Pitanje
Što bismo trebali naučiti iz života apostola Ivana?
Odgovor
Apostol Ivan je autor pet novozavjetnih knjiga: Evanđelje po Ivanu, tri kratke poslanice koje također nose njegovo ime (1., 2. i 3. Ivanova) i knjiga Otkrivenja. Ivan je bio dio Isusovog „bliskog kruga“ i zajedno s Petrom i Jakovom, Ivan je dobio privilegiju svjedočiti Isusovom razgovoru s Mojsijem i Ilijom na gori preobraženja (Matej 17,1-9). Njegova važnost u dvanaestorici rasla je kako je sazrijevao, a nakon raspeća, postao je „stup“ u jeruzalemskoj crkvi (Galaćanima 2,9), služio s Petrom (Djela 3,1; 4,13; 8,14) i konačno su ga Rimljani protjerali na otok Patmos, gdje je od Boga primio veličanstvene vizije koje čine knjigu Otkrivenja.
Ne brkajući ga s Ivanom Krstiteljem, apostol Ivan je Jakovljev brat, još jedan od dvanaestorice Isusovih učenika. Isus ih je zajedno nazvao „Boanerges, to jest Sinovi groma“, i u tome nalazimo ključ Ivanove osobnosti. Oba brata karakterizirali su žar, strast i ambicija. U svojim ranim danima s Isusom, Ivan je povremeno djelovao brzopleto, nepromišljeno, naglo i agresivno. Vidimo ga u Marku 9 kako zabranjuje čovjeku da izgoni demone u Isusovo ime jer nije bio dio dvanaestorice (Marko 9,38-41). Isus ga je nježno ukorio, rekavši da nitko ne može istjerivati demone u Isusovo ime, a zatim se okrenuti i govoriti zlo o Njemu. U Luki 9,51-55 vidimo kako braća žele zazvati oganj s neba kako bi uništili Samarićane koji su odbili primiti Isusa. Opet ih je Isus morao prekoriti zbog njihove netolerancije i nedostatka istinske ljubavi prema izgubljenima. Na Ivanovu revnost za Isusa također je utjecala njegova prirodna ambicija, kao što se vidi u njegovom zahtjevu (preko njegove majke) da on i njegov brat sjednu s Isusove desne i lijeve strane u kraljevstvu, incident koji je uzrokovao privremeni razdor između braće i ostalih učenika (Matej 20,20-24; Marko 10,35-41).
Unatoč tim mladenačkim izrazima krivo usmjerene strasti, Ivan je doživio duboku starost. Počeo je shvaćati potrebu za poniznošću kod onih koji žele biti veliki. Ivanovo je jedino evanđelje koje bilježi kako Isus pere noge učenicima (Ivan 13,1-16). Isusov jednostavan čin služenja sigurno je jako utjecao na Ivana. Do trenutka raspeća, Isus je imao dovoljno povjerenja u mladića da mu prepusti brigu o svojoj majci, što je Ivan vrlo ozbiljno shvatio. Od tog dana Ivan se brinuo za nju kao da mu je vlastita majka (Ivan 19,25-27). Ivanov ishitreni zahtjev za posebnom čašću u kraljevstvu ustupio je mjesto suosjećanju i poniznosti koji će obilježiti njegovu službu u kasnijem životu. Iako je ostao hrabar i odvažan, njegova je ambicija bila uravnotežena poniznošću koju je naučio kod Isusovih nogu.
Ivanova spremnost da služi drugima i trpi za dobrobit evanđelja sigurno mu je omogućila da podnese svoje posljednje zatočeništvo na Patmosu gdje je, prema pouzdanim povijesnim izvorima, živio u špilji, odsječen od onih koje je volio, a s njim se postupalo s okrutnošću i prijekorom. Na početku knjige Otkrivenja, koju je tijekom tog vremena primio od Duha Svetoga, Ivan je sebe nazvao „bratom vašim i suzajedničarom u nevolji i u kraljevstvu i postojanosti Isusa Krista“ (Otkrivenje 1,9). Naučio je gledati dalje od svojih zemaljskih patnji na nebesku slavu koja čeka sve koji strpljivo ustraju.
Ivan je bio strastveno posvećen naviještanju istine. Nitko u Svetom pismu, osim Gospodina Isusa, nije imao više za reći o pojmu istine. Njegova je radost bila naviještanje istine drugima i zatim gledanje kako u njoj hodaju (3. Ivanova 1,4). Njegova najstroža osuda bila je za one koji su izopačili istinu i zaveli druge na krivi put, osobito ako su tvrdili da su vjernici (1. Ivanova 2,4). Njegova strast za istinom potaknula je njegovu zabrinutost za ovce koje bi mogli zavesti lažni učitelji, a njegova upozorenja o njima zauzimaju veći dio Prve Ivanove. Nije se libio identificirati one koji su pokušavali izokrenuti istinu kao „lažne proroke“ i „antikriste“, čak ih proglašavajući demonskim u naravi (1. Ivanova 2,18. 26; 3,7; 4,1-7).
U isto vrijeme Ivana nazivaju i „apostolom ljubavi“. U svom vlastitom evanđelju, on sebe naziva „onim koga je Isus ljubio“ (Ivan 13,23; 20,2; 21,7; 21,20). Prikazan je kao onaj koji se naslanja na Isusova prsa na posljednjoj večeri, što je vjerojatno pokazatelj da je Ivan bio najmlađi od dvanaestorice. U svojoj prvoj poslanici Ivan piše da je Bog ljubav i da je naša ljubav jednih prema drugima izraz Božje ljubavi prema nama (1. Ivanova 3; 4,7-21). Njegova kratka druga poslanica ispunjena je izrazima njegove duboke ljubavi prema onima o kojima skrbi. Upućuje ju skupini vjernika „koje ljubi u istini“ i potiče ih da „ljube jedni druge“ slušajući Isusove zapovijedi (2. Ivanova 1,1; 5-6). Ivan se nekoliko puta obraća svojim čitateljima s „ljubljeni“ i u 1. i u 3. Ivanovoj poslanici.
Ivanov život služi da nas podsjeti na nekoliko lekcija koje možemo primijeniti na svoje živote. Prvo, revnost za istinu uvijek mora biti uravnotežena ljubavlju prema ljudima. Bez toga revnost se može pretvoriti u oštrinu i osuđivanje. Nasuprot tome, obilna ljubav kojoj nedostaje sposobnost razlikovanja istine od zablude može postati neobuzdana sentimentalnost. Kao što je Ivan naučio dok je sazrijevao, ako govorimo istinu u ljubavi, mi, i oni koje dotaknemo, „u svemu rastemo u njega koji je glava, Krist“ (Efežanima 4,15).
Drugo, pouzdanje i odvažnost, lišeni suosjećanja i milosti, brzo se mogu pretvoriti u ponos i samodopadnost. Pouzdanje je prekrasna vrlina, ali bez poniznosti može postati samopouzdanje, što može dovesti do hvalisanja i stava isključivosti. Kada se to dogodi, naše svjedočanstvo Božje milosti je okaljano, a drugi u nama vide upravo onakvu osobu kakva ne bi željeli biti. Poput Ivana, ako želimo biti učinkoviti Kristovi svjedoci, naše ponašanje treba odražavati strast za istinom, suosjećanje s ljudima i nepokolebljivu želju da služimo i predstavljamo našeg Gospodina odražavajući Njegovu poniznost i milost.
English
Što bismo trebali naučiti iz života apostola Ivana?
