Pitanje
Da li će Bog nastaviti da oprašta, ako činimo isti grijeh iznova i iznova?
Odgovor
Kako bismo najbolje odgovorili na ovo pitanje, pogledaćemo dva snažna odlomka Pisma. Prvi se nalazi u knjizi Psalama: “Koliko je istok daleko od zapada, toliko udaljuje od nas naše grijehe” (Psalam 103:12). Jedan od najdjelotvornijih trikova koje Sotona izvodi na kršćanima je da nas ubijedi da naši grijesi nisu zaista oprošteni, uprkos obećanju Božije Riječi. Ako smo zaista prihvatili Isusa kao Spasitelja a i dalje imamo to neprijatno osjećanje u vezi toga da li postoji istinsko oproštenje, možda smo pod demonskim napadom. Demoni mrze kada su ljudi oslobođeni iz njihovih kandži i pokušavaju da posade u naše umove sjeme sumnje u spasenje. U širokom arsenalu trikova, Sotonino najjače oružje je da nas neprestano podsjeća na naše prošle grijehe, koje koristi kako bi “dokazao” da Bogu nije moguće da nam oprosti ili nas obnovi. Djavolji napadi su za nas prava kušnja da se jednostavno odmaramo u Božijim obećanjima i vjerujemo Njegovoj ljubavi.
Ali ovaj Psalam nam govori da Bog, ne samo da je oprostio naše grijehe, nego ih je u potpunosti uklonio iz svog prisustva. To je jaka stvar! Nesumnjivo je ovo težak koncept za nas da ga shvatimo, radi čega nam je tako lako da brinemo oko oproštenja, umjesto da ga jednostavno prihvatimo. Ključ je u odustajanju od naših sumnji i osjećanja krivice, i odmaranju u Njegovom obećanju oproštenja.
Drugi odlomak je 1. Ivanova 1:9: “Ako priznajemo svoje grijehe, on je vjeran i pravedan, da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravde”. Kakvo nevjerovatno obećanje! Bog oprašta svojoj djeci kada zgriješe ako mu samo dođu u stavu pokajanja i zamole da im se oprosti. Božija milost je tako velika da ona može da očisti grešnika od njegovog grijeha tako da postane dijete Božije i, shodno tome, toliko je velika da, čak i kada padnemo, i dalje nam može biti oprošteno.
U Mateju 18:21-22 čitamo: “Tada pristupi k njemu Petar i zapita: ‘Gospodine, ako moj brat pogriješi protiv mene, koliko puta da mu oprostim? Do sedam puta?’ Isus mu odgovori: ‘Kažem ti, ne do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.’” Petar je vjerovatno mislio da je bio velikodušan. Umjesto što bi vratio nekome ko zgriješi protiv njega istom mjerom, razmotrio je da oslobodi brata donekle, rekavši da bi se možda moglo oprostiti čak do sedam puta. Ali osmi put bi se oproštenje i milost istrošili. Međutim, Krist izaziva pravila Petrove ekonomije milosti time što kaže da je oproštenje neograničeno za one koji ga iskreno traže. To je moguće samo radi neograničene Božije milosti, koja je moguća kroz prolivenu Kristovu krv na križu. Radi Kristove opraštajuće sile, mi uvijek možemo biti očišćeni nakon što zgriješimo, ako ponizno tražimo oproštenje.
U isto vrijeme, moramo spomenuti da nije biblijski da spašena osoba griješi po navici i neprestano, u smislu da joj je to način života (1. Ivanova 3:8-9). Radi toga nas Pavle opominje: “Sami sebe ispitajte, jeste li u vjeri, sami sebe prokušajte! Ili ne poznajete sebe, da je Isus Krist u vama? Osim ako niste možda neprokušani” (2. Korinćanima 13:5). Kao kršćani, mi posrnemo, ali ne živimo način života neprestanog, nepokajanog grijeha. Svi mi imamo slabosti i možemo pasti u grijeh, čak i ako to ne želimo. I apostol Pavle je činio ono što nije želio, radi grijeha koji djeluje u njegovom tijelu (Rimljanima 7:15). Kao i njemu, odgovor vjernika treba da bude da mrzi određeni grijeh, pokaje se za njega i traži božansku milost da ga pobijedi (Rimljanima 7:24-25). Iako nemamo potrebu da padnemo, radi Božije milosti koja je dovoljna, ponekad zgriješimo jer se oslanjamo na našu nedovoljnu snagu. Kada naša vjera oslabi i poričemo našeg Gospoda riječima ili životom, kao što je Petar uradio, čak i tada još uvijek postoji šansa za pokajanje i oproštenje od grijeha.
Još jedan od sotonskih trikova je da nas ubaci u razmišljanje da nema nade, da ne postoji mogućnost oproštenja, iscjeljenja i obnovljenja. On će pokušati da nas navede da se osjećamo uhvaćeno u zamku krivicom, tako da se više ne osjećamo vrijednim Božijeg oproštenja. Ali, da li smo mi ikad vrijedni Njegove milosti? Bog nas je volio, oprostio nam i izabravo da budemo u Kristu prije postanka svijeta (Efežanima 1:4-6), ne radi bilo čega što smo mi uradili, nego “da bismo bili na hvalu njegove slave, mi koji smo se prije uzdali u Krista” (Efežanima 1:12). Ne postoji mjesto na koje možemo otići a koje Božija milost ne može dosegnuti, i ne postoji dubina u koju možemo potonuti, a iz Bog više nije u mogućnosti da nas izvuče. Njegova milost je veća nego svi naši grijesi. Bilo da smo tek odlutali sa pravca ili da već tonemo i davimo se u našem grijehu, milost je dostupna.
Milost je dar od Boga (Efežanima 2:8). Kada zgriješimo, Duh će nas presvjedočiti za grijeh na taj način da će to proizvesti pobožnu žalost (2. Korinćanima 7:10-11). On neće beznadno osuditi naše duše, jer nema više osude za one koji su u Kristu Isusu (Rimljanima 8:1). Presvjedočenje Duha unutar nas je podsticaj ljubavi i milosti. Milost nije opravdanje da griješimo (Rimljanima 6:1-2) i ne smije se zloupotrijebiti, što znači da se grijeh mora nazvati grijehom i ne može se tretirati kao nešto bezopasno ili neškodljivo. Vjernici koji se ne kaju za grijeh treba u ljubavi da budu suočeni i vođeni do slobode, a onima koji ne vjeruju treba da se kaže da treba da se pokaju. Ipak treba da stavimo akcenat i na sredstvo izbavljenja, jer nam je data milost za milošću (Ivan 1:16). Na taj način živimo, na taj način smo spašeni, posvećeni i na taj način ćemo biti sačuvani i proslavljeni. Hajde da primimo milost kada zgriješimo tako što ćemo se pokajati i priznati svoj grijeh Bogu. Zašto živjeti zaprljan život kada nam Krist nudi da nas učini čistim, cjelovitim i ispravnim u Božijim očima?
English
Da li će Bog nastaviti da oprašta, ako činimo isti grijeh iznova i iznova?
