Pitanje
Što bismo trebali naučiti iz Abrahamova života?
Odgovor
Osim Mojsija, niti jedan starozavjetni lik se u Novom zavjetu ne spominje više od Abrahama. Jakov govori o Abrahamu kao o „Božjem prijatelju“ (Jakovljeva 2,23), naziv koji se ne koristi ni za koga drugog u Svetom pismu. Vjernici u svim generacijama nazivaju se „Abrahamovom djecom“ (Galaćanima 3,7). Abrahamova važnost i utjecaj u povijesti otkupljenja jasno se vide u Bibliji.
Abrahamov život zauzima dobar dio izvještaja iz Postanka od njegovog prvog spomena u Postanku 11,26 pa sve do njegove smrti u Postanku 25,8. Iako znamo mnogo o Abrahamovom životu, malo znamo o njegovom rođenju i ranom životu. Kada prvi put susrećemo Abrahama, već ima 75 godina. Postanak 11,28 bilježi da je Abrahamov otac Terah živio u Uru, utjecajnom gradu u južnoj Mezopotamiji smještenom na rijeci Eufrat otprilike na pola puta između vrha Perzijskog zaljeva i današnjeg grada Bagdada. Također saznajemo da je Terah uzeo svoju obitelj i krenuo u zemlju Kanaan, ali se umjesto toga nastanio u gradu Haranu u sjevernoj Mezopotamiji (na trgovačkoj ruti iz drevne Babilonije otprilike na pola puta između Ninive i Damaska).
Abrahamova priča doista postaje zanimljiva na početku Postanka 12. U prva tri stiha vidimo Abrahamov poziv od Boga: „A GOSPODIN reče Abramu: 'Idi iz svoje zemlje, od svoga roda i od doma očeva, u zemlju koju ću ti pokazati. I učinit ću od tebe velik narod, i blagosloviti te i ime ti uzveličati; i ti ćeš biti blagoslov. Blagoslovit ću one koji tebe blagoslivlju i prokleti onoga tko tebe proklinje: u tebi će biti blagoslovljena sva plemena zemlje'“ (Postanak 12,1-3).
Bog poziva Abrahama iz njegova doma u Haranu i kaže mu da ode u zemlju koju će mu pokazati. Bog također daje tri obećanja Abrahamu: 1) obećanje o vlastitoj zemlji; 2) obećanje da će od njega nastati velika nacija; i 3) obećanje o blagoslovu. Ova obećanja čine osnovu za ono što će se kasnije nazvati Abrahamskim savezom (ustanovljen u Postanku 15 i potvrđen u Postanku 17). Ono što Abrahama čini posebnim je to što je poslušao Boga. Postanak 12,4 bilježi da je, nakon što je Bog pozvao Abrahama, on otišao „kao što mu GOSPODIN bijaše rekao“. Autor poslanice Hebrejima nekoliko puta koristi Abrahama kao primjer vjere i posebno se poziva na ovaj dojmljivi čin: „Vjerom se Abraham pokorio kada je bio pozvan poći u mjesto koje je kasnije trebao primiti u baštinu; izišao je ne znajući kamo ide“ (Hebrejima 11,8).
Koliko nas bi ostavilo iza sebe sve što nam je poznato i jednostavno otišlo ne znajući svoje odredište? Pojam obitelji značio je sve osobi koja je živjela u Abrahamovo vrijeme. U to su vrijeme obiteljske zajednice bile čvrsto povezane; bilo je neobično da članovi obitelji žive stotinama milja odvojeni jedni od drugih. Osim toga, ništa nam nije rečeno o vjerskom životu Abrahama i njegove obitelji prije njegova poziva. Stanovnici Ura i Harana štovali su drevni babilonski panteon bogova, posebno boga Mjeseca, Sina, stoga je Bog pozvao Abrahama iz poganske kulture. Abraham je znao i prepoznao poziv Jahve, GOSPODA, i poslušao ga dragovoljno, bez oklijevanja.
Još jedan primjer Abrahamova vjerskog života vidljiv je u rođenju njegova sina Izaka. Abraham i Sara bili su bez djece (pravi izvor srama u toj kulturi), ali je Bog obećao da će Abraham imati sina (Postanak 15,4). Ovaj sin će biti nasljednik Abrahamova ogromnog bogatstva kojim ga je Bog blagoslovio, i što je još važnije, bit će nasljednik obećanja i nastavak Šetove pobožne loze. Abraham je povjerovao u Božje obećanje i ta mu se vjera pripisala kao pravednost (Postanak 15,6). Bog ponavlja svoje obećanje Abrahamu u Postanku 17, a njegova je vjera nagrađena u Postanku 21 rođenjem Izaka.
Abrahamova će vjera biti testirana u vezi s njegovim sinom Izakom. U Postanku 22, Bog zapovijeda Abrahamu da žrtvuje Izaka na vrhu planine Morije. Ne znamo kako je Abraham interno reagirao na ovu zapovijed. Sve što vidimo je kako se Abraham vjerno pokorava Bogu koji je bio njegova zaštita (Postanak 15,1) i koji je do ovog trenutka bio izuzetno milostiv i dobar prema njemu. Kao i raniju zapovijed da napusti svoj dom i obitelj, Abraham je poslušao (Postanak 22,3). Znamo da priča završava time što Bog sprječava Abrahama da žrtvuje Izaka, ali zamislite kako se Abraham osjećao. Desetljećima je čekao vlastitog sina, a Bog koji mu je to dijete obećao sada ga želi uzeti. Radi se o tome da je Abrahamova vjera u Boga bila veća od njegove ljubavi prema sinu, te je vjerovao da će ga Bog, čak i ako žrtvuje Izaka, moći vratiti iz mrtvih (Hebrejima 11,17-19).
Abraham je nesumnjivo imao svoje trenutke neuspjeha i grijeha (kao i svi mi), a Biblija se ne libi opisati ih. Znamo za najmanje dvije situacije u kojima je Abraham lagao o svom odnosu sa Sarom kako bi se zaštitio u potencijalno neprijateljskim zemljama (Postanak 12,10-20; 20,1-18). U oba ova događaja Bog štiti i blagoslivlja Abrahama unatoč njegovom nedostatku vjere. Također znamo da se u Abrahama i Saru uvukla frustracija zbog toga što nemaju dijete. Sara je predložila Abrahamu da ima dijete sa Sarinom sluškinjom, Hagarom, u njezino ime; Abraham se složio (Postanak 16,1-15). Jišmaelovo rođenje ne samo da pokazuje besmislenost Abrahamove ludosti i nedostatka vjere, već i Božju milost (u dopuštanju rođenja i čak blagoslovu Jišmaela). Zanimljivo je da su se Abraham i Sara u to vrijeme zvali Abram i Saraja. Ali kad je Jišmaelu bilo trinaest godina, Bog je Abramu dao novo ime zajedno sa savezom obrezanja i obnovljenim obećanjem da će mu dati sina preko Saraje, kojoj je Bog također dao novo ime (Postanak 17). Abram, što znači „veliki otac“, postao je Abraham, „otac mnoštva“. Doista, Abraham je imao mnogo fizičkih potomaka, a svi koji su povjerovali u Boga po Isusu također se računaju kao Abrahamovi duhovni nasljednici (Galaćanima 3,29). „Otac vjernika“ je imao svoje trenutke sumnje i nevjerice, ali je još uvijek uzdignut među ljudima kao primjer vjerničkog života.
Jedna očita pouka koju možemo izvući iz Abrahamova života jest da trebamo živjeti životom vjere. Abraham je mogao povesti svog sina Izaka na brdo Moriju jer je znao da je Bog vjeran u ispunjavanju svojih obećanja. Abrahamova vjera nije bila slijepa vjera; njegova je vjera bila čvrsta sigurnost i pouzdanje u Onoga koji se pokazao vjeran i istinit. Kad bismo se osvrnuli na vlastiti život, vidjeli bismo posvuda ruku Božje providnosti. Bog nas ne mora posjetiti u pratnji anđela ili govoriti iz gorućeg grmlja ili razdvojiti morske vode da bi bio aktivan u našim životima. Bog nadzire i orkestrira događaje u našim životima. Ponekad se možda ne čini tako, ali Abrahamov život je dokaz da je Božja prisutnost u našim životima stvarna. Čak i Abrahamovi neuspjesi pokazuju da Bog, iako nas ne štiti od posljedica našeg grijeha, milostivo provodi svoju volju u nama i kroz nas; ništa što činimo neće osujetiti Njegov plan.
Abrahamov život također nam pokazuje blagoslov jednostavne poslušnosti. Kada se tražilo da napusti svoju obitelj, Abraham je otišao. Kada se tražilo da žrtvuje Izaka, Abraham „ustade rano ujutro“ da to učini. Iz onoga što možemo razaznati iz biblijskog izvještaja, nije bilo oklijevanja u Abrahamovoj poslušnosti. Abrahama su, poput većine nas, možda mučile ove odluke, ali kada je došlo vrijeme za djelovanje, on je djelovao. Kada razlučimo pravi poziv od Boga ili čitamo Njegove upute u Njegovoj Riječi, moramo djelovati. Poslušnost nije opcija kada Bog nešto zapovijeda.
Od Abrahama također vidimo kako izgleda imati aktivan odnos s Bogom. Iako je Abraham bio brz u poslušnosti, nije se libio postavljati pitanja Bogu. Abraham je vjerovao da će Bog njemu i Sari dati sina, ali se pitao kako je to moguće (Postanak 17,17-23). U Postanku 18 čitamo izvještaj o Abrahamu koji posreduje za Sodomu i Gomoru. Abraham je potvrdio da je Bog svet i pravedan i nije mogao zamisliti kako uništava pravednike s grešnicima. Zatražio je Boga da poštedi grešne gradove radi pedeset pravednika i nastavio je smanjivati broj do deset. U konačnici nije bilo deset pravednika u Sodomi, ali Bog je poštedio Abrahamova nećaka Lota i njegovu obitelj (Postanak 19). Zanimljivo da je Bog otkrio svoje planove Abrahamu prije nego što je uništio gradove i da nije bio zatečen Abrahamovim pitanjima. Abrahamov nam primjer ovdje pokazuje kako izgleda komunicirati s Bogom u vezi s Njegovim planovima, zauzimati se za druge, vjerovati Božjoj pravdi i podložiti se Njegovoj volji.
Abrahamovi lapsusi vjere, posebno u vezi sa situacijom s Hagarom i Jišmaelom, pokazuju nam koliko je glupo pokušavati uzeti stvari u svoje ruke. Bog je obećao sina Abrahamu i Sari, ali se zbog njihove nestrpljivosti plan da Abraham dobije nasljednika izjalovio. Najprije je došlo do sukoba između Sare i Hagare, a kasnije između Jišmaela i Izaka. Jišmaelovi potomci su na kraju postali ljuti neprijatelji Božjeg naroda, kao što kasnije saznajemo u starozavjetnom izvještaju, i tako se nastavlja do danas u sukobu između Izraela i njegovih arapskih susjeda. Svojom snagom ne možemo ispuniti volju Božju; naši napori na kraju stvaraju više problema nego što ih rješavaju. Ova lekcija ima široku primjenu u našim životima. Ako je Bog obećao nešto učiniti, moramo biti vjerni i strpljivi i čekati da On to ispuni u svoje vrijeme.
Teološki govoreći, Abrahamov život živi je primjer doktrine sola fide, opravdanja samo vjerom. Apostol Pavao dvaput koristi Abrahama kao primjer ove ključne doktrine. U Rimljanima je cijelo četvrto poglavlje posvećeno ilustriranju opravdanja vjerom kroz Abrahamov život. Sličan argument iznosi se u poslanici Galaćanima, gdje Pavao iz Abrahamova života pokazuje da su pogani zajedno sa Židovima baštinici Abrahamovih blagoslova po vjeri (Galaćanima 3,6-9. 14. 16. 18. 29). Ovo seže do Postanka 15,6: „I povjerova on GOSPODINU, i on mu to uračuna kao pravednost.“ Abrahamova vjera u Božja obećanja bila je dovoljna da ga Bog proglasi pravednim u svojim očima, čime je dokazao načelo Rimljanima 3,28. Abraham nije učinio ništa da zasluži opravdanje. Njegovo pouzdanje u Boga bilo je dovoljno.
U tome vidimo djelovanje Božje milosti vrlo rano u Starom zavjetu. Evanđelje nije započelo Isusovim životom i smrću, već je vidljivo još od Postanka. U Postanku 3,15, Bog je dao obećanje da će „sjeme ženino“ zdrobiti glavu zmije. Teolozi vjeruju da je ovo prvi spomen evanđelja u Bibliji. Ostatak Starog zavjeta bilježi ostvarenje evanđelja Božje milosti po liniji obećanja koja počinje sa Šetom (Postanak 4,26). Abrahamov poziv bio je samo još jedan dio u priči o otkupljenju. Pavao nam govori da je evanđelje bilo propovijedano unaprijed Abrahamu kada mu je Bog rekao da će u njemu „biti blagoslovljeni svi narodi“ (Galaćanima 3,8).
Još nešto što učimo iz Abrahamova života jest da vjera nije nasljedna. U Mateju 3,9, Luki 3,8 i Ivanu 8,39 učimo da nije dovoljno biti fizički potomak Abrahama da bismo bili spašeni. Primjena za nas je da nije dovoljno biti odgojen u kršćanskom domu; ne ulazimo u zajedništvo s Bogom niti dobivamo ulazak u nebo na temelju tuđe vjere. Bog nas nije dužan spasiti samo zato što imamo besprijekoran kršćanski pedigre. Pavao koristi Abrahama da to ilustrira u Rimljanima 9, gdje kaže da nisu svi koji potječu od Abrahama bili izabrani za spasenje (Rimljanima 9,7). Bog suvereno bira one koji će primiti spasenje, a to spasenje dolazi po istoj vjeri koju je Abraham iskazivao u svom životu.
Na kraju, vidimo da Jakov koristi Abrahamov život kao ilustraciju da je vjera bez djela mrtva (Jakovljeva 2,21). Primjer koji koristi je priča o Abrahamu i Izaku na brdu Moriji. Puko pristajanje na istine evanđelja nije dovoljno za spasenje. Vjera mora rezultirati dobrim djelima poslušnosti koja pokazuju živu vjeru. Vjera koja je bila dovoljna da opravda Abrahama i smatra ga pravednim u Božjim očima (Postanak 15) bila je ista vjera koja ga je potaknula na akciju poslušavši Božju zapovijed da žrtvuje svog sina Izaka. Abraham je bio opravdan svojom vjerom, a njegova vjera je dokazana njegovim djelima.
U konačnoj analizi, vidimo da je Abraham bio uzorna osoba, ne toliko zbog svoje pobožnosti ili savršenog života (imao je svojih nedostataka, kao što smo vidjeli), već zato što njegov život ilustrira toliko istina kršćanskog života. Bog je pozvao Abrahama od milijun ljudi na zemlji da bude subjekt Njegovih blagoslova. Bog je upotrijebio Abrahama da odigra ključnu ulogu u ostvarenju priče o otkupljenju, koja je kulminirala rođenjem Isusa. Abraham je živi primjer vjere i nade u Božja obećanja (Hebrejima 11,8-10). Naše živote treba živjeti tako da, kada dođemo do kraja naših dana, naša vjera, poput Abrahamove, ostane kao trajna ostavština drugima.
English
Što bismo trebali naučiti iz Abrahamova života?
