Pitanje
Jesu li starozavjetni vjernici imali vječnu sigurnost?
Odgovor
Odgovor na pitanje jesu li starozavjetni vjernici u Gospodina imali vječnu sigurnost isti je kao i odgovor na to imaju li novozavjetni vjernici vječnu sigurnost. Bog se ne mijenja (Brojevi 23,19; Malahija 3,6) i stoga je dosljedan u pogledu svoje ponude spasenja. Ako je novozavjetni vjernik vječno siguran u svoje spasenje, takav je i starozavjetni vjernik.
Spasenje je oduvijek bilo Božji dar, milošću po vjeri (Postanak 15,6; Rimljanima 4,1-8; Efežanima 2,8-9). U Starom zavjetu ljudi su bili odgovorni iskazivati vjeru u ono što im je Bog objavio i pouzdati se u Boga za svoje spasenje; njihova se vjera očitovala u njihovim djelima. U novozavjetnoj eri odgovorni smo vjerovati u ono što je Bog učinio po Kristu i pouzdati se u Boga za svoje spasenje; naša se vjera očituje u našim djelima.
Božji dar je vječni život, a ne privremeni život (Rimljanima 6,23). Božja ponuda spasenja nije da „možemo“ imati vječni život ako se jako trudimo ili ako ne zabrljamo previše. Spasenje se temelji na onome što je Krist učinio, a ne na onome što smo mi učinili ili ćemo učiniti. Poslanica Hebrejima 11 daje mnoge primjere vjere starozavjetnih vjernika, uključujući i one koji su teško griješili. Potvrđuje da će primiti ono što je Bog obećao, na temelju Kristova djela (Hebrejima 11,39-40).
Rimljanima 8,38-39 potvrđuje vječnu sigurnost svih vjernika na najsnažniji način: „Jer uvjeren sam da nas ni smrt ni život, ni anđeli, ni vlasti, ni sile, ni ovo sadašnje ni ono buduće, ni visina ni dubina, niti ikoje drugo stvorenje, neće moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.“ U ovom odlomku Pavao daje sve od sebe kako bi uvjerio Božju djecu da apsolutno ništa ne može uništiti njihov odnos s Bogom njihovog spasenja.
Jedna velika razlika između vjernika Starog zavjeta i vjernika Novog zavjeta odnosi se na ulogu Duha Svetoga. U Novom zavjetu Duh Sveti ulazi u vjernika u trenutku spasenja i trajno se nastanjuje u njemu (1. Korinćanima 12,13; Efežanima 1,13-14). Ovo prebivanje je nešto što je Isus obećao da će se dogoditi nakon Njegovog uzašašća na nebo (Ivan 14,17; 16,7; usp. Ivan 7,39). Izgleda da u Starom zavjetu Božji Duh nije trajno nastanjivao vjernike; nego je Duh dolazio na njih s vremena na vrijeme kako bi preko njih ostvario Božje naume (Suci 3,10; 14,19; 1. Samuelova 10,10; 16,14; Psalam 51,11).
Činjenica da je Duh Sveti dolazio i odlazio ne znači da su starozavjetni vjernici izgubili (i ponovno zadobivali) svoje spasenje. Kontekst Psalma 51 je Davidova pokajnička molitva nakon njegovog grijeha s Bat-Šebom. Djetešce rođeno u grešnoj zajednici Davida i Bat-Šebe je umrlo, a David je rekao da će jednog dana biti s djetetom (2. Samuelova 12,16-23). Drugim riječima, David je vjerovao da će se jednog dana pridružiti svom preminulom sinu na nebu. David nije izgubio spasenje, unatoč svom grijehu.
Starozavjetni sveci su po vjeri iščekivali Mesiju koji će ih doći spasiti (Ivan 8,56). Povjerovali su Bogu da će ih spasiti: „Neka je blagoslovljen Gospodin, koji nas dan za danom obasipa dobrima, Bog spasenja našega. Naš Bog je Bog spasenja; Gospodinu BOGU pripada izbavljenje od smrti“ (Psalam 68,19-20). Danas se po vjeri osvrćemo na Krista koji nas je došao spasiti. I mi vjerujemo u Boga da nas spasi. Zajedno, sveci iz Starog i Novog zavjeta vjeruju da je Bog vjeran svojim obećanjima: „On je Stijena, djelo mu je savršeno; jer su ispravni svi putovi njegovi: Bog istine i bez opakosti, pravedan i pravičan je on“ (Ponovljeni zakon 32,4). Zbog Njegove vjernosti imamo osiguranu vječnost.
English
Jesu li starozavjetni vjernici imali vječnu sigurnost?
