Pitanje
Što možemo naučiti iz Pavlova života?
Odgovor
Mnogo toga možemo naučiti iz života apostola Pavla. Pavlu je dana rijetka prilika da učini izvanredne stvari za Božje kraljevstvo. Priča o Pavlu je priča o otkupljenju u Isusu Kristu i svjedočanstvo da nitko nije izvan spasonosne milosti Gospodnje. Međutim, da bismo dobili punu mjeru čovjeka, moramo ispitati njegovu mračnu stranu i ono što je simbolizirao prije nego što je postao „Apostol milosti“. Pavlov rani život bio je obilježen religioznim žarom, brutalnim nasiljem i nemilosrdnim progonima prve crkve. Na sreću, kasnije godine Pavlova života pokazuju značajnu razliku jer je živio svoj život za Krista i za unapređenje Njegova kraljevstva.
Pavao je zapravo rođen kao Savao. Rođen je u Tarzu u Ciliciji oko 1.-5. godine nove ere u jugoistočnoj provinciji, današnjem Tersousu u Turskoj. Bio je iz Benjaminove loze i hebrejskog podrijetla (Filipljanima 3,5-6). Njegovi su roditelji bili farizeji – gorljivi židovski nacionalisti koji su se strogo držali Mojsijeva zakona – koji su nastojali zaštititi svoju djecu od „kontaminacije“ od pogana. Sve što je grčko bilo bi prezreno u Savlovom domu, a ipak je znao govoriti grčki i prolazan latinski. Njegovo je kućanstvo govorilo aramejski, izvedenicu iz hebrejskog, koji je bio službeni jezik Judeje. Savlova obitelj bili su rimski građani, ali su na Jeruzalem gledali kao na istinski odvojen i sveti grad (Djela 22,22-29).
Sa trinaest godina Savao je poslan u Palestinu da uči od rabina po imenu Gamaliel, pod čijim je vodstvom savladao židovsku povijest, Psalme i djela proroka. Njegovo obrazovanje nastavit će se pet ili šest godina dok je Savao učio nešto poput seciranja Svetog pisma (Djela 22,3). U to je vrijeme razvio stil poučavanja na temelju pitanja i odgovora, poznat u antičko doba kao „dijatriba“. Ova metoda artikulacije pomogla je rabinima u raspravi o detaljima židovskog zakona kako bi obranili ili kazneno gonili one koji su prekršili zakon. Savao je kasnije postao odvjetnik i svi su znakovi upućivali na to da će postati član Velikog vijeća, židovskog vrhovnog suda od 71 čovjeka koji su upravljali židovskim životom i religijom. Savao je bio revan za svoju vjeru, a ta vjera nije dopuštala kompromise. Upravo je taj žar odveo Savla na put vjerskog ekstremizma.
U Djelima 5,27-42, Petar je iznio svoju obranu evanđelja i Isusa pred Velikim vijećem, što je Savao sigurno čuo. Gamaliel je također bio prisutan i prenio poruku da umiri vijeće i spriječi ih da kamenuju Petra. Savao je također moguće bio prisutan na suđenju Stjepanu. Bio je prisutan njegovom kamenovanju i smrti; držao je odjeću onih koji su kamenovali (Djela 7,58). Nakon Stjepanove smrti, „nastade velik progon crkve koja bijaše u Jeruzalemu“ (Djela 8,1). Savao je postao odlučan iskorijeniti kršćane, nemilosrdan u svojoj potjeri jer je vjerovao da djeluje u ime Boga. Vjerojatno ne postoji nitko strašniji ili opakiji od religijskog terorista, pogotovo kada vjeruje da vrši volju Gospodnju ubijajući nedužne ljude. Upravo je to bio Savao iz Tarza: religijski terorist. Djela apostolska 8,3 kažu: „Saul pak je pustošio crkvu: ulazeći u svaku kuću, odvlačio je muškarce i žene te ih predavao u tamnicu.“
Ključni stihovi u Pavlovoj priči su Djela 9,1-22, koji prepričavaju Pavlov susret s Isusom Kristom na putu od Jeruzalema do Damaska, putu dugom oko 150 milja. Savao je bio ljut zbog onoga što je vidio i ispunjen ubilačkim bijesom protiv kršćana. Prije nego što je krenuo na svoje putovanje, zatražio je od velikog svećenika pisma sinagogama u Damasku, tražeći dopuštenje da sve kršćane (sljedbenike „Puta“, kako su bili poznati) dovede natrag u Jeruzalem kako bi ih zatvorio. Na putu je Savla zabljesnula jaka svjetlost s neba zbog koje je pao licem prema zemlji. Čuo je riječi: „Saule, Saule, zašto me progoniš?“ On odgovori: „Tko si ti, Gospodine?“ Isus je izravno i jasno odgovorio: „Ja sam Isus koga ti progoniš“ (stihovi 4-5). Na stranu, ovo možda nije bio Savlov prvi susret s Isusom, jer neki bibličari pretpostavljaju da je mladi Savao znao za Isusa i da je možda zapravo svjedočio Njegovoj smrti.
Od tog trenutka Savlov se život okrenuo naglavačke. Svjetlost Gospodnja ga je zaslijepila, i dok je putovao, morao se oslanjati na svoje drugove. Prema Isusovim uputama, Savao je nastavio put Damaska kako bi stupio u kontakt sa čovjekom po imenu Ananija, koji je u početku oklijevao upoznati Savla jer je znao za Savlovu reputaciju kao zlog čovjeka. Ali Gospodin je rekao Ananiji da je Savao „izabrana posuda“ da pronese Njegovo ime pred pogane, kraljeve i djecu Izraelovu (Djela 9,15) i da će trpjeti zbog toga (Djela 9,16). Ananija je slijedio Gospodinove upute i pronašao Savla, na kojeg je položio ruke, i koji mu je ispričao svoje viđenje Isusa Krista. Kroz molitvu je Savao primio Duha Svetoga (Djela 9,17), progledao i bio kršten (Djela 9,18). Savao je odmah otišao u sinagoge i proglasio Isusa Sinom Božjim (Djela 9,20). Ljudi su bili zadivljeni i skeptični, jer je Savlov ugled bio dobro poznat. Židovi su mislili da je došao odvesti kršćane (Djela 9,21), ali on im se zapravo pridružio. Savlova odvažnost je rasla dok su Židovi koji su živjeli u Damasku bili zbunjeni Savlovim argumentima koji dokazuju da Isus jest Krist (Djela 9,22).
Savao je proveo vrijeme u Arabiji, Damasku, Jeruzalemu, Siriji i svojoj rodnoj Ciliciji, a Barnaba je zatražio njegovu pomoć u podučavanju onih u crkvi u Antiohiji (Djela 11,25). Zanimljivo da su kršćani istjerani iz Judeje zbog progonstva koje je nastalo nakon Stjepanove smrti, osnovali ovu multirasnu crkvu (Djela 11,19-21).
Savao je krenuo na svoje prvo od tri misionarska putovanja u kasnim 40-im godinama naše ere. Kako je provodio više vremena u nežidovskim područjima, Savao je počeo djelovati pod svojim rimskim imenom Pavao (Djela 13,9). Pavao je napisao mnoge novozavjetne knjige. Većina teologa slaže se da je napisao Rimljanima, 1. i 2. Korinćanima, Galaćanima, Filipljanima, 1. i 2. Solunjanima, Filemonu, Efežanima, Kološanima, 1. i 2. Timoteju i Titu. Ovih trinaest „pisama“ (poslanica) čine „Pavlovo autorstvo“ i primarni su izvor njegove teologije. Kao što se ranije navodi, knjiga Djela daje nam povijesni pogled na Pavlov život i vrijeme. Apostol Pavao proveo je svoj život naviještajući uskrslog Krista Isusa diljem rimskog svijeta, često uz veliku osobnu opasnost (2. Korinćanima 11,24-27). Pretpostavlja se da je Pavao umro mučeničkom smrću sredinom ili kasnim 60-im godinama naše ere u Rimu.
Dakle, što možemo naučiti iz života apostola Pavla? Prvo, učimo da Bog može spasiti svakoga. Izvanredna priča o Pavlu ponavlja se svaki dan dok grešne, slomljene ljude diljem svijeta preobražava Božja spasonosna milost u Isusu Kristu. Neki od tih ljudi učinili su stvari vrijedne prezira drugim ljudskim bićima, dok neki samo pokušavaju živjeti moralnim životom misleći da će im se Bog nasmiješiti na sudnjem danu. Kad čitamo Pavlovu priču, zapanjeni smo da Bog dopušta u nebo vjerskog ekstremistu koji je ubijao nedužne žene i djecu. Danas možemo vidjeti teroriste ili druge kriminalce kao nedostojne otkupljenja jer su njihovi zločini protiv čovječanstva jednostavno preveliki. Priča o Pavlu je priča koja se može ispričati i danas – u našim očima nije vrijedan druge prilike, ali Bog mu je pružio milost. Istina je da je svaka osoba važna Bogu, od „dobre, pristojne“, prosječne osobe do one „opake, zle“, degenerirane. Samo Bog može spasiti dušu od pakla.
Drugo, iz Pavlova života učimo da svatko može biti ponizan, snažan svjedok za Isusa Krista. Vjerojatno nijedna druga osoba u Bibliji nije pokazala veću poniznost dok je dijelila evanđelje Isusa Krista kao Pavao. Djela 20,19 nam govore da je „služio Gospodinu sa svom poniznošću uma, i s mnogim suzama i kušnjama koje su me zadesile zbog židovskih zamki“. U Djelima 28,31, Pavao iznosi dobru vijest o Isusu Kristu: „Propovijedajući kraljevstvo Božje i naučavajući o Gospodinu Isusu Kristu sa svom smjelošću, nesmetano“. Pavao se nije bojao reći drugima što je Gospodin učinio za njega. Pavao je proveo sve svoje dane, od obraćenja do mučeništva, neumorno radeći za kraljevstvo Božje.
Konačno, učimo da se svatko može potpuno predati Bogu. Pavao je bio potpuno predan Bogu. U Filipljanima 1,12-14, Pavao je iz zatvora napisao: „Ali htio bih da razumijete, braćo, da je to što se meni dogodilo ispalo kao napredovanje evanđelja, tako da su moji okovi u Kristu postali poznati po svoj palači i svugdje drugdje pa se mnogi od braće u Gospodinu, ohrabreni mojim okovima, još više usuđuju neustrašivo govoriti riječ.“ Unatoč okolnostima u kojima se nalazio, Pavao je slavio Boga i neprestano dijelio dobru vijest (vidi također Djela 16,22-25 i Filipljanima 4,11-13). Kroz svoje poteškoće i trpljenje, Pavao je znao ishod dobro proživljenog života za Krista. U potpunosti je predao svoj život, pouzdajući se u Boga za sve. Napisao je: „Jer meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak“ (Filipljanima 1,21). Možemo li i mi tvrditi isto?
English
Što možemo naučiti iz Pavlova života?
