Pitanje
Što možemo naučiti iz Stjepanova života?
Odgovor
Djela 6,5 predstavlja vjernog Božjeg čovjeka po imenu Stjepan, „muža puna vjere i Duha Svetoga“. Važno je napomenuti da je oduvijek bilo onih predanih vjernika čija ljubav i predanost Gospodinu toliko sjaje da to drugi oko njih primjećuju, a Stjepan je bio takav čovjek. Ništa se ne zna o Stjepanovom osobnom životu – njegovim roditeljima, braći i sestrama, niti je li imao ženu ili djecu; međutim, ono što se zna o njemu je ono što je uistinu važno. Bio je vjeran, čak i kad je bio suočen sa sigurnom smrću.
Stjepan je bio jedan od sedam muškaraca odabranih da budu odgovorni za podjelu hrane udovicama u ranoj crkvi nakon što je došlo do svađe i apostoli su uvidjeli da im je potrebna pomoć. Također je bio „pun vjere i snage, činio velika čudesa i znamenja u narodu“ (Djela 6,8). Pojavilo se protivljenje, ali ljudi koji su se raspravljali sa Stjepanom nisu bili dorasli mudrosti koju mu je dao Duh Sveti. Dakle, ljudi su odlučili lažno optužiti Stjepana, označivši ga bogohulnikom i davši ga uhititi (Djela 6,11-14).
Djela apostolska 7 zapis su Stjepanovog svjedočanstva, koje je možda najdetaljnija i najsažetija povijest Izraela i njihovog odnosa s Bogom od svih u Svetom pismu. Stjepan nije bio zabrinut za svoje zemaljsko postojanje, već je umjesto toga odlučio čvrsto stajati na strani Isusa Krista bez obzira na posljedice. Bog ga je nadahnuo da hrabro govori, s pravom optužujući Izrael za njihov neuspjeh da prepoznaju Isusa, svog Mesiju, odbacivši ga i ubivši, kao što su ubili Zahariju i druge proroke i vjerne ljude kroz svoje generacije. Stjepanov govor bio je optužnica protiv Izraela i njihovog neuspjeha kao izabranog Božjeg naroda kojemu je dan zakon, svetinje i obećanje Mesije. Naravno, te optužbe, iako istinite, Židovi nisu dobro prihvatili.
U svom govoru Stjepan ih je podsjetio na njihovog vjernog patrijarha Abrahama i kako ga je Bog izveo iz poganske zemlje u zemlju Izrael, gdje je s njim sklopio savez. Govorio je o putovanju svog naroda, kroz Josipov boravak u Egiptu do njihovog izbavljenja od strane Mojsija 400 godina kasnije. Prisjetio se kako je Mojsije susreo Boga u midjanskoj pustinji u gorućem grmu i objasnio kako je Bog opunomoćio Mojsija da vodi Njegov narod iz idolopoklonstva i ropstva u slobodu i razdoblja okrepe u Obećanoj zemlji. Kroz svoj govor više ih je puta podsjećao na njihovu stalnu pobunu i idolopoklonstvo, usprkos silnim Božjim djelima kojima su bili očevici, optužujući ih pritom vlastitom poviješću, što ih je samo iritiralo do trenutka kada više nisu htjeli slušati.
Mojsijev zakon kaže da grijeh bogohuljenja zaslužuje smrtnu kaznu, obično kamenovanjem (Brojevi 15,30-36). Neposredno prije nego što su ti arogantni, neotkupljeni Židovi slijedili propisanu kaznu i počeli kamenovati Stjepana, Djela 7,55-56 bilježe njegove posljednje trenutke zemaljskog života, neposredno prije nego što je zakoračio kroz veo između neba i zemlje: „A on, pun Duha Svetoga, upre pogled u nebo te ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu, i reče: 'Evo, vidim nebesa otvorena i Sina čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.'“
Riječi iz Kološanima 3,2-3 mogle su biti napisane o Stjepanovu životu, iako su primjenjive na sve vjernike: „Za onime što je gore težite, ne za ovime na zemlji: jer umrli ste i život vaš skriven je s Kristom u Bogu.“ Stjepanov život – a još više njegova smrt – treba biti primjer kako bi svaki vjernik trebao nastojati živjeti: predan Gospodinu čak i pred licem smrti; vjeran hrabro propovijedati evanđelje; poznavatelj Božjih istina; i voljan da ga Bog upotrijebi za svoj plan i svrhu. Stjepanovo svjedočanstvo i dalje stoji kao svjetionik, svjetlo izgubljenom i umirućem svijetu, kao i točna povijest Abrahamove djece.
English
Što možemo naučiti iz Stjepanova života?
