Pitanje
Postoji li apsolutna istina / univerzalna istina?
Odgovor
Kako bismo razumjeli apsolutnu ili univerzalnu istinu, moramo početi od definicije istine. Istina je, prema rječniku, „usklađenost sa činjenicom ili stvarnošću; izjava koja je dokazana ili prihvaćena kao istinita.” Neki ljudi govore da ne postoji prava realnost, samo percepcije i mišljenja. Drugi tvrde da mora postojati neka apsolutna realnost ili istina.
Jedno stanovište kaže da ne postoje apsoluti koji definišu stvarnost. Oni koji se drže ovog stanovišta vjeruju da je sve relativno u odnosu na nešto drugo, te stoga ne može postojati stvarna realnost. Zbog toga, u krajnjem smislu, nema moralnih apsoluta, nema autoriteta za odlučivanje da li je neko djelo pozitivno ili negativno, ispravno ili pogrešno. Ovo gledište vodi ka „situacionoj etici“, uvjerenju da je ono što je ispravno ili pogrešno povezano sa situacijom. Ne postoji ispravno ili pogrešno; dakle, sve što se osjeća ili čini ispravnim u tom trenutku i u toj situaciji je ispravno. Naravno, situaciona etika dovodi do subjektivnog mentaliteta i stila života „štagod vodi tome da se osjećaš dobro“, što ima razarajući učinak na društvo i pojedince. Ovo je postmodernizam, stvaranje društva koje sve vrijednosti, vjerovanja, stilove života i tvrdnje o istini smatra jednako važećim.
Drugi stav drži da zaista postoje apsolutne realnosti i standardi koji određuju šta je istina, a šta nije. Prema tome, za djelo se može utvrditi da li je ispravno ili pogrešno na osnovu toga kako se mjere u odnosu na te apsolutne standarde. Ako nema apsoluta, nema realnosti, nastaje haos. Uzmimo, na primjer, zakon gravitacije. Da nije apsolutnog, ne bismo mogli biti sigurni da možemo stajati ili sjedjeti na jednom mjestu dok ne odlučimo da se preselimo. Ili da dva plus dva nije uvijek jednako četiri, efekti na civilizaciju bi bili katastrofalni. Zakoni nauke i fizike bi bili nebitni, a trgovina nemoguća. Kakav bi to nered bio! Srećom, dva plus dva je jednako četiri. Postoji apsolutna istina i ona se može pronaći i razumjeti.
Nelogično je tvrditi da ne postoji apsolutna istina. Ipak, danas mnogi ljudi prihvataju kulturni relativizam koji negira bilo koju vrstu apsolutne istine. Dobro pitanje koje treba postaviti ljudima koji kažu: „Ne postoji apsolutna istina“ je sljedeće: „Jeste li potpuno sigurni u to?“ Ako kažu „da“, dali su apsolutnu izjavu—što samo po sebi podrazumijeva postojanje apsoluta. Kažu da je sama činjenica da ne postoji apsolutna istina jedna apsolutna istina.
Osim problema da je ovo samo sebi kontradiktorno, postoji nekoliko drugih logičkih problema koje morate savladati da biste vjerovali da ne postoje apsolutne ili univerzalne istine. Jedna je da svi ljudi imaju ograničeno znanje i ograničen um i, stoga, logično ne mogu davati apsolutno negativne izjave. Čovjek ne može biti logičan kada kaže: „Nema Boga“ (iako mnogi to čine), jer, da bi dao takvu izjavu, mora imati apsolutno znanje o cijelom svemiru od početka do kraja. Budući da je to nemoguće, najviše što neko može reći a da bude logično je „Uz ograničeno znanje koje imam, ne vjerujem da postoji Bog.“
Još jedan problem sa poricanjem apsolutne istine/univerzalne istine je taj što ono ne uspijeva u skladu s onim što znamo da je istina u našoj vlastitoj savjesti, našim vlastitim iskustvima i onome što vidimo u stvarnom svijetu. Ako ne postoji takva stvar kao što je apsolutna istina, onda ne postoji ništa krajnje ispravno ili pogrešno ni u čemu. Ono što bi za vas moglo biti „ispravno“ ne znači da je „ispravno“ za mene. Dok se na površini čini da je ova vrsta relativizma privlačna, ono što ona predstavlja je da svako postavlja svoja sopstvena pravila po kojima živi i čini ono što misli da je ispravno. Neizbježno će se osjećaj za pravo jedne osobe uskoro sukobiti s drugim. Šta se dešava ako je „ispravno“ da ignorišem semafore, čak i kada su crveni? Ugrozio sam mnoge živote. Ili bih ja mogao pomisliti da je u redu da kradem od vas, a vi biste mogli pomisliti da nije u redu. Jasno je da su naši standardi ispravnog i lošeg u sukobu. Ako nema apsolutne istine, nema standarda ispravnog i pogrešnog za koji smo svi odgovorni, onda nikada ne možemo biti sigurni ni u šta. Ljudi bi bili slobodni da rade šta god žele – ubijaju, siluju, kradu, lažu, varaju, itd., i niko ne bi mogao reći da su te stvari pogrešne. Ne bi moglo biti vlade, zakona, pravde, jer se ne bi moglo priznati da većina naroda ima pravo da stvara i sprovodi standarde na manjini. Svijet bez apsoluta bio bi najstrašniji svijet koji se može zamisliti.
Sa duhovnog stanovišta, ova vrsta relativizma rezultira vjerskom konfuzijom, bez ijedne prave religije i načina da se ostvari ispravan odnos s Bogom. Sve religije bi stoga bile lažne jer sve imaju apsolutne tvrdnje o zagrobnom životu. Danas nije neuobičajeno da ljudi vjeruju da bi dvije dijametralno suprotne religije mogle biti jednako „istinite“, iako obje religije tvrde da znaju jedini put do neba ili podučavaju dvije potpuno suprotne „istine“. Ljudi koji ne vjeruju u apsolutnu istinu zanemaruju ove tvrdnje i prihvataju tolerantniji univerzalizam koji uči da su sve religije jednake i da svi putevi vode u raj. Ljudi koji prihvataju ovaj pogled na svijet žestoko se protive evanđeoskim hrišćanima koji vjeruju Bibliji kada kaže da je Isus „put, i istina, i život“ i da je on krajnja manifestacija istine i jedini način na koji se može doći u nebo (Jovan 14:6).
Tolerancija je postala glavna vrlina postmodernog društva, jedino što je apsolutno, i stoga je netolerancija jedino zlo. Svako dogmatsko vjerovanje – posebno vjerovanje u apsolutnu istinu – smatra se netolerancijom i najvećim grijehom. Oni koji poriču apsolutnu istinu često će reći da je u redu vjerovati u ono što želite, sve dok ne pokušavate nametnuti svoja uvjerenja drugima. Ali ovo stanovište je samo po sebi uvjerenje o tome šta je ispravno, a šta pogrešno, a oni koji ga zastupaju svakako ga pokušavaju nametnuti drugima. Oni postavljaju standard ponašanja za koji insistiraju da ga drugi slijede, kršeći samu stvar za koju tvrde da je se pridržavaju – još jednu poziciju koja je sama sebi kontradikcija. Oni koji imaju takvo uvjerenje jednostavno ne žele da budu odgovorni za svoje postupke. Ako postoji apsolutna istina, onda postoje apsolutni standardi ispravnog i pogrešnog, i mi smo odgovorni da ispunimo te standarde. Ova odgovornost je ono što ljudi zaista odbacuju kada odbacuju apsolutnu istinu.
Poricanje apsolutne istine/univerzalne istine i kulturni relativizam koji dolazi s tim logičan su rezultat društva koje je prihvatilo teoriju evolucije kao objašnjenje života. Ako je naturalistička evolucija istinita, onda život nema smisla, nemamo svrhu i ne može postojati apsolutno ispravno ili pogrešno. Čovjek je tada slobodan da živi kako želi i nikome nije odgovoran za svoja djela. Ipak, bez obzira koliko grešni ljudi poriču postojanje Boga i apsolutnu istinu, oni će ipak jednog dana stajati pred Njim na sudu. Biblija izjavljuje da „Jer što se može doznati za Boga poznato je njima, jer im je Bog objavio. Jer što je na Njemu nevidljivo, od postanja svijeta umom se na stvorenjima jasno vidi, njegova vječna sila i božanstvo, da nemaju izgovora. Jer kad poznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga, niti mu zahvališe, nego zaludješe u svojim umovanjima, i potamnje srce njihovo. Govoreći da su mudri, poludješe“ (Rimljanima 1:19-22).
Postoje li dokazi za postojanje apsolutne istine? Da. Prvo, tu je ljudska savjest, to specifično „nešto“ u nama što nam govori da svijet treba da funkcioniše na određeni način, da su neke stvari ispravne, a neke pogrešne. Naša savjest nas uvjerava da nešto nije u redu sa patnjom, gladovanjem, silovanjem, bolom i zlom, i čini nas svjesnim da su ljubav, velikodušnost, saosjećanje i mir pozitivne stvari kojima trebamo težiti. Ovo je univerzalna istina u svim kulturama u svim vremenima. Biblija opisuje ulogu ljudske savjesti u Rimljanima 2:14-16: „Jer kad neznabošci nemajući zakona čine od prirode što je po zakonu, oni nemajući zakon sami sebi su zakon; Oni dokazuju da je u srcima njihovim napisano ono štoje po zakonu, pošto svjedoči savjest njihova, i pošto se misli njihove među sobom optužuju ili opravdavaju, Na dan kada Bog uzasudi tajne ljudske po Jevanđelju mojemu kroz Isusa Hrista.“
Drugi dokaz postojanja apsolutne istine je nauka. Nauka je jednostavno težnja za znanjem, proučavanje onoga što znamo i težnja da saznamo više. Stoga se sva naučna studija nužno mora zasnivati na uvjerenju da u svijetu postoje objektivne stvarnosti i da se te stvarnosti mogu otkriti i dokazati. Bez apsoluta, šta bi moglo da se proučava? Kako neko može znati da su naučni pronalasci stvarni? Zapravo, sami zakoni nauke zasnovani su na postojanju apsolutne istine.
Treći dokaz za postojanje apsolutne istine/univerzalne istine je religija. Sve religije svijeta pokušavaju dati smisao i definiciju životu. One se rađaju iz želje čovječanstva za nečim višim od jednostavnog postojanja. Kroz religiju ljudi traže Boga, nadu u budućnost, oproštenje grijeha, mir usred borbe i odgovore na naša najdublja pitanja. Religija je zaista dokaz da je čovječanstvo više od samo životinje koja je najviše evoluirala. To je dokaz više svrhe i postojanja ličnog i svrsishodnog Stvoritelja koji je usadio u čovjeka želju da ga upozna. A ako zaista postoji Stvoritelj, onda on postaje standard za apsolutnu istinu, a njegov autoritet je taj koji uspostavlja tu istinu.
Na sreću, postoji takav Stvoritelj i on nam je otkrio svoju istinu kroz svoju riječ, Bibliju. Poznavanje apsolutne istine/univerzalne istine moguće je samo kroz lični odnos sa onim koji tvrdi da je istina – Isusom Hristom. Isus je tvrdio da je jedini put, jedina istina, jedini život i jedini put do Boga (Jovan 14:6). Činjenica da apsolutna istina postoji upućuje nas na istinu da postoji suvereni Bog koji je stvorio nebo i zemlju i koji nam se otkrio kako bismo ga mogli lično upoznati preko njegovog Sina Isusa Hrista. To je apsolutna istina.
English
Postoji li apsolutna istina / univerzalna istina?