Pitanje
Pored toliko različitih religija, kako da znam koja je od njih prava?
Odgovor
Nema sumnje da je pored tolikog broja religija u svijetu pravi izazov pronaći onu pravu. Prvo ćemo pogledati neka razmišljanja na tu temu, a zatim ćemo vidjeti kako neko ko pristupa ovom problemu može da dođe do istine o Bogu. Različiti odgovori na jedno pitanje se ne javljaju samo kod religije. Možete, recimo, da sakupite stotinu studenata matematike i date im da riješe komplikovan zadatak. Vjerovatno će veliki broj njih dobiti pogrešno rješenje. Da li to znači da ne postoji tačno? Ne. Onima koji su pogriješili treba samo ukazati na grešku i uputiti ih kako da dođu do pravog rješenja.
Kako ćemo doći do istine o Bogu? Tako što ćemo koristiti sistematsku metodologiju kojom ćemo odvojiti istinu od neistine upotrebom različitih testova istinitosti, a krajnji ishod ispitivanja će biti skup ispravnih zaključaka. Zamislite samo kakav bi krajnji rezultat postigao naučnik koji u laboratoriji miješa razne sastojke bez ikakvog reda i smisla. Ili ljekar koji pacijenta liječi nasumično odabranim lijekovima, nadajući se da će pacijent ozdraviti. Ni naučnici ni ljekari nemaju ovakav pristup, već koriste sistematske metode koje su metodične, logične, evidentne i dokazano dovode do pravog rezultata.
Zašto bi se onda teologija – proučavanje Boga – razlikovala od toga? Ima li razloga da vjerujemo da joj se može pristupiti nasumice i nedisciplinovano, i da pritom očekujemo ispravne zaključke? Na nesreću, mnogi biraju upravo takav pristup, što je i razlog postojanja tolikog broja religija. Sad se vraćamo na pitanje kako doći do istinitih zaključaka o Bogu. Kakav sistematski pristup treba koristiti? Prvo moramo da odredimo okvir za ispitivanje različitih tvrdnji, a nakon toga nam treba mapa koja će nas dovesti do ispravnih zaključaka. Ovo je okvir koji treba koristiti:
1. logička dosljednost – tvrdnje jednog sistema vjerovanja moraju logički da se povezuju i da se ni na koji način ne suprotstavljaju jedna drugoj. Uzećemo jedan primjer iz budizma: krajnji cilj je da se čovjek oslobodi svih želja. Ipak, čovjek mora da ima želju da se riješi svih svojih želja, što ovaj princip čini kontradiktornim i nelogičnim.
2. empirijska osnovanost – da li postoji dokaz koji potvrđuje sistem vjerovanja (da li je dokaz racionalan, evidentan spolja itd.)? Naravno, uvijek treba tražiti dokaz za važne tvrdnje. Na primjer, mormoni uče da je Isus živio u Sjevernoj Americi, ali ne postoji nijedan arheološki ili neki drugi dokaz koji bi to potvrdio.
3. egzistencijalna relevantnost – sistem vjerovanja mora da odgovara stvarnosti kakvu poznajemo i mora život svog sljedbenika da učini značajno drugačijim. Deizam, recimo, tvrdi da je Bog samo ubacio ovu planetu u svemir i da nema nikakvog dodira sa onima koji žive na njoj. Kakav uticaj ovakvo vjerovanje ima na nečiji svakodnevni život? Kratko rečeno, nikakav.
Primjenjen na religiju, ovaj okvir će pomoći pojedincu da ispravno sagleda Boga i pružiće mu odgovor na četiri velika životna pitanja:
1. porijeklo – odakle potičemo?
2. etika – kako treba da živimo?
3. smisao – koji je smisao života?
4. krajnji cilj – kuda ide čovječanstvo?
Ali kako da koristimo taj okvir u potrazi za Bogom? Najbolja taktika je da se redom pronađu odgovori na sljedeća pitanja:
1. Postoji li apsolutna istina?
2. Da li se razum i religija prepliću?
3. Postoji li Bog?
4. Može li čovjek upoznati Boga?
5. Da li je Isus Bog?
6. Da li je Bogu stalo do mene?
Prvo moramo da saznamo da li postoji apsolutna istina. Ako ne postoji, onda ne možemo ni u šta biti sigurni (u duhovnoj ili fizičkoj sferi). Prema tome, možemo da završimo ili kao agnostici, nesigurni da li išta možemo da znamo, ili kao pluralisti, prihvatajući sve stavove zato što ne znamo da li je ijedan od njih ispravan.
Apsolutna istina je ona koja odgovara stvarnosti, koja je istovjetna sa svojim objektom i koja govori o onome što jeste. Neki kažu da ne postoji apsolutna istina, ali takav stav pobija sam sebe. Na primjer, relativisti kažu da je istina relativna, pa ipak čovjek mora da se zapita ta li je taj stav apsolutno istinit. Ako jeste, onda postoji apsolutna istina, a ako nije, zašto ga upošte prihvatati? Postmodernizam se ne zalaže za utvrđivanje istine, ali opet potvrđuje jednu apsolutnu istinu: postmodernizam je istina. I na kraju vidimo da apsolutna istina ostaje neporeciva.
Nadalje, apsolutna istina je po prirodi isključiva. Dva plus dva jesu četiri, i to je jedini rezultat. Kada se uporede različiti sistemi vjerovanja i stavovi, dolazi se do kritične tačke. Ako jedan sistem vjerovanja sadrži u sebi komponente koje su dokazano istinite, onda svaki drugi sistem vjerovanja sa drugačijim tvrdnjama mora da bude lažan. Također moramo da znamo da apsolutna istina ne podleže uticaju nečije iskrenosti i želje. Koliko god iskreno neko podržavao laž, to je ipak laž. I ne postoji ta želja koja od laži može da napravi istinu.
Odgovor na prvo pitanje je da apsolutna istina postoji, što nam govori da su agnosticizam, postmodernizam, relativizam i skepticizam utemeljeni na laži.
To nas vodi do drugog pitanja, da li se razum i logika mogu koristiti u religiji. Neki kažu da to nije moguće, ali zašto nije? Baš naprotiv, logika je nezamjenljiva kod ispitivanja duhovnih tvrdnji zato što pomaže da shvatimo zašto neke stavove treba prihvatiti, a neke odbaciti. Logika je ključna kod diskreditovanja pluralizma (koji kaže da su sve tvrdnje o istinitosti jednake i validne, čak i kada se suprotstavljaju jedna drugoj).
Primjera radi, islam i judaizam tvrde da Isus nije Bog, dok kršćanstvo tvrdi da jeste. Jedan od osnovnih zakona logike je zakon o nekontradiktornosti, po kome nešto ne može istovremeno i u istom smislu da bude i “A” i “ne-A”. Ako primijenimo ovaj zakon na judaizam, islam i kršćanstvo, vidimo da je jedan od njih u pravu, a druga dva nisu. Isus ne može da bude i Bog i ne-Bog. Kada se pravilno koristi, logika je moćno oružje protiv pluralizma jer jasno pokazuje da u slučaju dvije suprotne tvrdnje o istini, ne mogu obje da budu istinite. Ovakvo shvatanje ruši cijeli koncept razmišljanja “ono što je za tebe istina, nije i za mene”.
Logika također poništava pluralističku analogiju da svi putevi vode na vrh planine. Logika pokazuje da svaki sistem vjerovanja ima svoje znakove koji vode ka potpuno različitim ciljevima. Ona pokazuje da je prava ilustracija potrage za duhovnom istinom lavirint – jedan put vodi do istine, a svi ostali završavaju u ćorsokaku. Sve vjere mogu da imaju sličnosti na površini, ali se razmimoilaze kod temeljnih doktrina.
Zaključujemo da se razum i logika mogu koristiti u religiji. Pošto je to istina, pluralizam se pokazuje kao laž zbog svoje nelogičnosti i kontradiktornog vjerovanja da u slučaju dvije dijametralno suprotne tvrdnje, obje mogu da budu ispravne.
A sad dolazi veliko pitanje: da li Bog postoji? Ateisti i naturalisti (koji ne prihvataju ništa van fizičkog svijeta i univerzuma) kažu da ne postoji. Premda su o tome napisane knjige i knjige i vođene žestoke debate, nije teško dati odgovor. Da bismo valjano obradili ovu temu, prvo treba postaviti pitanje: zašto imamo nešto umjesto ničega? Drugim riječima, kako ste ti i sve što te okružuje uopšte dospjeli tu? Argument koji govori u prilog Bogu može da se prikaže vrlo jednostavno:
Nešto postoji.
Nešto ne može da nastane ni iz čega.
Dakle, postoji neophodno i vječno Biće.
Ne možeš da porekneš svoje postojanje jer moraš da postojiš da bi porekao svoje postojanje (što je samoporažavajuće), i to prvu pretpostavku čini istinitom. Niko ne vjeruje da ni iz čega možeš da dobiješ nešto (tj. da je univerzum nastao ni iz čega), pa je i druga pretpostavka tačna. Prema tome, i treća pretpostavka mora da bude tačna – mora da postoji vječno Biće koje je odgovorno za sve to.
To je činjenica koju nijedan misleći ateista neće da pobije; oni samo tvrde da je to vječno biće univerzum. Međutim, problem kod ovog gledišta je u tome što svi naučni dokazi ukazuju na činjenicu da je univerzum imao svoj početak ("veliki prasak"). A sve što ima svoj početak, mora da ima i uzrok. To znači da je univerzum imao uzrok i da nije vječan. Pošto su jedina dva izvora vječnosti vječni univerzum (što je dokazano kao netačno) i vječni Stvoritelj, jedini logični zaključak je da Bog postoji. Dakle, potvrdnim odgovorom na pitanje da li Bog postoji osporava se validnost ateističkog sistema vjerovanja.
Ovaj zaključak nam ne govori ništa o tome kakav Bog postoji, ali učinio je jednu veliku stvar – isključio je iz igre sve panteističke religije. Svi panteistički stavovi govore da je univerzum bog i da je vječan, što je pogrešna tvrdnja. Dakle hinduizam, budizam, džainizam i ostale panteističke religije ne spadaju u red validnih sistema vjerovanja.
Nadalje, saznajemo neke interesantne detalje o Bogu koji je stvorio univerzum. On je:
• natprirodan (postoji izvan svoje tvorevine)
• nevjerovatno moćan (pošto je stvorio sve što je poznato)
• vječan (samopostojeći jer postoji izvan prostora i vremena)
• sveprisutan (stvorio je prostor kojim nije ograničen)
• bezvremen i nepromjenljiv (stvorio je vrijeme)
• nematerijalan (prevazilazi prostor)
• ličan (nelično ne može da stvori lično)
• neophodan (sve ostalo zavisi od njega)
• beskonačan i jedan (ne mogu da postoje dvije beskonačnosti)
• različit pa ipak jedinstven (priroda pokazuje različitost)
• inteligentan (krajnje, jer je stvorio sve)
• ima cilj (stvorio je sve s namjerom)
• moralan (nijedan moralni zakon ne može da postoji bez zakonodavca)
• brižan (u suprotnom ne bi ni bilo moralnih zakona)
Ovo Biće pokazuje osobine slične onima kod Boga judaizma, islama i kršćanstva, a to su jedine preostale vjere, nakon eliminacije ateizma i panteizma. Primijetićete i da je dat odgovor na veliko životno pitanje o porijeklu: sad znamo odakle dolazimo.
Prelazimo na sljedeće pitanje: možemo li upoznati Boga? U ovom trenutku potrebu za religijom zamijeniće nešto još važnije – potreba za otkrivenjem. Ako čovječanstvo treba da upozna tog Boga, na njemu je da se otkrije svojoj tvorevini. Judaizam, islam i kršćanstvo tvrde da posjeduju knjigu koja je Božije otkrivenje čovjeku, ali se postavlja pitanje da li je ijedna od njih istinita i ako jeste, koja. Ako zanemarimo manje razlike, ostaju dvije ključne oblasti oko kojih se vodi rasprava. To su Novi zavjet i Isus Krist. I judaizam i islam tvrde da je naučavanje Novog zavjeta neistinito, a poriču i da je Isus otjelotvoreni Bog, dok kršćani misle supotno.
Ne postoji toliko jaka vjera na zemlji da pomjeri planine dokaza koji govore u korist kršćanstva. Počevši od velikog broja drevnih rukopisa, pa preko ranog datiranja dokumenata koji su pisani još u vrijeme očevidaca opisanih događaja (otprilike 15 godina nakon Kristove smrti), mnoštva izvještaja (27 knjiga Novog zavjeta napisalo je devet autora), arheoloških dokaza, od kojih nijedan nije osporio nijednu tvrdnju iz Novog zavjeta, do činjenice da su apostoli otišli u smrt tvrdeći da su vidjeli Isusova djela i da je on ustao iz mrtvih. Kršćanstvo predstavlja odličan primjer za tvrdnje koje su potkrijepljene dokazima. Historijska autentičnost Novog zavjeta, to što prenosi istiniti izvještaj stvarnih događaja, dobar je razlog da posegnemo za dokazima koji su nam dati.
Kada je riječ o Isusu, nailazimo na veoma interesantnu stvar: on je tvrdio da je Bog u tijelu. Njegove riječi (“Prije nego je postojao Abraham, ja jesam”), njegova djela (opraštanje grijeha, prihvatanje obožavanja), bezgrešan i čudima praćen život (koja je koristio da bi potkrijepio svoje izjave) i uskrsnuće, redom govore u prilog njegovim tvrdnjama da je Bog. I pisci Novog zavjeta stalno ponavljaju tu činjenicu u svojim knjigama.
Ako je Isus Bog, onda to što govori mora da bude istina. I ako je on rekao da je Biblija bez greške i istinita u svakoj svojoj riječi, to znači da su njene objave istinite. Kao što smo već vidjeli, kad imamo dvije suprotne tvrdnje, ne mogu obje u isto vrijeme da budu istinite. Prema tome, sve što se u judejskim spisima i Kur’anu suprotstavlja Bibliji, ne može biti istina. Štaviše, islam i judaizam griješe kad tvrde da Isus nije otjelotvoreni Bog, jer dokazi govore drugačije. Pošto možemo da upoznamo Boga (koji se otkrio u svojoj pisanoj riječi i Kristu), svaka vrsta agnosticizma biva opovrgnuta. I na kraju, još jedno veliko životno pitanje dobija svoj odgovor. To je pitanje etike, jer Biblija sadrži jasne instrukcije kako čovječanstvo treba da živi.
Ta ista Biblija kaže da je Bogu zaista stalo do čovječanstva i da želi da ga svi lično upoznamo. Štaviše, on toliko mari za ljude da je postao čovjek kako bi pokazao svojim stvorenjima kakav je zaista. Mnogi ljudi su željeli da postanu bogovi, ali samo jedan Bog je želio da postane čovjek, kako bi spasio one koje voli. Ova činjenica dokazuje egzistencijalnu relevantnost kršćanstva i odgovara na posljednja dva velika životna pitanja – smisla i krajnjeg cilja. Bog je svaku osobu stvorio sa svrhom i svakog od nas čeka krajnji cilj – vječni život sa Bogom ili vječna odvojenost od njega. Ovaj zaključak (i tačka kada Bog postaje čovjek u Kristu) pobija deizam koji uči da Bog nije zainteresovan za čovječanstvo.
Na kraju vidimo da se istina o Bogu može pronaći i da se može uspješno proći kroz lavirint raznih gledišta, pomoću testiranja istinitosti njihovih tvrdnji i odbacivanja onih koje su lažne. Korišćenjem testa logičke dosljednosti, empirijske osnovanosti i egzistencijalne relevantnosti, i uz postavljanje pravih pitanja, može se doći do pravih zaključaka vezanih za religiju i Boga. Svi bi trebalo da se slože s činjenicom da je jedini razlog zbog kojeg smo spremni da povjerujemo u nešto njegova istinitost, i ništa više od toga. Nažalost, pravo vjerovanje je stvar volje i bez obzira na sve logičke dokaze, neki ljudi ipak odlučuju da odbace Boga, čime propuštaju jedini put koji vodi do njega.
English
Pored toliko različitih religija, kako da znam koja je od njih prava?
