanđelja koja su kružila u ranim vijekovima, velika većina njih su bila krivotvorena. Među njima je "Pavlovo evanđelje", "Bartolomejevo evanđelje", "Judino evanđelje", "Evanđelje Egipćanina", "Petrovo evanđelje ili sjećanje", "Proročanstva ili izreke Krista", i deseci drugih pobožnih spisa, kolekcija koja još uvijek može da se čita u "Apokrifima Novog zavjeta". Nepoznati ljudi su pisali Evanđelja i pripisali su im imena istaknutih Krščankih likova, kako bi im dali važnost. Djela su krivotvorena u ime apostola, pa čak i u Kristovo ime. Najveći kršćanski učitelji su naučavali da je vještina prevariti i lagati za slavu vjere. Dean Milman, uzorni kršćanski historičar, kaže: "Pobožni falsifikati su bili prihvaćeni i javno priznati". Velečasni dr. Giles piše: "Nema sumnje da je veliki broj knjiga zatim napisan sa samo jednom namjerom – da obmane. Rana crkva je bila preplavljena lažnim vjerskim spisima. Od ove gomile literature, naša Evanđelja su odabrali svećenici i nazvali ih nadahnuta riječ Božja. Da li su ta Evanđelja također krivotvorena? Ne postoji sigurnost da nisu. Ali dozvolite mi da pitam: Ako je Krist bio historijski lik, zašto je bilo potrebno da se krivotvore dokument koji dokazuju da je On postojao? Da li se iko ikada sjetio da krivotvori dokumente koji dokazuju da je živjela neka osoba koja je stvarno bila poznata? Rane kršćanske krivotvorine su ogromno svjedočanstvo za to koliko je slab kršćanski slučaj.
S obzirom na to da su gnostici svojim „evanđeljima" pripisivali istaknute ključne likove u crkvi iz prvog vijeka, kao što su Petar, Toma i Marija Magdalena, čovjek bi pomislio da će ovo dati težinu tvrdnji da je rana crkva bila vjerna u pripisivanju svojih dokumenata ispravnim osobama. Zašto pripisivati evanđelja drugorazrednim ljudima poput Marka i Luke? Uostalom, rana crkva spremno potvrđuje da je Marko veći dio svojih informacija dobio od Petra, stoga zašto ih onda ne pripisati Petru ako je sve stvar vjerodostojnosti? O ovome nema nikakvog spomena u članku. Također, gnostička evanđelja NISU napisana da dokažu postojanje Isusa. Internet nevjernici ne pokazuju apsolutno nikakvo razumijevanje ili prepoznavanje pozadine gnosticizma, niti relevantni stav iza dokumenata koji se propagiraju. U ranoj crkvi čak nije zaista bilo nikakve rasprave vezano za autorstvo četiri kanonska Evanđelja. Svakome ko je čak i površno upoznat sa historijom rane crkve, ovaj argument je teško uvjerljiv.
Šta je nevjernik? – tvrdnje "kopiranja" paganskih religija
Jedna tvrdnja koja često izbija na površinu na web stranici Internet nevjernika je ta da je kršćanstvo adaptacija raznih poganskih religija i mitologije, tvrdnja koja je dugo odbacivana od strane većine stručnjaka. S obzirom na ovu tvrdnju, nema nikakvog smisla zašto bi iskreni, monoteistički Židovi, ukorijenjeni u palestinskoj kulturi, posudili od poganskih „misterioznih religija" i nakon toga otišli u smrt proklamujući ono za šta su znali da je potpuna zavjera.
Ipak, James Still u knjizi Djevičansko rođenje i misterije Kristovog djetinjstva piše:
Kako je vrijeme prolazilo moglo se vidjeti da je kraljevstvo Božje odgođeno. Među heleniziranim Židovima i grčkim poganima koji su se smatrali obraćenima na kršćanstvo, ovo odgađanje postavlja više pitanja nego odgovora. Osim toga, grčki pogani, od kojih je kršćanstvo trebalo da izvuče obraćenike i s vremenom napreduje, su bili po prirodi skeptični u vezi sa nekim novim spasiteljem i nebeskim nagradama koje su im obećavane. Ovi Grci su morali da izaberu između brojnih misterioznih kultova i bogova koji su iznikli, od kojih je svaki obećavao obilje i vječno blaženstvo na nebu nakon smrti. Isus je imao malo toga da im ponudi. On je bio, po svim izvještajima, smrtni židovski mesija, koji je govorio samo sinovima Abrahama i rekao im da pripreme put Gospodu koji će izgraditi novi Jeruzalem, posebno za svoj odabran narod. Isus iz Markovog evanđelja je bio poznat svojim sljedbenicima tokom srednjeg do kasnog prvog vijeka (prije evanđelja po Mateju, Luki i Ivanu) kao neko ko nije imao nijednu od osobina ondašnjih moralno-spasiteljskih božanstava Dioniza ili Herkula koji su se slavili. Isusov kasnije dodat atribut o djevičanskom rođenju je [bio] neophodan da bi on bio prihvatljiv paganima heleniziranog svijeta.
Ali onda, nijedan od dva izvještaja o rođenju vezano za Dioniza ne sugerišu djevičansko rođenje. Prema jednoj legendi, on je produkt Zeusa i Perzefone. Hera postaje ludo ljubomorna i pokušava uništiti dijete time što šalje Titane da ga ubiju. Zeus dolazi da ga spasi, ali prekasno. Titani su pojeli sve osim Dionizovog srca. Zeus zatim uzima srce i usađuje ga u utrobu Semele. U jednoj drugoj legendi, Zeus oplodi smrtnu ženu, Semelu, mnogo ljubomorniju od Here. Hera je nagovara da traži od Zeusa da joj otkrije svoju slavu, ali kako nijedan smrtnik ne može da gleda u bogove i živi, Semela je odmah spaljena. Zeus tada uzima Dionizijev fetus i zašije ga u svoje sopstveno bedro do njegovog rođenja. Kao što možemo da vidimo, nema nikakvog djevičanskog rođenja, ali ovime je rečeno da je Dioniz postao preporođeno božanstvo, pošto je dva puta rođen .
Richard Carrier na drugom mjestu objašnjava da se „grčki Horus opisuje kao prvi koji vlada hiljadu godina, zatim umire, biva pokopan na tri dana i nakon toga trijumfuje nad Tifonom, zlim načelom, a onda uskrsava u život dovijeka." Ali Carier je u krivu. Jedino što možemo da dovedemo u vezu s tim da je Horus uskrsnuo je to da uzmemo u obzir eventualno spajanje Horusa i Ozirisa. Međutim, takva teorija je puna kontradiktornosti, što su jasno primijetili Egipćani koji su kasnije promijenili svoja uvjerenja kako bi ih ispravili. U egipatskoj priči, Ozirisa je kasnije raskomadao Set u borbi ili je zapečaćen u škrinji i potopljen u Nilu. Izida zatim spaja dijelove Ozirisovog tijela i uskrsava ga kako bi začeo nasljednika koji će osvetiti njegovu smrt (iako tehnički Oziris nikada nije zaista uskrsnuo, s obzirom na to da mu je bilo zabranjeno da se vrati u svijet živih).
Stranica nevjernika je zabiberena drugim sličnim dezinformacijama vezano za paganska božanstva i čestim tvrdnjama da su kršćani "posudili" materijal od njih. Takva tvrdnja ostaje da se dokaže ili čak podrži najmanjim dokazom.
Šta je to nevjernik? — zaključak
Web stranica Internet nevjernika samo je prekrajanje starih teorija zavjere, kao i jasnih dezinformacija i pretjerivanja, od kojih su skoro sva već odavno odbačena od strane koncenzusa učeništva. Ipak, nevjernici nastavljaju da privlače znatnu količinu Internet prometa. U historiji postoji malo toga što je sigurno, ali postoji također i nivo skepticizma koji čini zadatak historičara nemogućim. Štaviše, teza da je rana crkva posudila materijal iz drevnih poganskih religija i da Isus nikada nije postojao zahtijeva selektivan skepticizam u vezi toga koji su onda izvori pouzdani i kako onda druge treba ispravno tumačiti. Na kraju, ako su Internet nevjernici u pravu u svojoj tvrdnji da Isus nikada nije živio, to čini kršćanstvo još nevjerovatnijim fenomenom nego da je živio. Kao što psalmist ispravno svjedoči: „Bezumnik reče u srcu: "Nema Boga" (Psalam 14:1).
English
Šta je nevjernik?
