Pitanje
Zašto bi trebalo da vjerujem u Kristovo uskrsnuće?
Odgovor
Prilično je dobro ustanovljena činjenica da je Isus Krist bio javno pogubljen u Judeji u prvom vijeku, pod Poncijem Pilatom, razapinjanjem, na zahtjev hebrejskog Velikog vijeća. Nekršćanski historijski izvještaji Josipa Flavija, Kornelija Tacita, Lucijana od Samosate, Majmonida i čak hebrejskog Velikog vijeća, potkrepljuju svjedočanstva ranih Kršćana, po pitanju ovog važnog historijskog aspekta smrti Isusa Krista.
Što se tiče samog uskrnuća, postoji nekoliko vrsta dokaza koji potvrđuju ovaj slučaj. Svjetsko čudo od advokata, pokojni međunarodni diplomata Sir Lionel Luckhoo (u Ginesovoj knjizi rekorda poznat zbog jedinstvenih 245 uzastopnih, oslobađajućih presuda u suđenju za ubistvo) je sumirao kršćanski entuzijazam i uvjerenost u silu djela uskrsnuća kada je napisao: “Proveo sam više od 42 godine kao pravobranilac u mnogim dijelovima svijeta i još uvijek sam u aktivnoj službi. Imao sam sreću da dobijem mnogobrojna sudska djela i mogu nedvosmisleno da kažem da je dokaz za uskrsnuće Isusa Hrista toliko nadmoćan da nas primorava da ga prihvatimo kao takvog, jer nam ne ostavlja nikakvo mjesto za sumnju.”
Odgovori svjetovnog društva o istom dokazu su, kao što se može i pretpostaviti, apatični, u skladu sa njihovim postojanim predanjem metodološkom naturalizmu. Metodološki naturalizam, za one koji ne poznaju ovaj termin, je ljudski pokušaj da sve objasni samo u okviru prirodnih uzroka i posljedica. Ako bi neki navodni historijski događaj prkosio prirodnom objašnjenju (npr. čudesno uskrsnuće), svjetovni naučnici bi to generalno tretirali sa pretjeranim skepticizmom, uprkos dokazu, bez obzira kako ubjedljiv bio.
Po nama, tako nepokolebljiva privrženost prirodnom uzroku, bez obzira na čvrst dokaz sa druge strane, nije pogodna za jedno nepristrasno (i samim tim adekvatno) istraživanje dokaza. Slažemo se sa Dr. Wernher von Braunom i mnogim drugima koji još uvijek vjeruju da forsiranje jednog popularnog filozofskog predloška nad dokazima sakrivaju objektivnost. Ili, riječima Dr. Wernher von Brauna: “Biti forsiran da vjeruješ samo u jedan zaključak… bi narušilo suštinsku objektivnost same nauke”.
Kad smo sve to rekli, hajde da sada istražimo nekoliko pravaca dokaza koji idu u prilog uskrsnuću.
Prva vrsta dokaza o Kristovom uskrsnuću
Za početak, imamo istinita svjedočanstva svjedoka, koja se mogu dokazati. Rani kršćanski apologetičari su citirali stotine svjedoka, od kojih su neki dokumentovali svoja sopstvena iskustva. Mnogi od ovih svjedoka su svojevoljno i nepokolebljivo izdržali produženo mučenje i smrt, radije nego da se odreknu svog svjedočanstva. Ova činjenica potvrđuje njihovu iskrenost, isključujući prevaru sa njihove strane. Prema historijskom zapisu (Djela apostolska 4:1-17; Plinijeva Pisma Trajanu X, 96, itd.) većina Kršćana je mogla da okonča svoje mučenje jednostavno se odričući vjere. Umjesto toga, izgleda da je većina izabrala da izdrži patnju i proklamuje Kristovo uskrsnuće do smrti.
Zasigurno, iako je mučeništvo dostojno divljenja, ono ne mora biti i dokaz ičega. Ono ne potvrđuje vjerodostojnost vjere toliko mnogo, koliko potvrdjuje autentičnost vjernika (pokazujući njegovu ili njenu iskrenost na opipljiv način). Ono što je činilo rane kršćanske mučenike posebnima je to da su oni znali da li je ili nije ono što oni ispovijedaju istinito. Oni su ili vidjeli Isusa Krista živog-i-zdravog nakon njegove smrti, ili nisu. To je izuzetno. Ako je to bila samo laž, zašto bi toliko mnogo njih to iznova i iznova ponavljalo, u njihovim okolnostima? Zašto bi se svi oni svjesno držali tako nekorisne laži, dok se suočavaju sa progonstvom, zatvorom, mučenjem i smrću?
I dok su otmičari samoubice 11. Septembra 2011. nesumnjivo vjerovali ono što ispovijedaju (što dokazuje njihova voljnost da umru za to), oni nisu mogli znati i nisu znali da li je to istina. Stavili su svoju vjeru u tradiciju koja im se prenosila kroz mnoge generacije. Suprotno tome, rani kršćanski mučenici su bili prva generacija. Ili su vidjeli ono što su tvrdili da jesu, ili nisu.
Među najčuvenijim svjedocima su bili apostoli. Oni su svi do jednog prošli kroz neporecivu promjenu, slijedeći pojavljivanje Kristovo nakon uskrsnuća, koje su navodili. Odmah nakon njegovog raspeća, krili su se u strahu za svoje živote. Nakon uskrsnuća su izašli na ulice, hrabro ga proklamujući, uprkos intenzivnom progonstvu. Koji je razlog za njihovu naglu i dramatičnu promjenu? Sigurno ne finansijski dobitak. Apostoli su se odrekli svega sto su imali, čak i svojih života, kako bi propovijedali uskrsnuće.
Druga vrsta dokaza o Kristovom uskrsnuću
Druga vrsta dokaza se tiče obraćenja određenih ključnih skeptika, od kojih su najpoznatiji Pavao i Jakov. Pavao je bio, po sopstvenom priznanju, žestoki progonitelj rane Crkve. Nakon onoga što on opisuje kao susret sa sa uskslim Kristom, prošao je trenutnu i drastičnu promjenu, od žestokog progonitelja Crkve do jednog od njenih najplodnijih i najnesebičnijih branitelja. Kao i mnogi rani Kršćani, iskusio je siromaštvo, progonstvo, batine, zatvor i smaknuće za svoje nepokolebljivo predanje Isusovom uskrsnuću.
Jakov je bio skeptičan, iako ne tako neprijateljski nastrojen kao Pavao. Susret sa Kristom nakon uskrsnuća ga je okrenuo u neuporedivog vjernika, vođu Crkve u Jerusalimu. Još uvijek imamo ono što učenjaci generalno prihvataju kao jedno od njegovih pisama ranoj Crkvi. Kao i Pavao, Jakov je dobrovoljno patio i umro za svoje svjedočanstvo, što je činjenica koja potvrđuje istinitost njegovog vjerovanja (vidi Djela apostolska i i Jevrejske Starine XX, ix,1, Josipa Flavija ).
Treća i četvrta vrsta dokaza za Kristovo uskrsnuće
Treća i četvrta linija dokaza se tiče svjedočenja neprijatelja o praznom grobu i činjenice da je vjera u uskrsnuće potekla iz Jerusalima. Isus je bio javno smaknut i sahranjen u Jerusalimu. Bilo bi nemoguće da vjera u uskrsnuće potekne iz Jerusalima, da je njegovo tijelo još uvijek ležalo u grobu, gje je Veliko vijeće moglo da ga ekshumira, izloži ga javnosti i na taj način otkrije podvalu. Umjesto toga, Veliko vijeće je optužilo učenike da su ukrali tijelo, očigledno u pokušaju da objasne njegov nestanak (i stoga prazan grob). Kako objašnjavamo činjenicu praznog groba? Ovdje su tri najuobičajenija objašnjenja:
Prvo, učenici su ukrali tijelo. Da je ovo bio slučaj, oni bi znali da je uskrsnuće prevara. Ne bi onda bili toliko voljni da budu mučeni i da umru za tu činjenicu (vidi prvu vrstu dokaza, vezano za iskrene iskaze svjedoka). Svi navodni svjedoci bi znali da nisu zaista vidjeli Krista i da su lagali. Sa toliko mnogo zavjerenika, neki bi sigurno priznao, ako ne kako bi okončao svoje sopstveno mučenje, onda da bi okončao mučenje svojih prijatelja i porodice. Prva generacija Kršćana je bila brutalno iskasapljena, posebno nakon velikog požara u Rimu, 64. g. (vatra koju je Neron navodno naredio, kako bi napravio mjesta za širenje svoje palate, ali za koju je okrivio Kršćane u Rimu, u pokušaju da skine krivicu sa sebe). Kako rimski historičar Kornelije Tacit prepričava u svojim Analima rimske Imperije (izdane samo generaciju nakon požara):
“Neron je pripisao krivicu i sproveo najekskluzivnije mučenje jedne klase koju su mrzili radi njene odvratnosti, a koju je narod nazvao Kršćanima. Krist, po kome su dobili ime, je podnio ekstremnu kaznu za vrijeme vladavine Tiberija, pod rukom jednog od naših prokuratora, Poncija Pilata, a najštetnije sujeverje, na taj način tek nakratko obuzdano, ponovo se probilo, ne samo u Judeji, prvobitnom izvoru zla, nego čak i u Rimu, gdje sve gnusne i sramotne stvari iz svakog dijela svijeta nalaze svoj centar i postaju popularne. Prema tome, prvo su zatvoreni svi koji su priznali krivicu; zatim, prema njihovim informacijama, veliko mnoštvo je bilo osuđeno, ne toliko radi zločina paljenja grada, koliko radi mržnje prema čovječanstvu. Ruglo svake vrste je pratilo njihovu smrt. Prekriveni kožom životinja, rastrgani su od pasa i izginuli, ili su bili prikovani za križ, ili su bili osuđeni da izgore kao baklje, kako bi svijetlili noću, kad se dan izmakne.” (Anali, xv, 44)
Neron je osvjetljavao svoje zabave u vrtu Kršćanima koje je žive spaljivao. Sigurno bi neko priznao istinu pod prijetnjom tako užasnog bola. Činjenica je, međutim, da nemamo nikakav zapis o tome da se neko od ranih Kršćana odrekao vjere, kako bi okončao svoju patnju. Umjesto toga, imamo veliki broj izvještaja o pojavljivanju Krista nakon uskrsnuća i stotine svjedoka voljnih da pati i umre za tu činjenicu.
Ako učenici nisu ukrali tijelo, kako drugačije objašnjavamo prazan grob? Neki sugerišu da je Krist iscenirao svoju smrt i kasnije pobjegao iz groba. To je očigledno apsurdno. Prema svjedočanstvima očevidaca, bio je bijen, mučen, razderan i proboden. Imao je unutrašnje povrede, izgubio je mnogo krvi, imao je gušenje i koplje mu je prošlo kroz srce. Ne postoji dobar razlog da se vjeruje da je Isus Krist (ili bilo ko drugi u ovakvoj situaciji) mogao preživjeti tako teško mučenje, iscenirati svoju smrt, boraviti u grobu tri dana i noći bez medicinske pomoći, hrane i vode, pomjeriti teški kamen koji je pečatio grobnicu, pobjeći nezapaženo (bez ostavljanja ikakvog traga krvi iza sebe), ubijediti stotine svjedoka da je uskrsnuo iz mrtvih i da je dobrog zdravlja, a onda nestati bez traga. Takva ideja je smiješna.
Peta vrsta dokaza za Kristovo uskrsnuće
Konačno, peta linija dokaza je vezana za jedinstvenost svjedočanstava očevidaca. U svim značajnim pričama o uskrsnuću, tvrdi se das u žene bile prvi i primarni svjedoci. Ovo bi bila čudna novina, jer i u staroj hebrejskoj i u rimskoj kulturi žene uopšte nisu bile poštovane. Njihovo svjedočanstvo bi se posmatralo kao nerealno i za odbaciti. Znajući tu činjenicu, vrlo je malo vjerovatno da bi neki prevarant u Judeji prvog vijeka izabrao žene da budu njegovi glavni očevici. Pored svih muškaraca učenika koji su tvrdili da je Isus uskrsnuo, ako su svi oni lagali i ako je to bila prevara, zašto bi izabrali najnepoštovanije, najnepovjerljivije svjedoke koje su mogli naći?
Dr. William Lane Craig objašnjava: “Kada shvatite ulogu žene u hebrejskom društvu prvog vijeka, ono što je zaista izuzetno je to da ova priča o praznom grobu ističe žene na prvom mjestu, kao one koje su to otkrile. Žene su bile na veoma niskom rangu društvene ljestvice u Palestini prvog vijeka. Postoje stare izreke rabina koje kažu: “Neka riječi Zakona radije budu spaljene, nego predate ženi” i “Blagosloven onaj čije je dijete muško, ali jao onome čije je dijete žensko”. Žensko svjedočanstvo se smatralo bezvrijednim, tako da njima čak nije bilo ni dopušteno da budu legalni svjedoci na hebrejskom Sudu. U svjetlu ovoga, apsolutno je vrijedno pažnje da su glavni svjedoci praznom grobu žene… Svaka sljedeća legenda bi sigurno prikazala muškarce učenike kao one koji su otkrili grob – Petra i Ivana, npr. Činjenica da su žene prvi svjedoci praznog groba je najprihvatljivije objašnjena realnošću da – svidjelo vam se to ili ne – su otkrile prazan grob! Ovo pokazuje da su pisci Evanđelja vjerno zabilježili ono što se desilo, čak i ako je to bilo sramotno. Ovo govori o historiji ove tradicije, prije nego o njenom legendarnom statusu.” (Dr. William Lane Craig, citiran od Lee Strobela, Slučaj o Kristu, Grand Rapids: Zondervan, 1998, str. 293)
Zaključak
Sve ove linije dokaza: iskrenost očevidaca koja se može dokazati (i u slučaju Apostola, ubjedljiva, neobjašnjiva promjena), obraćenje i pokazana istinitost ključnih učesnika i skeptika koji su postali mučenici, činjenica praznog groba, iskaz neprijatelja o istom, činjienca da se ovo sve desilo u Jerusalimu gdje je vjera u uskrsnuče počela i gdje je napredovala, svjedočanstva žena, značaj takvog svjedočanstva s obzirom na historijski kontekst; sve ovo čvrsto potvrđuje uskrsnuće kao historijski događaj. Ohrabrujemo naše čitatelje da pažljivo uzmu u obzir ove dokaze. Šta vam oni govore? Proučivši ih i sami, u potpunosti potvrdjujemo izjavu Sir Lionela:
“Očiglednost uskrsnuća Isusa Krista je tako nadmoćna da primorava prihvatanje dokazom koji ne ostavlja apsolutno nikakvo mjesto za sumnju.”
English
Zašto bi trebalo da vjerujem u Kristovo uskrsnuće?
