Pitanje
Što je Baha'i vjera?
Odgovor
Baha'i vjera jedna je od novijih svjetskih religija koja potječe iz šiitskog islama u Perziji (današnji Iran). Međutim, postigla je svoj jedinstveni status. Baha'i se vjera istaknula kao jedinstvena svjetska religija zbog svoje veličine (5 milijuna članova), globalnog razmjera (236 zemalja), svoje praktične autonomije iz svoje matične religije islama i svoje doktrinarne jedinstvenosti (monoteistička, ali uključiva).
Najranija preteča Baha'i vjere bio je Sayid Ali Muhammad koji se 23. svibnja 1844. proglasio Babom („Vrata“), osmom Božjom manifestacijom i prvom nakon Muhameda. U toj izjavi implicira se poricanje Muhameda kao posljednjeg i najvećeg proroka te poricanje jedinstvenog autoriteta Kurana. Islam nije blagonaklono prihvatio takve ideje. Bab i njegovi sljedbenici, zvani Babisti, doživjeli su teške progone i bili dio velikog krvoprolića prije nego što je Bab pogubljen kao politički zatvorenik samo šest godina kasnije u Tabrizu, Ádhirbáyjánu, 9. srpnja 1850. Ali prije nego što je umro, Bab je progovorio o nadolazećem proroku nazvanom „Onaj koga će Bog očitovati“. Dana 22. travnja 1863. godine, Mirza Husayn Ali, jedan od njegovih sljedbenika, proglasio se ispunjenjem tog proročanstva i posljednjom manifestacijom Boga. Nosio je titulu Baha'u'llah („slava Božja“). Bab se stoga smatrao tipom prethodnika „Ivana Krstitelja“ koji vodi do Baha'u'llaha koji je značajnija manifestacija za ovo doba. Njegovi sljedbenici zovu se Baha'isti. Jedinstvenost ove nadobudne Baha'i vjere, kako se počela nazivati, postaje jasna u Baha'u'llahovim izjavama. Ne samo da je tvrdio da je posljednji prorok prorečen u šiitskom islamu, i ne samo da je tvrdio da je manifestacija Boga, već je tvrdio da je drugi Kristov dolazak, obećani Duh Sveti, Dan Božji , Maiytrea (iz budizma) i Krišna (iz hinduizma). Neka vrsta uključivosti očita je iz ranih faza Baha'i vjere.
Navodno se od Baha'u'llaha nijedna druga manifestacija nije pojavila, ali se njegovo vodstvo prenosilo po dogovoru. Odredio je nasljednika svog sina Abbasa efendiju (kasnije Abdu'l-Baha, „roba Baha“). Iako nasljednici nisu mogli govoriti nadahnute svete spise od Boga, mogli su nepogrešivo tumačiti spise i na njih se gledalo kao na održavanje istinite Božje riječi na zemlji. Abdu'l-Baha će za nasljednika imenovati svog unuka Shogi efendiju. Shoghi efendija je, međutim, umro prije nego što je imenovao nasljednika. Prazninu je popunila izvorno organizirana upravljačka institucija nazvana Univerzalna kuća pravde koja i danas ima autoritet kao upravljačko tijelo za Baha'i svjetsku vjeru. Danas Baha'i vjera postoji kao svjetska religija s godišnjim međunarodnim konferencijama koje se organiziraju u Univerzalnoj kući pravde u Haifi, Izraelu.
Temeljne doktrine Baha'i vjere mogu biti privlačne svojom jednostavnošću:
1) Klanjanje jednom Bogu i pomirenje svih glavnih religija.
2) Uvažavanje različitosti i morala ljudske obitelji i uklanjanje svih predrasuda.
3) Uspostavljanje mira u svijetu, jednakost žena i muškaraca, te opće obrazovanje.
4) Suradnja znanosti i religije u potrazi pojedinca za istinom.
Tome se mogu dodati određena implicitna uvjerenja i prakse:
5) Univerzalni sporedni jezik.
6) Univerzalni standardi i mjere.
7) Bog koji je sam nespoznatljiv ipak se otkriva kroz manifestacije.
8) Ove manifestacije neka su vrsta progresivnog otkrivenja.
9) Bez prozelitizma (agresivnog svjedočenja).
10) Proučavanje različitih svetih spisa osim jednostavnih Baha'i knjiga.
11) Molitva i štovanje su obavezni i to uglavnom prema posebnim uputama.
Baha'i vjera prilično je sofisticirana, a mnogi njezini sljedbenici danas su obrazovani, elokventni, eklektični, politički liberalni, ali društveno konzervativni (tj. protiv pobačaja, tradicionalno-obiteljski orijentirani itd.). Štoviše, od Baha'ista se ne očekuje samo da razumiju svoje vlastite jedinstvene Baha'i spise, već se očekuje i da proučavaju svete spise drugih svjetskih religija. Stoga je sasvim moguće naići na Baha'ista koji je obrazovaniji na temu kršćanstva od prosječnog kršćanina. Nadalje, Baha'i vjera ima snažan naglasak na obrazovanju u kombinaciji s određenim liberalnim vrijednostima kao što su rodni egalitarizam, univerzalno obrazovanje i sklad između znanosti i religije.
Ipak, Baha'i vjera ima mnoge teološke praznine i doktrinarne nedosljednosti. U usporedbi s kršćanstvom, njegova temeljna učenja samo su površna u svojoj istovjetnosti. Razlike su duboke i temeljne. Baha'i vjera je uljepšana, a puni kriticizam bi ispunio enciklopediju. Dakle, u nastavku je dano samo nekoliko zapažanja.
Baha'i vjera uči da je Bog nespoznatljiv u svojoj biti. Baha'isti imaju poteškoća s objašnjenjem kako mogu imati razrađenu teologiju o Bogu, a pritom tvrditi da je Bog „nespoznatljiv“. I ne koristi ako se kaže da proroci i manifestacije informiraju čovječanstvo o Bogu jer, ako je Bog „nespoznatljiv“, onda čovječanstvo nema referentnu točku pomoću koje bi se moglo reći koji učitelj govori istinu. Kršćanstvo ispravno uči da se Boga može spoznati, kao što je prirodno poznato čak i nevjernicima, iako možda nemaju relacijsko znanje o Bogu. Rimljanima 1,20 kaže: „Jer se ono njegovo nevidljivo, to jest njegova vječna moć i Božanstvo, jasno opaža…“. Bog je spoznat, ne samo kroz kreaciju, nego kroz Njegovu Riječ i prisutnost Duha Svetoga koji nas vodi i svjedoči da smo Njegova djeca (Rimljanima 8,14-16). Ne samo da ga možemo spoznati, nego ga možemo blisko poznavati kao našeg „Abbu, Oca“ (Galaćanima 4,6). Istina, možda se Božja beskonačnost ne uklapa u naše ograničene umove, ali čovjek ipak može imati djelomičnu spoznaju o Bogu koja je u potpunosti istinita i relacijski značajna.
Baha'i vjera uči da je Isus bio očitovanje Boga, ali ne inkarnacija. Razlika djeluje neznatna, ali je zapravo ogromna. Baha'isti vjeruju da je Bog nespoznatljiv; stoga, Bog se nije mogao utjeloviti da bi bio prisutan među ljudima. Ako je Isus Bog u doslovnom smislu, a Isusa se može spoznati, onda se Boga može spoznati, a time Baha'i doktrina poražena. Dakle, Baha'isti uče da je Isus bio odraz Boga. Kao što osoba može pogledati odraz sunca u zrcalu i reći: „Postoji sunce“, tako netko može pogledati u Isusa i reći da „postoji Bog“, što znači da „postoji odraz Boga“. Ovdje se opet pojavljuje problem učenja da je Bog „nespoznatljiv“, jer ni na koji način se ne bi mogla napraviti razlika između istinitih i lažnih manifestacija ili proroka. Kršćanin, međutim, može tvrditi da se Krist izdvojio od svih drugih manifestacija te potvrdio i posvjedočio svoje božanstvo fizičkim uskrsnućem iz mrtvih (1. Korinćanima 15), što je točka koju Baha'isti također poriču. Iako je uskrsnuće čudo, ipak je povijesno obranjiva činjenica s obzirom na mnoštvo dokaza. Dr. Gary Habermas, dr. William Lane Craig i N.T. Wright imaju uspjeha u obrani povijesnosti uskrsnuća Isusa Krista.
Baha'i vjera također niječe isključivu dostatnost Krista i Svetog pisma. Prema Baha'i vjeri, Krišna, Buda, Isus, Muhamed, Bab i Baha'u'llah su svi bili Božje manifestacije, a posljednji od njih ima najviši autoritet jer ima najpotpuniju Božju objavu prema ideji progresivne objave. Ovdje se kršćanska apologetika može upotrijebiti za demonstriranje jedinstvenosti kršćanskih tvrdnji i njegove doktrinarne i praktične istinitosti isključujući suprotne religijske sustave. Baha'i, međutim, nastoji pokazati da su sve glavne svjetske religije u konačnici pomirljive. Sve razlike bi se objasnile na sljedeći način:
1) Društveni zakoni – umjesto suprakulturnih duhovnih zakona.
2) Rano otkrivenje – za razliku od „potpunijeg“ kasnijeg otkrivenja.
3) Izvrnuto učenje ili pogrešno tumačenje.
Ali čak i ako se dodijele te kvalifikacije, svjetske religije su previše raznolike i previše temeljno različite da bi se mogle pomiriti. S obzirom na to da svjetske religije očito poučavaju i prakticiraju suprotna učenja, teret je na Baha'istima da sastave glavne svjetske religije, dok istovremeno rastave gotovo sve što je temelj tih religija. Ironično, religije koje su najviše uključive – budizam i hinduizam – klasično su ateističke i panteističke (vezano), a ateizam i panteizam se ne dopuštaju unutar strogo monoteističke Baha'i vjere. U međuvremenu, religije koje najmanje teološki uključuju Baha'i vjeru – islam, kršćanstvo, ortodoksni judaizam – su monoteističke, kao i Baha'i.
Također, Baha'i vjera podučava neku vrstu spasenja temeljenog na djelima. Baha'i vjera se ne razlikuje mnogo od islama u svojim temeljnim učenjima kako se spasiti osim što se u Baha'iu malo govori o životu nakon smrti. Ovaj zemaljski život treba biti ispunjen dobrim djelima koja će biti protuteža nečijim zlim djelima i pokazati da zaslužujemo konačno izbavljenje. Grijeh se ne plaća niti razrješava; nego je opravdan od strane vjerojatno dobronamjernog Boga. Čovjek nema značajan odnos s Bogom. Zapravo, Baha'i uči da nema osobnosti u Božjoj biti, već samo u Njegovim manifestacijama. Dakle, Bog ne pristaje lako na odnos sa čovjekom. Sukladno tome, kršćanski nauk o milosti se reinterpretira tako da „milost“ znači „Božju ljubaznost da čovjek ima priliku zaslužiti izbavljenje“. U ovu doktrinu ugrađeno je poricanje Kristove pomirbene žrtve i minimiziranje grijeha.
Kršćanski pogled na spasenje se vrlo razlikuje. Grijeh se shvaća kao vječna i beskonačna posljedica budući da je to univerzalni zločin protiv beskrajno savršenog Boga (Rimljanima 3,10. 23). Isto tako, grijeh je toliko velik da zaslužuje životnu (krvnu) žrtvu i snosi vječnu kaznu u paklu. Ali Krist plaća cijenu koju svi duguju, polažući život kao nevina žrtva za krivo čovječanstvo. Budući da čovjek ne može učiniti ništa da bi se iskupio ili zaslužio vječnu nagradu, mora ili umrijeti za svoje grijehe ili vjerovati da je Krist milostivo umro umjesto njega (Izaija 53; Rimljanima 5,8). Dakle, spasenje je ili Božjom milošću po vjeri čovjeka ili nema vječnog spasenja.
Stoga ne čudi da Baha'i vjera proglašava Baha'u'llah kao drugi Kristov dolazak. Sam Isus nas je u Evanđelju po Mateju upozorio na posljednja vremena: „Ako vam tada tko veli: ‘Gle, ovdje je Krist’, ili: ‘Tamo’, ne vjerujte. Jer će ustati lažni Kristi i lažni proroci i prikazivati velika znamenja i čudesa, tako da, bude li moguće, zavedu i same izabrane“ (Matej 24,23-24). Zanimljivo je da Baha'isti obično poriču ili minimiziraju bilo kakva Baha'u'llahova čuda. Njegove jedinstvene duhovne tvrdnje temelje se na samopotvrđenom autoritetu, čudnoj i neobrazovanoj mudrosti, plodnom pisanju, čistom životu, konsenzusu većine i drugim subjektivnim testovima. Objektivniji testovi kao što je ispunjenje proročanstva koriste u velikoj mjeri alegorijska tumačenja stihova (vidi „Lopov u noći“ od Williama Searsa). Vjerovanje u Baha'u'llaha uglavnom se svodi na točku vjere – je li netko spreman prihvatiti ga kao očitovanje Boga u nedostatku objektivnih dokaza? Naravno, kršćanstvo također poziva na vjeru, ali kršćanin uz tu vjeru ima jake i pouzdane dokaze.
Baha'i vjera se stoga ne slaže s klasičnim kršćanstvom i sama po sebi nema mnogo odgovora. Kako je nespoznatljivi Bog mogao izmamiti tako razrađenu teologiju i opravdati novu svjetsku religiju ostaje misterij. Baha'i vjera je slaba po pitanju grijeha, tretirajući ga kao da nije veliki problem i da je premostiv ljudskim naporom. Poriče se Kristovo božanstvo, kao i dokazna vrijednost i doslovna priroda Kristova uskrsnuća. A za Baha'i vjeru jedan od najvećih problema je pluralizam. Odnosno, kako se mogu pomiriti takve različite religije, a da ne budu teološki uništene? Lako je tvrditi da svjetske religije imaju nešto zajedničko u svojim etičkim učenjima i da imaju neki koncept konačne stvarnosti. Ali sasvim je drugo pokušati argumentirati jedinstvo u njihovim temeljnim učenjima o tome što je konačna stvarnost i kako je ta etika utemeljena.
English
Što je Baha'i vjera?
