Pitanje
Što bismo trebali naučiti iz Jeremijina života?
Odgovor
Prorok Jeremija živio je u posljednjim danima raspadajuće nacije Izrael. Prikladno bio je posljednji prorok kojeg je Bog poslao da propovijeda južnom kraljevstvu, koje se sastojalo od plemena Jude i Benjamina. Bog je iznova upozoravao Izrael da prestane sa svojim idolopokloničkim ponašanjem, ali nisu htjeli poslušati, pa ih je razdijelio na 12 plemena, poslavši 10 sjevernih plemena u ropstvo u ruke Asiraca. Zatim je Bog poslao Jeremiju da Judi uputi posljednje upozorenje prije nego što ih izbaci iz zemlje, desetkujući narod i šaljući ih u ropstvo pod pogansko kraljevstvo Babilon. Jeremija, vjeran, bogobojazan čovjek, bio je pozvan da kaže Izraelu da se, zbog njihovog nepokajanog grijeha, njihov Bog okrenuo protiv njih i sada je spreman ukloniti ih iz zemlje rukama poganskog kralja.
Nema sumnje da je Jeremija, koji je imao tek oko 17 godina kad ga je Bog pozvao, imao veliki unutarnji nemir zbog sudbine svog naroda, te ih molio da poslušaju. Poznat je kao „plačljivi prorok“, jer je plakao od tuge, ne samo zato što je znao što će se dogoditi, nego zato što koliko god se trudio, ljudi nisu htjeli slušati. Nadalje, nije našao nikakvu ljudsku utjehu. Bog mu je zabranio da se oženi ili ima djecu (Jeremija 16,2), a njegovi prijatelji su mu okrenuli leđa. Dakle, uz teret spoznaje o predstojećem sudu, sigurno se osjećao i vrlo usamljenim. Bog je znao da je to najbolji put za Jeremiju, jer mu je nastavio govoriti kako će užasni uvjeti nastati u kratkom vremenu, pri čemu će bebe, djeca i odrasli umirati „teškom“ smrću, čija tijela neće moći ni biti pokopana, a njihovo će meso proždirati ptice (Jeremija 16,3-4).
Očito da je narod Izraela toliko otvrdnuo otupljujućim učincima grijeha da više nisu vjerovali Bogu niti su ga se bojali. Jeremija je propovijedao 40 godina i nijednom nije vidio nikakav pravi napredak u promjeni ili omekšavanju srca i umova svog tvrdoglavog, idolopokloničkog naroda. Drugi izraelski proroci bili su svjedoci nekog napretka, barem nakratko, ali ne i Jeremija. Govorio je zidu od opeke; međutim, njegove riječi nisu bile potraćene. Bili su to biseri koji su se bacali pred svinje na neki način, i osuđivali svaku osobu koja ih je čula i odbila poslušati upozorenje.
Jeremija je pokušao nagnati ljude da shvate da je njihov problem nedostatak vjere i pouzdanja u Boga, zajedno s odsutnošću straha zbog čega su ga uzimali zdravo za gotovo. Vrlo je lako uljuljkati se u lažni osjećaj sigurnosti, osobito kada fokus nije na Bogu. Narod Izraela, baš kao i mnogi današnji narodi, prestao je stavljati Boga na prvo mjesto i zamijenio ga lažnim bogovima, onima koji im neće dati osjećaj krivice ili osude za grijeh. Bog je oslobodio svoj narod iz ropstva Egipta, činio čuda pred njima i čak za njih razdvojio morske vode. Unatoč svim tim prikazima Božje moći, vratili su se lažnim običajima koje su naučili u Egiptu, čak se zavjetujući lažnoj „kraljici neba“, uz izvođenje drugih obreda i rituala koji su bili dio egipatske kulture i religije. Bog ih je konačno predao njihovom idolopoklonstvu, rekavši: „Svakako ćete izvršiti svoje zavjete i sigurno ćete provesti u djelo svoje zavjete“ (Jeremija 44,25).
Jeremija se obeshrabrio. Potonuo je u močvaru u kakvu mnogi vjernici zaglave misleći da njihov trud ne znači ništa, a vremena ima sve manje. Jeremija je bio emocionalno iscrpljen, čak do te mjere da je sumnjao u Boga (Jeremija 15,18), ali Bog nije završio s njim. Jeremija 15,19 bilježi lekciju koju bi svaki vjernik trebao upamtiti u onim vremenima kada se osjeća sam, beskoristan i obeshrabren, i čija se vjera koleba: „Stoga ovako govori GOSPODIN: 'Ako se vratiš, ponovno ću te dovesti, i preda mnom ćeš stajati; i ako odvojiš dragocjeno od bezvrijednoga, bit ćeš mi kao usta: neka se oni vrate tebi, ali se ti njima ne vraćaj.“ Bog je govorio Jeremiji, vrati mi se i vratit ću ti radost tvog spasenja. Ovo je slično riječima koje je napisao David kada se pokajao za svoj grijeh s Bat-Šebom (Psalam 51,12).
Ono što učimo iz Jeremijina života je utjeha spoznaje da, baš kao i svaki vjernik, čak i veliki Božji proroci mogu doživjeti odbacivanje, očaj i obeshrabrenje u svom hodu s Gospodinom. Ovo je normalan dio duhovnog rasta, jer se naša grešna priroda bori protiv naše nove prirode, one koja je rođena od Božjeg Duha, prema Galaćanima 5,17: „Jer tijelo žudi protiv Duha i Duh protiv tijela; i to se dvoje jedno drugome protivi, tako da ne možete činiti ono što biste htjeli.“ Ali baš kao što je Jeremija otkrio, možemo znati da je vjernost našeg Boga beskonačna; čak i kad smo mu nevjerni, On ostaje postojan (2. Timoteju 2,13).
Jeremija je dobio zadatak prenijeti nepopularnu, osuđujuću poruku Izraelu, onu koja mu je prouzročila veliku duševnu bol, i također ga učinila prezrenim u očima njegovog naroda. Bog kaže da njegova istina zvuči kao „ludost“ onima koji su izgubljeni, ali vjernicima su to same riječi života (1. Korinćanima 1,18). Također kaže da će doći vrijeme kada ljudi neće tolerirati istinu (2. Timoteju 4,3-4). Oni u Izraelu u Jeremijino vrijeme nisu željeli čuti što on ima za reći, a njegovo ih je stalno upozoravanje na sud živciralo. Ovo vrijedi za današnji svijet, budući da vjernici koji slijede Božje upute upozoravaju izgubljeni i umirući svijet na nadolazeći sud (Otkrivenje 3,10). Iako većina ne sluša, moramo ustrajati u naviještanju istine kako bismo neke spasili od strašne osude koja će neizbježno doći.
English
Što bismo trebali naučiti iz Jeremijina života?
