Pitanje
Zašto treba da priznajemo svoje grijehe ako su nam oni već oprošteni? (1. Ivanova 1:9)?
Odgovor
Apostol Pavle je napisao: “Učinio je to da slavimo njegovu slavnu milost kojom nas je obdario u Ljubljenome. U njemu imamo otkupljenje njegovom krvlju, oproštenje grijeha po bogatstvu njegove milosti. Nju je obilno udijelio nama u svakoj mudrosti i razboritosti” (Efežanima 1:6-8). Ovo oproštenje se odnosi na spasenje, kojim je Bog uzeo naše grijehe i sklonio ih od nas “koliko je istok daleko od zapada” (Psalam 103:12). Ovo je pravno oproštenje koje nam je Bog dao kad smo prihvatili Isusa Krista kao Spasitelja. Svi naši prošli, sadašnji i budući grijesi su oprošteni na pravnoj osnovi, što znači da nećemo biti vječno osuđeni za njih. Još uvijek trpimo posljedice grijeha dok smo ovdje na zemlji, što nas, međutim, dovodi do drugog pitanja.
Razlika između Efežana 1:6-8 i 1. Ivanove 1:9 je ta da se ovdje Ivan bavi onim što zovemo “odnosnim” ili “porodičnim” oproštenjem – kao kad otac oprosti sinu. Na primjer, ako sin napravi nešto pogrešno svom ocu – ne ispuni njegova očekivanja ili pravila – sin je pokvario svoj odnos sa ocem. I dalje je sin svog oca, ali je odnos narušen. Njihovo zajedništvo će biti spriječeno dok sin ne prizna svom ocu da je učinio nešto pogrešno. Tako je isto i sa Bogom; naš odnos sa Njim je narušen dok ne priznamo svoj grijeh. Kada ga priznamo, zajedništvo se obnavlja. To je odnosno oproštenje.
“Poziciono” ili pravno oproštenje je ono koje je zadobio svaki vjernik u Kristu. Kao članovima tijela Kristovog nam je oprošten svaki grijeh koji smo ikad počinili ili koji ćemo počiniti. Cijena koju je Krist platio na križu je zadovoljila Božiji gnjev prema grijehu, te nije potrebna nikakva sljedeća žrtva ili plaća. Kad je Isus rekao: “Svršeno je!”, to je i mislio. Naše poziciono oproštenje se zadobilo tada i tamo.
Priznanje grijeha će nam pomoći da se sačuvamo od Gospodnjeg ukora. Ako ne priznamo grijeh, bićemo sigurno pod Gospodnjom stegom dok ga ne priznamo. Kako smo ranije rekli, naši grijesi su oprošteni pri spasenju (poziciono oproštenje), ali naš svakodnevni odnos sa Bogom treba da ostane u dobrom stanju (odnosno oproštenje). Ne može postojati ispravno zajedništvo sa Bogom dok imamo nepriznat grijeh u svom životu. Stoga treba da ga priznamo Bogu čim postanemo svjesni da smo zgriješili, kako bismo očuvali blizak odnos sa Njim.
English
Zašto treba da priznajemo svoje grijehe ako su nam oni već oprošteni? (1. Ivanova 1:9)?
