Pitanje
Što Biblija kaže o kleveti?
Odgovor
Kleveta je davanje lažne verbalne izjave koja šteti nečijem ugledu. Kleveta se malo razlikuje od lažne optužbe po tome što je lažna optužba pismena kleveta karaktera; kleveta je samo izgovorena. Biblija govori mnogo o kleveti, kako u Starom tako i u Novom zavjetu (Izreke 10,18; 1. Petrova 2,1). Kleveta je tako visoko na Božjem popisu nepravdi da ju je uključio u Deset zapovijedi. Deveta zapovijed kaže: „Ne svjedoči lažno protiv svoga bližnjega“ (Izlazak 20,16). Lažno svjedočenje uključuje klevetu zbog širenja neistina. Klevetanje je jednostavno laganje o nekome s namjerom da se kod drugih navede da tu osobu gledaju u negativnom svjetlu.
Kleveta je zlonamjerno laganje, a Bog mrzi laganje (Izreke 6,16-19; 12,22). Budući da je Bog autor istine (Ivan 14,6; 1. Ivanova 5,6), sve neistinito je u suprotnosti s Njegovom prirodom i stoga mu je odvratno. I kleveta i ogovaranje su pogrešni, a Sveto pismo ih često osuđuje zajedno (Levitski zakonik 19,16; Izreke 16,27; 2. Korinćanima 12,20). Ogovaranje prikuplja nečije tajne i prosljeđuje ih drugima; kleveta izmišlja vlastite tajne i emitira ih gdje god će učiniti najveću štetu.
Novi zavjet spominje klevetu kao dio naše stare grešne prirode. Klevetama nema mjesta u našim životima kada postanemo nova stvorenja u Kristu (2. Korinćanima 5,17). Kološanima 3,7-8 kaže: „U čemu ste i vi hodili nekoć kada ste u tome živjeli. Ali sada i vi odložite sve ovo: gnjev, srdžba, opakost, huljenje, prostota van iz vaših usta.“ Naše riječi trebaju biti posvećene slavi Božjoj, baš kao i naša tijela (Rimljanima 12,1-2; Efežanima 4,29). Oni koji poznaju Boga imaju odgovornost suzdržati se od klevete: „[Jezikom] blagoslivljamo Boga, to jest Oca, i njime proklinjemo ljude, koji su stvoreni po Božjem obličju. Iz istih usta izlazi blagoslov i proklinjanje. Ne smije to, braćo moja, tako biti“ (Jakovljeva 3,9-10). Klevetanje je praksa koja se mora usmrtiti ako namjeravamo slijediti Isusa (vidi Rimljanima 6,11-14).
U Rimljanima 1,28-32, Pavao navodi mnoge osobine pokvarenog uma, a kleveta je uključena u ovaj popis (30. stih). Kada klevećemo druge, biramo da skrenemo s puta koji je Bog zacrtao za nas. Neće s nama sudjelovati u našim pokušajima da svojim riječima uništimo nekog drugog. Kleveta dolazi iz srca, a kada smo u iskušenju da izgovorimo neistinu o nekome, prvo trebamo ispitati vlastito srce i vidjeti koji ružan korijen proizvodi te želje. Isus je rekao: „Ali ono što izlazi iz usta, iz srca izlazi i to onečišćuje čovjeka. Jer iz srca izviru zle misli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažno svjedočenje, hule“ (Matej 15,18-19). Bog želi da vidimo da je klevetanje nekoga pokazatelj da naša srca nisu ispravna pred Njim. Želja za klevetanjem može izvirati iz korijena gorčine (Hebrejima 12,15), iz neriješene povrede (1. Petrova 3,14-16), iz neopraštanja (2. Korinćanima 2,10-11; Efežanima 4,32), iz ljubomore (Galaćanima 5,20; 2. Korinćanima 12,20), ili iz drugih grijeha srca.
Božje rješenje za klevetu je da ljubimo jedni druge (Ivan 13,34). Ne klevećemo ljude koje volimo (1. Korinćanima 13,4-7). Ljubav želi najbolje drugima, a to znači čuvati njihov ugled kao što čuvamo svoj (Matej 7,12). „Ljubav ne čini zlo bližnjemu: stoga je ljubav ispunjenje Zakona“ (Rimljanima 13,10). Kad se usredotočimo na poslušnost Gospodinu ljubeći kao što On ljubi nas, klevetanje nam neće biti iskušenje.
English
Što Biblija kaže o kleveti?
