Pitanje
Zašto Bog zahtijeva vjeru?
Odgovor
Naš odnos s Bogom je sličan našem odnosu s drugima, a svaki odnos zahtijeva vjeru. Nikada ne možemo u potpunosti poznavati drugu osobu. Ne možemo doživjeti sve ono što oni doživljavaju ni ući u njihov um, kao ni znati njihove misli i osjećaje. Izreke 14,10 kažu: „Srce poznaje svoj jad, i veselje njegovo ne može dijeliti nitko drugi.“ Čak ni naša srca nismo u stanju poznavati u potpunosti. Jeremija 17,9 kaže da je ljudsko srce opako i prijevarno: „tko da ga pronikne?“. Drugim riječima, ljudsko je srce takvo da želi sakriti dubinu svoje podmuklosti, pri tom obmanjujući čak i svojeg vlasnika. To činimo kroz predbacivanje krivnje, opravdavanje pogrešnog ponašanja, umanjivanje naših grijeha, itd.
Budući da nismo u stanju u potpunosti poznavati druge ljude, vjera (povjerenje) je u određenoj mjeri važan sastojak u svim odnosima. Primjerice, žena sjedne u auto sa svojim mužem i vjeruje mu da će voziti sigurno, iako često vozi brže nego što bi ona vozila u zimskim uvjetima. Vjeruje mu da će se u svakom trenutku ponijeti u njihovom najboljem interesu. Svi mi s drugima dijelimo informacije o sebi, vjerujući da nas neće izdati s obzirom na ono što znaju o nama. Vozimo se cestom i vjerujemo da će oni u vožnji oko nas poštivati pravila na cesti. Dakle, zbog toga što ne možemo u potpunosti poznavati druge, vjera je uvijek nužna komponenta u našim odnosima, bilo sa strancima ili bliskim prijateljima i poznanicima.
Ako ne možemo u potpunosti poznavati naše bližnje, jer smo ograničena ljudska bića, kako onda možemo očekivati da u potpunosti poznajemo neograničenog Boga? Čak i kad bi On želio da ga potpuno upoznamo, to bi bilo nemoguće. To je kao da pokušamo uliti ocean (naizgled neograničenu količinu) u staklenku od jedne litre (ograničenu količinu)… nemoguće! Pored toga, isto kao što možemo imati duboke odnose s drugima kojima vjerujemo, budući da smo upoznali njih i njihov karakter, tako i Bog o sebi otkriva dovoljno kroz sve što je stvorio (Rimljanima 1,18-21), kroz Njegovu pisanu Riječ, Bibliju (2. Timoteju 3,16-17; 2. Petrova 1,16-21), i kroz Njegovog Sina (Ivan 14,9) kako bismo mogli s Njim ostvariti dublji odnos. Međutim, to je moguće samo kada se prepreka grijeha neke osobe ukloni vjerom u osobu Krista i Njegovo djelo na križu kao plaću za njezine grijehe. To je nužno jer kao što je nemoguće da svjetlo i tama prebivaju zajedno, tako je nemoguće da sveti Bog ima zajedništvo s grešnim čovjekom, osim ako njegov grijeh nije plaćen i uklonjen. Isus Krist, bezgrešni Sin Božji, umro je na križu da bi preuzeo našu kaznu i promijenio nas, tako da onaj koji vjeruje u Njega može postati dijete Božje i vječno živjeti u Njegovoj prisutnosti (Ivan 1,12; 2. Korinćanima 5,21; 2. Petrova 3,18; Rimljanima 3,10-26).
Nekoliko puta u prošlosti Bog se ljudima objavljivao na mnogo „vidljiviji“ način. Jedan od primjera je za vrijeme izlaska iz Egipta, kada je Bog pokazao svoju brigu za Izraelce time što je slao čudesna zla na Egipćane sve dok nisu pustili Izraelce iz ropstva. Onda je Bog otvorio Crveno more i omogućio da oko dva milijuna Izraelaca prijeđe po suhom tlu. A potom, kada je kroz isti prijelaz egipatska vojska krenula u potjeru za njima, obrušio je na njih vodu (Izlazak 14,22-29). Kasnije, u pustinji, Bog ih je čudesno hranio manom, te ih vodio danju u stupu od oblaka, a noću u stupu od ognja, čime je vidljivo prikazivao svoju prisutnost (Izlazak 16,14-15).
Ipak, unatoč tome što im je Bog uvijek iznova pokazivao svoju ljubav, vodstvo i moć, Izraelci su mu i dalje odbili vjerovati kada je htio da uđu u Obećanu zemlju. Umjesto toga, odabrali su vjerovati riječima desetero ljudi koji su ih uplašili svojim pričama o utvrđenim gradovima i ljudima krupnog stasa koji su tamo živjeli (Brojevi 13,26-33). Ovi nam događaji pokazuju da Božja daljnja objava sebe samog neće imati veći utjecaj na našu sposobnost da mu vjerujemo. Kad bi Bog i danas ljudima pristupao na sličan način, mi ne bismo odgovorili drugačije od Izraelaca, zato što su naša grešna srca ista kao što su bila i njihova.
Biblija također govori o budućem vremenu kada će se proslavljeni Krist vratiti i tisuću godina vladati zemljom iz Jeruzalema (Otkrivenje 20,1-10). Tijekom te Kristove vladavine još će ljudi biti rođeno na zemlji. On će vladati potpuno ispravno i pravedno, no ipak, unatoč Njegovoj savršenoj vladavini, Biblija navodi da će na kraju tih tisuću godina Sotona bez problema okupiti vojsku, te se pobuniti protiv Kristove vladavine. Budući milenijski događaj i prošli događaj izlaska otkrivaju da problem nije u tome da se Bog nije čovjeku dovoljno objavio; umjesto toga, problem je u čovječjem grešnom srcu koje je u pobuni protiv Božje vladavine koja je puna ljubavi. Mi grešno žudimo tome da sami vladamo.
Bog nam je svoju prirodu dovoljno objavio da bismo mu mogli vjerovati. Kroz povijesne događaje, kroz djelovanje prirode i kroz život Isusa Krista pokazao nam je da je svemoćan, sveznajući, najmudriji, gaji najveću ljubav, najsvetiji je, nepromjenjiv i vječan. I u tom otkrivenju On je pokazao da je vrijedan toga da mu se vjeruje. No, isto kao što je bio slučaj s Izraelcima u pustinji, na nama je da izaberemo hoćemo li mu vjerovati. Često smo skloni da ovu odluku donesemo na temelju onoga što mislimo da znamo o Bogu, umjesto onoga što nam je On otkrio o sebi i što se može spoznati o Njemu kroz pažljivo proučavanje Njegove nepogrešive Riječi, Biblije. Ukoliko to još niste učinili, počnite pažljivo proučavati Bibliju kako biste upoznali Boga kroz pouzdanje u Njegovog Sina, Isusa Krista, koji je došao na zemlju da nas spasi od naših grijeha, te kako bismo mogli imati predivno zajedništvo s Bogom, kako sada tako i jednoga dana, na potpuniji način, na nebu.
English
Zašto Bog zahtijeva vjeru?
