Pitanje
Što je katolički sakrament Svete Euharistije? Koja je katolička definicija slavljenja Svete Euharistije?
Odgovor
Za katolike, Sveta Euharistija / katolička misa smatra se najvažnijim i najuzvišenijim oblikom molitve. Zapravo, pohađanje Mise je obveza, čije neizvršavanje snosi kaznu smrtnoga grijeha, svake nedjelje i određenih drugih Svetih dana dužnosti. Misa je podjeljena na dva dijela, Liturgiju Riječi i Liturgiju Euharistije. Liturgija Riječi sastoji se od dva čitanja (jednog iz Staroga i jednog iz Novoga zavjeta), pjevanja Psalma, čitanja iz Evanđeljâ, homilije (ili propovijedi) i općih zastupanja (koja se nazivaju i molbe).
Središte Mise čini njezin drugi dio, Liturgija Svete Euharistije. Tada katolici imaju udjela u Isusovom tijelu i krvi u obliku kruha i vina koji se dijele zajednici. Prema Bibliji, to se čini u spomen na Krista (1. Korinćanima 11,23-25, usp. Luka 22,18-20 i Matej 26,26-28). Međutim, prema Katekizmu Katoličke Crkve, paragraf 1366: »Euharistija je, dakle, žrtva jer ponazočuje (čini prisutnom) žrtvu križa, jer je njezin spomen-čin, i jer primjenjuje njezin plod.« Katekizam nastavlja u paragrafu 1367:
»Kristova žrva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva: 'Jedna je naime te ista žrtva, isti koji je tada prinio sebe na križu prikazuje se sada po služenju svećenika; razlikuje se samo način prinošenja': 'U ovoj božanskoj žrtvi koja se izvršuje u misi, sadržan je i nekrvno se žrtvuje isti onaj Krist koji je jedanput sama sebe na krvni način prikazao na žrtveniku križa'«
U Malahiji, prorok proriče ukidanje staroga žrtvenog sustava i uspostavu nove žrtve: »Niste mi mili – govori Jahve nad Vojskama – i ne primam žrtve iz ruke vaše. Jer od istoka do zapada veliko je ime moje među narodima, i na svakom mjestu prinosi se kâd i žrtva čista Imenu mojemu, jer veliko je Ime moje među narodima – govori Jahve nad Vojskama.« (Malahija 1,10-11) To znači da će se Bog jednoga dana proslaviti među poganima, koji će mu prinositi čiste žrtve na svakome mjestu. Katolici smatraju da Malahija ovdje govori o Euharistiji. Međutim, čini se da apostol Pavao ima drukčije mišljenje o tome: »Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim da prinesete sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu – kao svoje duhovno bogoštovlje« (Rimljanima 12,1). Euharistija se može prinositi samo na odabranim mjestma: crkvama posvećenim i blagoslovljenim po katoličkom Kanonskom zakoniku. Ideja o prinošenju naših tjelesa kao živih žrtava bolje odgovara načinu na koji je proroštvo izrečeno, jer piše da će se žrtve prinositi »na svakom mjestu«.
Rimokatolička crkva vjeruje da kruh i vino Svete Euharistije postaju pravo Isusovo tijelo i krv. Svoj sustav razmišljanja pokušavaju poduprijeti uz pomoć odlomaka poput Ivana 6,32-58; Mateja 26,26; Luke 22,17-23 i 1. Korinćanima 11,24-25. Godine 1551. Tridentski sabor izdao je službenu izjavu: »posvećivanjem kruha i vina odvija se promjena cijele supstancije kruha u supstanciju tijela Krista, našega Gospodina te cijele supstancije vina u supstanciju njegove krvi. Ovu promjenu sveta Katolička crkva prikladno je nazvala transsupstancijom« (Zasjedanje XIII., poglavlje IV.; usp. kanon II; prijevod s engleskog). Crkva poučava da sudjelovanjem u euharistijskom obroku katolici ispunjuju Ivana 6,53: »Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi.«
Što to zapravo znači? Isus nastavlja: »Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život« (Ivan 6,63-64). Prema tome, ako »tijelo ne vrijedi ništa«, zašto bismo onda trebali jesti Isusovo tijelo kako bismo imali vječni život? To nema smisla, sve dok nam Isus ne otkriva da su riječi koje on govori »duh«. Isus želi reći da ovo nije doslovno već duhovno učenje. Njegov izričaj savršeno se veže uz gore spomenutu izjavu apostola Pavla: »da prinesete sebe (svoja tijela) kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu – kao svoje duhovno bogoštovlje« (Rimljanima 12,1).
U židovskom načinu razmišljanja, kruh se izjednačuje s Torom a »jedenje istoga« bilo je čitanje i razumijevanje Božjega saveza (usp. Ponovljeni zakon 8,3). Na primjer, apokrifna Sirahova knjiga kaže: »'Onaj koji jede od mene ipak će gladovati, koji pije od mene žeđat će još više. Onaj koji mi se pokorava posramit se neće, koji mi služi nikada klonuti neće.' Sve to odnosi se na savez Svevišnjeg, na zakon koji nam je Mojsije zapovjedio kao baštinu Jakovljeve zajednice« (Sirah 24,20-22). Citiranjem Siraha ovdje ne prihvaćamo ga kao Sveto pismo, nego smo željeli pokazati na koji način je židovski narod razmišljao o Mojsijevu zakonu. Važno je razumjeti izjednačavanje kruha s Torom kako bismo dokučili što je Isus zbilja htio reći.
U Ivanu 6 Isus zapravo kaže da je superiorniji od Tore (usp. Ivan 6,49-51), kao i od cijeloga Mojsijevog sustava Zakona. U odlomku iz Siraha, piše da oni koji jedu od Zakona »ipak će gladovati« i »žeđati još više«, što je Isus upotrijebio kada je rekao: »Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, sigurno neće nikada ožednjeti« (Ivan 6,35). Isus ne naređuje ljudima da doslovno jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv, nego im kazuje srž ukupne kršćanske nauke: vjeru u samoga Isusa (»Ovo djelo Bog hoće – odgovori im Isus – da vjerujete u onoga koga je on poslao.« Ivan 6,29). Prema tome, katoličko tumačenje Ivana 6 ne temelji se na Bibliji.
Kao drugo, u Ivanu 6 nalazimo jasnu analogiju s Mojsijevim vremenom i blagovanjem mane. U Mojsijevo vrijeme, Bog je Izraelcima dao manu za jelo dok su lutali pustinjom. Međutim, u Ivanu 6, Isus je rekao da je upravo on prava mana, kruh s neba. Tom izjavom Isus je tvrdio da je njega Bog poslao kao potpuno namirenje potrebno za spasenje. Manu je Bog dao kao izbavljenje od skapavanja od gladi. Isusa je Bog dao kao izbavljenje od prokletstva. Kao što su Izraelci trebali jesti manu da sačuvaju svoje živote, tako se i Isusa treba jesti (u potpunosti primiti vjerom) da bi se primilo spasenje.
Posve je jasno da je Isus u Ivanu 6 sebe nazivao Kruhom života i ohrabrivao svoje sljedbenike da jedu njegovo tijelo. Međutim, ne moramo zaključiti da je Isus naučavao ono što katolici nazivaju transsupstancijom. Gospodnja večera / Sveta Euharistija tada još nije bila uspostavljena. Svetu Euharistiju / Misu / Gospodnju večeru Isus je uspostavio tek u Ivanu 13. Dakle, učitavanje Gospodnje večere u odlomak iz Ivana 6 nije opravdano. Kao što smo gore predložili, ovaj odlomak najbolje je razumjeti u svjetlu dolaska k Isusu, u vjeri, kako bismo primili spasenje. Kada ga primimo kao Spasitelja, u potpuno se pouzdamo u njega, »jedemo njegovo tijelo« i »pijemo njegovu krv«. Njegovo tijelo bilo je slomljeno (u času njegove smrti) i njegova krv prolivena je za naše spasenje. 1. Korinćanima 11,26: »Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe.«
Bez obzira definira li Katolička crkva Svetu Euharistiju kao »ponovno žrtvovanje« Krista ili kao »ponazočavanje« Kristove žrtve – obje predodžbe su nebiblijske. Krista nije potrebno ponovno žrtvovati. Kristovu žrtvu nije potrebno ponazočiti. U Hebrejima 7,27 piše: »(Isus) ne mora kao veliki svećenici prinositi žrtve svaki dan, najprije za svoje grijehe, zatim za grijehe naroda, jer je to učinio JEDANPUT zauvijek prinoseći samoga sebe.« Isto tako, 1. Petrova 3,18 kaže: »Jer i Krist je JEDANPUT umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu...« Kristova smrt na križu jedanput zauvijek bila je dostatna da plati sve naše grijehe (1. Ivanova 2,2). Stoga, Kristova žrtva ne treba se ponovno prinositi. Umjesto toga, Kristova žrtva treba se primiti po vjeri (Ivan 1,12; 3,16). Jedenje Kristova tijela i pijenje njegove krvi simboli su potpunog prihvaćanja njegove žrtve za nas, po milosti kroz vjeru.
English
Što je katolički sakrament Svete Euharistije? Koja je katolička definicija slavljenja Svete Euharistije?
