Pitanje
Zašto Bog dopušta da ljudi budu invalidi/hendikepirani?
Odgovor
Gospodin je Bog tjelesno zdravih i mentalno jakih, ali je također Bog tjelesnih invalida i mentalno hendikepiranih. Suveren nad krhkima i nejakima, kao i nad spretnima i moćnima. Biblija uči da je svaka osoba začeta na ovom svijetu jedinstvena Božja kreacija (vidi Psalam 139,16), a to uključuje invalide i hendikepirane.
Prirodno je pitanje zašto Bog dopušta da se neki ljudi rode s invaliditetom ili hendikepirani ili zašto dopušta nezgode koje dovode do invaliditeta ili hendikepa kasnije u životu. Ovo pitanje spada pod kišobran teološko-filozofske rasprave poznate kao „problem zla“ ili „problem boli“. Ako je Bog dobar i svemoguć, zašto dopušta da se događaju loše stvari? Koja je svrha da netko izgubi vid ili bude prisiljen hodati s protezom? Kako možemo pomiriti Božju dobrotu i savršenost sa činjenicom da je toliko mnogo Njegovih stvorenja slomljeno i ranjeno?
Prije nego što nastavimo, trebamo priznati da smo svi invalidi ili hendikepirani na neki način. Potreba za naočalama ukazuje na oštećen ili „hendikepiran“ vid. Zubni aparat je znak nesavršenosti zuba. Dijabetes, artritis, rozaceja, zglob koji se ne pomiče kako treba – sve se to može smatrati nedostatkom u određenoj mjeri. Cijeli ljudski rod živi sa stvarnošću nesavršenosti. Svatko doživljava uvjete koji nisu idealni. Svi smo na neki način slomljeni. Hendikepi s kojima živimo jednostavno su pitanje stupnja.
Kada je netko invalid ili hendikepiran, bilo kojeg stupnja, to je simptom izvornog grijeha kada je zlo došlo na svijet. Grijeh je ušao u svijet kao rezultat čovjekove neposlušnosti Bogu, a taj je grijeh sa sobom donio bolest, nesavršenost i nemoć (vidi Rimljanima 5,12). Svijet je bio ukaljan. Jedan od razloga zašto Bog dopušta da ljudi budu invalidi ili hendikepirani jest to što su takva stanja prirodna posljedica pobune čovječanstva protiv Boga. Živimo u svijetu uzroka i posljedice, a to je pali svijet. Isus je rekao da ćemo „u svijetu imati nevolju“ (Ivan 16,33). To ne znači da je svaki invaliditet izravna posljedica osobnog grijeha (Isus se suprotstavio toj ideji u Ivanu 9,1-3), ali općenito govoreći, postojanje hendikepa i invaliditeta može se pratiti unatrag do prvog grijeha.
Još jedan temeljni razlog zbog kojeg Bog dopušta da neki ljudi budu invalidi ili hendikepirani jest taj da će se Bog kroz to proslaviti. Kad su se učenici čudili slijepcu od rođenja, Isus im je rekao: „Niti je sagriješio on niti njegovi roditelji, nego je to zato da bi se na njemu očitovala djela Božja“ (Ivan 9,3). Kad su se isti učenici kasnije čudili Lazarovoj bolesti, Isus im je rekao: „Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se Sin Božji po njoj proslavi“ (Ivan 11,4). U oba slučaja, Bog se proslavio kroz invaliditet – u slučaju čovjeka slijepog od rođenja, hramski poglavari imali su nepobitan dokaz Isusove moći iscjeljivanja; u slučaju Lazara, „mnogi od Židova koji bijahu došli k Mariji, vidjevši što je Isus učinio, povjerovaše u njega“ (Ivan 11,45).
Još jedan razlog zašto Bog dopušta invaliditete ili hendikepe je taj što se moramo naučiti pouzdati u Njega, a ne u sebe. Kad je Gospodin Bog pozvao Mojsija u pustinji, Mojsije je isprva oklijevao poslušati poziv. Zapravo, pokušao je iskoristiti svoju nesposobnost da se isključi iz službe: „I reče Mojsije GOSPODINU: ‘O, Gospodine moj, ja nisam rječit… ja sam spor u govoru i spora sam jezika’“ (Izlazak 4,10). No Bog je znao sve o Mojsijevom problemu: „I reče njemu GOSPODIN: ‘Tko je načinio usta čovječja? ili: Tko je načinio nijemoga, ili gluhoga, ili onoga koji vidi, ili slijepoga? Nisam li ja, GOSPODIN? Stoga idi, a ja ću biti s tvojim ustima i poučavati te što trebaš govoriti’“ (Izlazak 4,11–12). U ovom nevjerojatnom odlomku vidimo da su sve ljudske sposobnosti – i invaliditet – dio Božjeg plana i da će Bog pomoći svojim poslušnim slugama. On ne poziva toliko opremljene koliko oprema pozvane.
Joni Eareckson Tada je kao tinejdžerica doživjela ronilačku nesreću, te posljednjih pet desetljeća živi kao kvadriplegičarka. Joni zamišlja susret s Isusom na nebu i razgovor s Njime o svojim invalidskim kolicima: „Što sam bila slabija u toj stvari (mojim invalidskim kolicima), to sam se jače oslanjala na tebe. A što sam se jače oslanjala na tebe, otkrivala sam da si jači. To se nikada ne bi dogodilo da mi nisi dao modricu blagoslova tih invalidskih kolica.“ Kako može govoriti o svojim „modricama“ kao „blagoslovu“? Jedino milošću Božjom. S tim osjećajem, Joni ponavlja za apostolom Pavlom koji je prihvatio dostatnu Kristovu milost za svoj trn u tijelu ovim riječima: „Dakle, radije ću se hvaliti svojim slabostima, da na meni počiva snaga Kristova… jer kada sam slab, tada sam jak“ (2. Korinćanima 12,9-10).
Još jedan razlog zašto Bog dopušta da neki budu invalidi ili hendikepirani jest taj što je, u svom sveobuhvatnom planu, izabrao slabe ovoga svijeta za posebnu svrhu: „Ludo ovoga svijeta izabra Bog da posrami mudro i slabo ovoga svijeta izabra Bog da posrami ono što je jako. I ono neplemenita roda i ono prezreno izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest: da se pred njim ne može hvastati nijedno tijelo“ (1. Korinćanima 1,27-29).
Bog ne treba ljudsku moć, vještinu ili sposobnost da izvrši svoje djelo. Jednako može koristiti invaliditet i hendikep. On može koristiti djecu: „Iz usta male djece i dojenčadi sebi si snagu odredio zbog neprijatelja svojih, da ušutkaš neprijatelja i osvetnika“ (Psalam 8,2). Može koristiti bilo koga. Prisjećanje na ovu istinu može pomoći hendikepiranim vjernicima da zadrže fokus na tome tko je Bog. Lako je poželjeti odustati kada život nema smisla, ali Kristova se sila usavršuje u slabosti (2. Korinćanima 12,9).
U određenom smislu, kada je Isus došao na ovaj svijet, svojevoljno je postao onesposobljen. Sam je sebe hendikepirao jer je napustio savršenstvo neba da živi među grešnicima na zemlji. Odložio je svoju slavu da bi se umotao u neslavnu ljudskost. Prilikom utjelovljenja Isus je uzeo ljudsko tijelo u svoj krhkosti i ranjivosti. „Sâm se toga lišio i uzeo na sebe obličje sluge“ (Filipljanima 2,7). Sin Božji je sudjelovao u našem ljudskom stanju i pretrpio za nas. I zato „nemamo velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima“ (Hebrejima 4,15); nego imamo Zagovornika koji razumije našu slabost, povezuje se s našim nedostatkom i poistovjećuje se s našom boli.
Bog obećava da su invalidnosti i hendikepi privremeni. Ti su uvjeti dio ovog palog svijeta, a ne svijeta koji dolazi. Božja djeca – oni koji su po vjeri u Krista postali Božja djeca (Ivan 1,12) – imaju svijetlu i slavnu budućnost. Kad je Isus došao prvi put, dao nam je okus dobrih stvari koje će tek doći: „I dovodili su mu sve one koji su bolovali od različitih bolesti i bili pritisnuti patnjama, i opsjednute zlodusima, i mjesečare, i uzete, i on ih je ozdravljivao“ (Matej 4,24). Kad Isus dođe drugi put, „tada će biti otvorene oči slijepima i otčepljene uši gluhima. Tada će hromak poskakivati kao jelen, i jezik nijemoga će pjevati“ (Izaija 35,5-6).
Jonijeva perspektiva vezana za invalidska kolica je prosvjetljujuća: „Možda su istinski hendikepirani ljudi oni kojima Bog nije toliko potreban.“ Položaj slabosti, invaliditeta i hendikepa – položaj u kojem se treba pouzdati u Boga u ovom svijetu – doista je položaj od časti i blagoslova.
English
Zašto Bog dopušta da ljudi budu invalidi/hendikepirani?
