Pitanje
Šta su to stanice križnog puta i šta možemo naučiti od njih?
Odgovor
Stanice križnog puta, također poznate kao Via Dolorosa, je pripovijedanje o posljednjim satima u životu Isusa Krista na zemlji, koje nastavlja da daje duhovno uvjerenje svakom kršćaninu i primjenu na naše živote. Stanice križnog puta nam služe kao jak podsjetnik na ponizan način na koji je Isus bio voljan da ostavi po strani svaku privilegiju ili božanstvo, kako bi obezbijedio put spasenja svojom žrtvom.
Postoji nekoliko široko prihvaćenih verzija koje opisuju te zadnje sate, jedna je biblijska a druge su više tradicionalni zapisi događaja koji su se tada odigrali. Ti tradicionalni oblici stanica križa su sljedeći:
1. Isus je osuđen na smrt.
2. Isusu je dan Njegov križ.
3. Isus pada na zemlju prvi put.
4. Isus sreće svoju majku Mariju.
5. Šimun Cirenac je prisiljen da nosi križ.
6. Veronika briše krv sa Isusovog lica.
7. Isus pada na zemlju drugi put.
8. Isus se susreće sa jeruzalemskim ženama.
9. Isus pada na zemlju treći put.
10. Isusu trgaju odjeću.
11. Isus je pribijen na križ – raspeće.
12. Isus umire na križu.
13. Isusovo tijelo je uklonjeno sa križa – Uklanjanje ili Oplakivanje.
14. Isusovo tijelo je položeno u grobnicu.
U tradicionalnom obliku stanica križnog puta, međutim, 3, 4, 6, 7. i 9. nisu eksplicitno biblijske. Kao posljedica toga, razvijen je “biblijski križni put”. Ispod su biblijski opisi tih 14 stanica križnog puta i životna primjena svake od njih.
1. stanica križnog puta: Isus na Maslinskoj gori (Luka 22:39-46).
Isus se molio svom Ocu na Maslinskoj gori, da On iz Njegovih ruku uzme čašu koja je značila Njegovu smrt na križu; to pokazuje Isusovu ljudskost (Luka 22:39-46). Nije teško zamisliti kako je snažno Njegovo predosjećanje bilo vezano za događaje sa kojima je trebalo da se suoči. Postoji vrijeme u životu svakog kršćanina kada također treba da odluči između Božije i svoje sopstvene volje, i taj izbor, kao što je bio Isusov, pokazuje nivo predanja i poslušnosti Bogu, kao i pravo stanje srca. Čak iako je Isus bio svjestan te sudbine sa kojom će se suočiti, kada se molio na Maslinskoj gori da Bog promijeni događaje, Njegova molitva je bila da se Očeva volja izvrši, bez obzira na to koja budućnost stoji pred Njim. Čak i pribijen na križ dok mu životni dah izmiče, Isus nas je još uvijek poučavao važnost poslušnosti Božijoj Riječi i važnost vjerovanja Njemu u svakoj situaciji.
2. stanica križnog puta: Isus je izdan od strane Jude i uhapšen (Luka 22:47-48).
Juda ne samo da je postao najprezreniji lik u historiji kada je izdao Isusa, nego je postao i stalni podsjetnik svakom kršćaninu da postoji vrijeme kada će pasti u iskušenje da zgriješi. Za kršćanina, pad u grijeh je kao i izdaja onog koji je dao život za nas. Koliko je veća ta izdaja kada je grijeh nešto što svjesno odabiremo, namjerno se okrećući od duhovnog osvjedočenja (Luka 22:47-48)? Juda je živio sa Isusom i sjedio do Njegovih nogu, godinama učeći od Njega. Ali pošto mu srce nije bilo u potpunosti promijenjeno silom Duha Svetoga, otpao je kada ga je Sotona kušao. Kao vjernicima, rečeno nam je da “ispitamo sebe”, da vidimo da li smo zaista u vjeri (2. Korinćanima 13:5).
3. stanica križnog puta: Isusa optužuje Veliko vijeće (Luka 22:66-71).
Veliko vijeće, sastavljeno od sedamdeset svećenika i pismoznanaca i jednog velikog svećenika, zahtijevalo je da Pilat pogubi Isusa. Ovaj događaj služi kao upozorenje svim kršćanima da budu oprezni, da se ne uzdižu time što će samopravedno suditi drugima. Biblijsko znanje i uzvišen položaj u ovom svijetu još uvijek su daleko ispod svetog savršenstva, a nadobudno razmišljanje se lako može srušiti, čak i kod najpobožnijeg među ljudima. Biblija nas uči da poštujemo poziciju autoriteta, ali na kraju su Božija volja i Božija Riječ te koje bi trebalo da imaju vrhovnu vladavinu u našim životima. Kršćani imaju dar krštenja Duhom Svetim da ih utješi, pouči i vodi u svakoj situaciji, upućujući ih da naprave svaku odluku prema savršenoj Božijoj volji, u osnovi se odričući pojedinačne potrebe za religioznim vođama kao što je veliko vijeće. Povjerenje židovskog naroda u religijski autoritet vijeća je vodilo do iskvarenosti među mnogim njegovim svećenicima i pismoznancima i kad je Isus počeo da naučava doktrinu koja je potkopala njihov autoritet, urotili su se protiv Njega, na kraju zahtijevajući Njegovo razapinjanje od rimske vlade (Luka 22:66-71).
4. stanica križnog puta: Petar se odriče Isusa (Luka 22:54-62).
Kada je Isus uhapšen, mnogi prisutni u tim trenucima su optužili Petra da je bio sa Njegovim učenicima (Luka 22:54-62). Kao što je Isus unaprijed predvidio, Petar ga se odrekao tri puta. On je bio Isusov voljeni učenik kojem je vjerovao, i koji je vidio mnoga Njegova čuda iz prve ruke, koji je čak hodao s Njim po vodi (Matej 14:29-31). Čak i uz to sve, Petar je pokazao slabost ljudskosti time što se odrekao Isusa radi straha da će i on biti uhapšen. Kršćani širom svijeta se još uvijek suočavaju sa progonstvom i ponižavanjem od strane nekršćanskog društva, od verbalnog zlostavljanja, do premlaćivanja i smrti. Ljudi možda iz samopravednosti osuđuju Petra za njegovo poricanje Isusa i strah od toga šta bi Rimljani mogli da mu urade ako otkriju njegovu povezanost s Njim, ali koliko mnogo biblijskih vjernika može da kaže da nikad nisu prećutali o svojoj vjeri kad su bili suočeni sa diskriminacijom, javno ili privatno? Takva ćutnja pokazuje slabost ljudskog roda. Petrova vjera je bila nesavršena, prvenstveno zato što u to vrijeme nije još prebivao u Duhu Svetom. Nakon dolaska Duha na dan Pentakosta, da živi u srcima vjernika (Djela 2), bio je hrabri lav vjere, nikad se više ne bojeći da objavljuje svog Gospoda.
5. stanica križnog puta: Poncije Pilat osuđuje Isusa (Luka 23:13-25).
Prema današnjim pravnim standardima, teško da bi Isusa osudio bilo koji sud, posebno jer se nije mogao iznijeti nijedan stvarni dokaz protiv Njega. Poncije Pilat nije mogao da pronađe nikakvu krivicu u onome što je Isus uradio i želio je da ga oslobodi (Luka 23:13-24), ali je veliko vijeće zahtijevalo Njegovo pogubljenje. Ono je vladalo prema strogom Mojsijevom zakonu i tradiciji i smatralo je da je Isus glavna prijetnja njihovom autoritetu nad Židovima. On je učio narod da spasenje dolazi od Božije milosti a ne pridržavanjem mnogih pravila koje je veliko vijeće odredilo, a takvo naučavanje ne samo da je potkopalo autoritet religijskih vođa, nego je također bilo ozbiljna prijetnja njihovom prihodima. Čak i danas, poruka spasenja Božijom silom i Njegovim izborom, a ne našim ličnim naporima, nije omiljena. Ljudska bića, u svojoj paloj prirodi, uvijek žele da zadobiju sopstveno spasenje, ili u najmanju ruku da imaju udio u tome, tako da možemo zahtijevati barem dio slave. Ali spasenje dolazi od Gospoda, koji svoju slavu ne dijeli ni sa kim (Izaija 42:8).
6. stanica križnog puta: Isusa bičuju i stavljaju mu krunu od trnja (Luka 23:63-65).
Iscjeljenje na koje upućuje ovaj tekst je duhovno iscjeljenje, ili iscjeljenje od grijeha. Oproštenje i obnovljenje Božije naklonosti se često predstavljaju kao djelo iscjeljenja. Više od petsto godina prije nego što je Marija rodila Isusa, Izaija je prorokovao da će On biti ranjen za naše prijestupe (Izaija 53:3-6) i izbijen za naša bezakonja, i da ćemo Njegovim ranama biti iscjeljeni.
7. stanica križnog puta: Isus uzima svoj križ (Marko 15:20).
Kada je Isus uzeo svoj križ, nosio je više od komada drveta. Ono što je bilo nepoznato mnogim očevicima tog dana je bilo to da je Isus nosio grijehe čovječanstva, suočavajući se sa kaznom zasluženom tim grijesima, koju će On pretrpiti umjesto čovjeka. Isus nas podstiče u Mateju 16:24: “Tko hoće ići za mnom, neka se odreče sebe, neka uzme na se svoj križ i neka tako ide za mnom”. On također otkriva da to nije stvar izbora: “Tko ne uzme na se svoj križ i ne pođe za mnom, nije mene dostojan” (Matej 10:38). Uzimanje križa, sredstva smrti, znači umiranje sebi, kako bismo živjeli kao potpuno nova bića (2. Korinćanima 5:17) u službi i poslušnosti Kristu. To znači predavanje svoje volje Bogu, svojih sklonosti, ambicija i svojih želja. Mi ne treba da tražimo svoju sopstvenu sreću kao najvažniju stvar u životu, nego da budemo voljni da se odreknemo svega i čak položimo svoj život, ako je potrebno.
8. stanica križnog puta: Šimun Cirenac pomaže Isusu da nosi križ (Luka 23:26).
Šimun Cirenac se možda smatra žrtvom okolnosti. Najvjerovatnije je došao u Jeruzalem radi proslave Pashe i vjerovatno je znao jako malo o procesu koji se odvijao. Mi ne znamo mnogo o njemu, pošto se u Bibliji ne spominje više, nakon što je pomogao u nošenju križa na koji će Isus biti prikovan (Luka 23:26). Određen od strane rimskog vojnika, da ponese križ, Šimon se nije opirao, najvjerovatnije strahujući za sopstveni život, u svjetlu situacije koja je bila u toku. Za razliku od Isusa, koji je svoj križ nosio svojom voljom, Šimun Cirenac je bio “primoran” ili natjeran da ga ponese. Kao kršćani, mi treba voljno da se pridružimo Isusu u Njegovim patnjama, kako nas Pavle podstiče: “Ne stidi se dakle svjedočenja za našega Gospodina, ni mene, njegova sužnja, nego podnosi sa mnom za evanđelje po snazi Boga” (2. Timoteju 1:8).
9. stanica križnog puta: Isus se susreće sa jeruzalemskim ženama (Luka 23:27-31).
Kada se Isus susreo sa uplakanim ženama i nekim od svojih učenika na putu ka raspeću, upozorio ih je da ne bi trebalo da plaču za Njim, nego da budu zabrinute za sebe i živote svoje djece, s obzirom na rastuće zlo u Jeruzalemu (Luka 23:27-31). Čak i kad je trpio veliku bol i lično poniženje, Isus nije brinuo za sebe, nego za živote i duše onih koji su se suočavali sa opasnošću radi grijeha u svojim životima. Isti oprez je važan za kršćane danas, da treba da pazimo da ne dozvolimo da naše brige za ovaj svijet dođu prije naše posvećenja i poslušnosti Bogu. Isus je rekao: “Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta” (Ivan 18:36), a kao građanima neba, naš fokus i pažnja treba da budu tamo.
10. stanica križnog puta: Isus je razapet (Luka 23:33-47).
Teško je, više od dvije hiljade godina kasnije, zamisliti užas trenutka koji oni najbliži Isusu preživljavali kad su bili primorani da bespomoćno stoje, dok su ekseri prolazili kroz Njegove ruke i stopala u drvo na kojem će udahnuti svoj zadnji dah u ljudskoj formi (Luka 23:44-46). Njegovi voljeni i učenici nisu još u potpunosti razumjeli značenje onoga što se tada dešavalo. Nisu još bili u stanju da razumiju da je ovo ljudsko zlodjelo proizašlo iz božanske svrhe i plana spasenja svih koji će vjerovati u Krista. Za nas danas, “kako ćemo izbjeći, ako ne budemo marili za toliko spasenje?” (Hebrejima 2:3). “I nema ni u jednom drugom spasenja; jer nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima, u kojem treba da se spasimo.” (Djela 4:12)
11. stanica križnog puta: Isus obećava Kraljevstvo nebesko razbojniku koji je povjerovao (Luka 23:43).
Moguće je da razbojnik koji je razapet pored Isusa shvati koncept da za Isusa tu život ne završava, nego da On napušta fizički svijet i ide u vječno obećanje, odakle je i došao, da se brine za čovječanstvo. Razbojnik će postati jedan od prvih koji će ući u raj milošću kroz vjeru u Isusa Krista (Efežanima2:8-9). Isus mu govori da će taj dan biti u raju s Njim jer je prihvatio i povojerovao u Sina Božijeg. Jasno je da je ovo primer toga da se neko spašava milošću kroz vjeru, a ne djelima, kako su oni koji su progonili i osudili Isusa željeli da ljudi vjeruju.
12. stanica križnog puta: Isus na križu razgovara sa svojom majkom i učenicima (Luka 23:48-49).
Isus je, u svom smrtnom času, i dalje stavljao potrebe drugih ispred svojih, kad je nesebično predao brigu o svojoj majci svom ljubljenom učeniku Ivanu (Ivan 19:27). ČItav svoj život, uključujući i smrt, naučavao je svojim primjerom da treba da stavimo potrebe drugih iznad svojih, predajući sve savršenoj volji Božijoj. Voljnost da se prebiva u Njegovoj Riječi i djelima pokaže vjerna požrtvovanost za druge usred nevolje, definiše karakteristike pravog kršćanskog života.
13. stanica križnog puta: Isus umire na križu (Luka 23:44-46).
U momentu Isusove smrti, zavjesa u Hramu, koja je odvajala ljude od Svetinje nad svetinjama, rascijepala se od vrha do dna. To je bilo užasavajuće za sve Židove koji su prisustvovali događaju, koji nisu shvatili da to označava prestanak Starog zavjeta i početak Novog. Ljudi više neće trpiti odvojenost od Boga radi grijeha, nego ćemo moći da pristupimo tronu milosti hrabro u molitvi za oproštenje od istih. Život i Isusova smrt kojom je žrtvovao samog sebe je uklonila prepreku grijeha, čineći mogućim za ljude da zadobiju spasenje milošću.
14. stanica križnog puta: Isus je položen u grob (Luka 23:50-54).
Nakon što je Isus umro i bio skinut sa križa, položen je u grobnicu koju je obezbijedio čovjek po imenu Josip, iz židovskog grada Arimateje (Luka 23:50-54). On je također bio član velikog vijeća, ali je bio protiv suđenja i razapinjanja Isusa. Tajno je vjerovao da je On Mesija, prema Pismu, ali se plašio posljedica njegovog javnog ispovijedanja vjere (Ivan 19:38). Nakon što je Isus umro, Josip je tajno otišao do Pilata i tražio Njegovo tijelo, tako da može obezbijediti odgovarajući pokop.
Isusova velika žrtva ne samo da je postala otkupljujuća za čovjekov grijeh, nego je i pobjeda koja je porazila i savladala smrt, koja bi inače bila neizbježna sudbina svih ljudi koji su rođeni pod prokletstvom grijeha. Grijeh nosi sopstvenu neizbježnu kaznu, a ta kazna je smrt. Naš Stvoritelj je pravedan i pošten i stoga zahtijeva da se kazna za grijeh plati. Pošto je Bog također onaj koji voli i koji je milostiv, poslao je svog jedinorođenog Sina da plati tu kaznu za naše grijehe, znajući da bismo, u suprotnom, bili osuđeni na propast u cijeloj vječnosti (Ivan 3:16). Božija ljubav i milost su se umnogome pokazale u Isusovim riječima dok je umirao viseći na križu, kada je tražio od Boga da oprosti onima koji su ga ubili, jer su bili u neznanju (Luka 23:34). Lako je pretpostaviti da se neko nevoljno predaje poslušnosti Božijoj Riječi i Zakonu, ako nema potrebno znanje i mudrost. Ironija takve pretpostavke je kobnost koju ona proizvodi, jer onda Isus na križu postaje duhovna kob za one koji nisu u stanju da pobijede isto neznanje koje još uvijek muči većinu čovječanstva danas. Grešan čovjek koji odbija da prihvati dar spasenja koji je Isus učinio dostupnim svojom žrtvom je zasigurno posljedica buntovnog neznanja i grijeha koji odvajaju čovjeka od Božije mudrosti.
English
Šta su to stanice križnog puta i šta možemo naučiti od njih?
