Pitanje
Kako i kada je biblijski kanon sastavljen?
Odgovor
Termin „kanon“ se koristi da opiše knjige koje su božanski nadahnute i prema tome njihovo mjesto je u Bibliji. Određivanje kanona je bio proces koji su prvo sproveli jevrejski rabini i učitelji a kasnije rani hrišćani. Na kraju, Bog je bio onaj koji je odlučio šta pripada biblijskom kanonu. Neka knjiga u Pismu pripadala je kanonu od momenta u kom je Bog nadahnuo njeno pisanje. U pitanju je bilo to da je Bog ubijedio svoje sljedbenike na zemlji koje knjige treba uključiti u Bibliju.
U odnosu na Novi Zavjet, bilo je jako malo kontraverzi u vezi sa kanonom Starog Zavjeta. Jevrejski vjernici su prepoznali Božije glasnike i prihvatili njihova pisanja kao ona koja je nadahnuo Bog. Iako je neosporivo da je postajala debata u vezi sa kanonom Starog Zavjeta, do 250. godine Gospodnje došlo je do skoro univerzalnog slaganja o kanonu jevrsjskog Pisma. Jedino pitanje koje je ostalo su apokrifne knjige, povodom kojih ima nekih debata i diskusija i danas. Većina jevrejskih učitelja je smatrala da su apokrivne knjige dobri istorijski i religijski dokumenti, ali da nijesu na istom nivou kao jevrejsko Pismo.
Za Novi Zavjet, proces priznavanja i prikupljanja je počeo u prvim vjekovima hrišćanske crkve. U samom početku, neke od knjiga Novog Zavjeta su priznate. Pavle je smatrao da su Lukini zapisi bili istog autoriteta kao i Stari Zavjet (1. Timotiju 5:18; vidite takođe Petu knjigu Mojsijevu 25:4 i Luka 10:7). Petar je priznao Pavlovo pisanje kao Pismo (2 Petrova 3:15-16). Neke od knjiga Novog Zavjeta kružile su crkvama (Kološanima 4:16; 1. Solunjanima 5:27). Kliment Rimski je pomenuo barem osam Novozavjetnih knjiga (godine Gospodnje 95.). Ignjatije od Antiohije je priznao oko sedam knjiga (godine Gospodnje 115.). Polikarp, učenik apostola Jovana, je priznao 15 knjiga (godine Gospodnje 108.). Kasnije, Irinej pominje 21 knjigu (godine Gospodnje 185.). Hipolit je priznao 22 knjige (godine Gospodnje 170 - 235). Novozavjetne knjige u vezi sa kojima je bilo najviše kontraverzi su Jevrejima, Jakovljeva poslanica, 2. Petrova, 2. Jovanova i 3. Jovanova.
Prvi „kanon“ je bio Muratorijev kanon, koji je sakupljen 170. godine Gospodnje. Muratorijev kanon je uključivao sve knjige Novog Zavjeta osim poslanice Jevrejima, Jakovljeve poslanice i 3. Jovanove. Godine gospodnje 363., Laodikejski sabor je izjavio da je samo Stari Zavjet (zajedno sa apokrifnim knjigama) i 27 knjiga Novog Zavjeta treba da se čitaju u crkvama. Sabor u Hipu (godine Gospodnje 393.) i Kartaginski sabor (godina Gospodnja 397.) su takođe podržali istih 27 knjiga kao vjerodostojnih.
Sabori su se vodili nečem sličnom sledećim principima kako bi odredili da li je knjiga Novog Zavjeta zasita nadahnuta Svetim Duhom: 1) Da li je pisac apostol ili je imao blisku vezu s nekim od apostola? 2) da li knjigu prhvata većinsko tijelo Hristovo? 3) Da li knjiga sadri dosljednu doktrinu i ortodoksno učenje? 4) Da li je knjiga nosila dokaze o visokim moralnim i duhovnim vrijednostima koje bi odražavle rad Svetog Duha? Ponovo, od suštinskog je značaja da zapamtimo da crkve nijesu odredile kanon. Nijedan od sabora rane crkve nije odlučivao o kanonu. Bio je to Bog, i to sami Bog koji je odredio koje knjige pripadaju Bibliji. Bilo je to prosto pitanje toga da Bog prenosi svojim sljedbenicima ono što je on već odlučio. Ljudski proces sakupljanja knjiga Biblije je bio nesavršen ali Bog, u svojoj suverenosti i uprkos našeg neznanja i tvrdoglavosti, doveo ranu crkvu do spoznanja knjiga koje je on nadahnuo.
English
Kako i kada je biblijski kanon sastavljen?