Pitanje
Kakav je Božji odnos prema vremenu?
Odgovor
Živimo u fizičkom svijetu sa četiri poznate prostorno-vremenske dimenzije: duljina, širina, visina (ili dubina) i vrijeme. Međutim, Bog prebiva u drugačijem carstvu – duhovnom carstvu – izvan percepcije naših fizičkih osjetila. Nije da Bog nije stvaran; radi se o tome da On nije ograničen fizičkim zakonima i dimenzijama koje upravljaju našim svijetom (Izaija 57,15). Znajući da je „Bog duh“ (Ivan 4,24), kakav je Njegov odnos prema vremenu?
U Psalmu 90,4 Mojsije je upotrijebio jednostavnu, ali duboku analogiju u opisivanju bezvremenosti Boga: „Jer tisuću godina u očima tvojim je kao jučerašnji dan kada prođe i kao straža u noći.“ Božja vječnost suprotstavlja se prolaznosti čovjeka. Naši životi su samo kratki i krhki, ali Bog ne slabi niti iznevjerava s protokom vremena.
Na neki način, obilježavanje vremena je nevažno za Boga jer ga nadilazi. Petar je u 2. Petrovoj 3,8 upozorio svoje čitatelje da ne dopuste da im ova kritična činjenica promakne pažnji – da je Božja perspektiva vremena daleko drugačija od perspektive čovječanstva (vidi također Psalam 102,12. 24-27). Gospodin nije vezan vremenom kao mi. On je iznad i izvan sfere vremena. Bog vidi svu prošlost u vječnosti i budućnost u vječnosti. Vrijeme koje prolazi na zemlji je treptaj iz bezvremene Božje perspektive. Sekunda se ne razlikuje od eona; milijarde godina prolaze kao sekunde vječnom Bogu.
Iako nikako ne možemo shvatiti ovu ideju o vječnosti ili bezvremenosti Boga, mi u svojim ograničenim umovima pokušavamo ograničiti beskonačnog Boga na naš vremenski raspored. Oni koji bezumno zahtijevaju da Bog djeluje u skladu s njihovim vremenskim okvirom ignoriraju činjenicu da je On „Višnji i Uzvišeni… koji prebiva u vječnosti“ (Izaija 57,15). Ovaj opis Boga daleko je od čovjekova stanja: „Dana vijeka našega sedamdeset je godina; a ako ih zbog snage bude osamdeset godina, ipak je vrhunac njihov muka i žalost, jer se brzo dokonča i mi odlijećemo“ (Psalam 90,10).
Opet, zbog našeg ograničenog uma možemo samo djelomično shvatiti koncept Božjeg bezvremenog postojanja. I čineći to, opisujemo ga kao Boga bez početka i kraja, vječnog, beskonačnog, trajnog itd. Psalam 90,2 izjavljuje: „Od vječnosti do vječnosti, ti si Bog“ (vidi također Psalam 93,2). Uvijek je bio i uvijek će biti.
Dakle, što je vrijeme? Jednostavno rečeno, vrijeme je trajanje. Naši satovi bilježe promjenu, ili točnije, naši mjerači vremena su mjerila promjena koja pokazuju protok vremena. Mogli bismo, dakle, reći da je vrijeme nužan preduvjet za promjenu i da je promjena dovoljan uvjet za uspostavljanje protoka vremena. Drugim riječima, kad god dođe do promjene bilo koje vrste, znamo da je vrijeme prošlo. Vidimo to dok prolazimo kroz život, kako starimo. I ne možemo povratiti minute koje su prošle.
Osim toga, znanost fizike nam govori da je vrijeme svojstvo koje proizlazi iz postojanja materije. Kao takvo, vrijeme postoji kada postoji materija. Ali Bog nije materija; Bog je, naime, stvorio materiju. Zaključak je sljedeći: vrijeme je počelo kada je Bog stvorio svemir. Prije toga, Bog je jednostavno postojao. Budući da nije bilo materije, i budući da se Bog ne mijenja, vrijeme nije postojalo, pa stoga nije imalo smisla, nije imalo veze s Njim.
I to nas dovodi do značenja riječi „vječnost“. Vječnost je izraz koji se koristi za izražavanje koncepta nečega što nema kraja i/ili početka. Bog nema početka ni kraja. On je izvan okvira vremena. Vječnost nije nešto što se može apsolutno povezati s Bogom. Bog je čak i onkraj vječnosti.
Sveto pismo otkriva da Bog živi izvan granica vremena kakvo poznajemo. Naša je sudbina bila planirana u Kristu „prije postanka svijeta“ (2. Timoteju 1,9; Titu 1,2) i „prije utemeljenja svijeta“ (Efežanima 1,4; 1. Petrova 1,20). „Vjerom shvaćamo da su svjetovi oblikovani riječju Božjom, tako da ovo što je vidljivo nije načinjeno od nečega pojavnoga“ (Hebrejima 11,3). Drugim riječima, fizički svemir koji vidimo, čujemo, osjećamo i doživljavamo nije stvoren iz postojeće materije, već iz izvora neovisnog o fizičkim dimenzijama koje možemo percipirati.
„Bog je duh“ (Ivan 4,24) i, shodno tome, Bog je bezvremen, a ne vječno u vremenu ili izvan vremena. Bog je jednostavno stvorio vrijeme kao ograničeni dio svoje kreacije za prilagođavanje djelovanja Njegove svrhe u Njegovom raspoloživom svemiru (vidi 2. Petrova 3,10-12).
Što je Bog zaključio po završetku svoje aktivnosti stvaranja, uključujući stvaranje vremena? „I pogleda Bog sve što je načinio, i gle, bijaše nadasve dobro“ (Postanak 1,31). Doista, Bog je duh u području bezvremenosti.
Kao vjernici imamo duboki osjećaj utjehe znajući da je Bog, iako bezvremen i vječan, u vremenu s nama upravo sada; On nije nedostižno transcendentan, nego upravo ovdje u ovom trenutku s nama. A budući da je u ovom trenutku, može odgovoriti na naše potrebe i molitve.
English
Kakav je Božji odnos prema vremenu?
