Pitanje
Da li ćemo se sjećati svojih života na zemlji kada budemo u nebu?
Odgovor
Izaija 65:17 kaže: “Jer gle, ja ću stvoriti novo nebo i novu zemlju. Ne spominju se više stvari prijašnje. Nikomu više ne dolaze na um”. Neko tumači ovaj stih na taj način da mi više nećemo imati sjećanje na naše živote koje smo živjeli na zemlji, kad budemo u nebu. Međutim, stih ranije, Izaija 65:16, kaže: “...jer će se zaboraviti prijašnje tjeskobe i iščeznut će ispred očiju mojih”. Izgleda da će samo naše “prijašnje tjeskobe” biti zaboravljene, a ne da će sva sjećanja biti izbrisana. Ona će na kraju biti pročišćena, otkupljena, iscijeljena i obnovljena, ne obrisana. Ne postoji razlog zašto ne bismo mogli da imamo mnogo uspomena iz naših zemaljskih života. One koje će biti očišćene su one koje uključuju grijeh, bol i tugu. Otkrivenje 21:4 objavljuje: “I otrt će Bog svaku suzu od očiju njihovih, i smrti neće biti više, ni tuge, ni vike, ni boli neće biti više, jer prvo prođe”.
Činjenica da nam prošle stvari neće dolaziti na um ne znači da će se naše pamćenje izbrisati. Proroštvo bi moglo da nagovještava čudesan kvalitet našeg novog okruženja. Nova zemlja će biti tako spektakularna, tako zapanjujuća, da će svi poprilično zaboraviti tegobe i grijeh sadašnje zemlje. Dijete koje se noću plaši sjenki u svojoj sobi, će sljedeći dan na igralištu u potpunosti zaboraviti svoj strah od mraka. Ne da je to sjećanje obrisano, nego jednostavno tu, na suncu, ne dolazi na um.
Također je važno da se napravi razlika između vječnog stanja i trenutnog neba. Kada vjernik umre, on ili ona ide u nebo, ali to nije naša krajnja destinacija. Biblija govori o “novom nebu i novoj zemlji” kao našem vječnom, trajnom domu. Oba gore citirana stiha (Izaija 65:17 i Otkrivenje 21:1) se odnose na vječno stanje, ne na sadašnje nebo. Ovo obećanje o brisanju svake suze dolazi tek nakon Velikih nevolja, krajnjeg suda i ponovnog stvaranja univerzuma.
U svojoj apokaliptičnoj viziji, Ivan vidi žalost na nebu: “...vidjeh pod žrtvenikom duše onih, koji su bili pobijeni zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva koje su dali. I povikaše glasom velikim govoreći: ‘Dokle, Gospodine sveti i istiniti, ne sudiš i ne osvetiš krvi naše na onima, što stanuju na zemlji?’” (Otkrivenje 6:9–10). Ivan je očito na nebu (Otkrivenje 4:1–2) i vidi i čuje one koji se očigledno sjećaju nepravde koja im je učinjena. Njihov glasni vapaj za osvetom ukazuje na to da ćemo se, na sadašnjem nebu, sjećati svojih života na zemlji, uključujući loše stvari. Sadašnja nebesa iz Otkrivenja 6 su privremena, međutim, ustupaju mjesto vječnom stanju iz Otkrivenja 21.
Priča o Lazaru i bogatašu (Luka 16:19–31) je još jedan dokaz da se mrtvi sjećaju svojih života na zemlji. Bogataš u paklu traži od Abrahama da pošalje Lazara nazad na zemlju, kako bi upozorio njegovu braću na sudbinu koja čeka nepravedne (stihovi 27–28). Bogataš se očigledno sjeća svoje familije. Također se sjeća svog sopstvenog života udovoljavanja samom sebi i utjehe u grijehu (25. stih). Sjećanja bogataša u paklu postaju dio njegove patnje. Priča ne spominje da li ih je Lazar imao ili ne, ali Abraham ima određeno znanje o tome šta se dešava na zemlji (25. stih). Pravednici neće ostaviti svu patnju iza sebe dok ne dosegnemo vječno stanje.
English
Da li ćemo se sjećati svojih života na zemlji kada budemo u nebu?
