Pitanje
Ako je Bog znao da će Adam i Eva sagriješiti, zašto ih je stvorio?
Odgovor
Biblija kaže da je Bog sve stvorio – uključujući i nas – za sebe. Proslavlja se u svojoj kreaciji. „Jer sve je od njega i po njemu i za njega. Njemu slava uvijeke! Amen" (Rimljanima 11,36).
Možda je teško vidjeti kako pad Adama i Eve u grijeh može donijeti slavu Bogu. Zapravo, neki bi se mogli čak i zapitati, ako je Bog znao unaprijed sve nevolje koje bi mogli uzrokovati, zašto ih je uopće stvorio.
Bog je sveznajući (Psalam 139,1-6) i zna budućnost (Izaija 46,10). Stoga je definitivno znao da će Adam i Eva sagriješiti. No stvorio ih je svejedno i dao im slobodnu volju kojom su odlučili sagriješiti.
Moramo oprezno napomenuti da pad Adama i Eve u grijeh ne znači da je Bog autor grijeha ili da ih je kušao na grijeh (Jakovljeva 1,13). Ali pad služi svrsi Božjeg općeg plana za kreaciju i čovječanstvo.
Ako razmotrimo ono što neki teolozi nazivaju „meta-naracijom" (ili sveobuhvatnom pričom) Svetoga pisma, vidimo da se biblijska povijest može otprilike podijeliti na tri glavna dijela: 1) raj (Postanak 1–2); 2) raj izgubljen (Postanak 3 – Otkrivenje 20); i 3) raj vraćen (Otkrivenje 21–22). Daleko najveći dio pripovijesti posvećen je prijelazu iz izgubljenog raja u vraćeni raj. U središtu ove meta-naracije je križ, koji je bio planiran od samog početka (Djela 2,23).
Pažljivo čitajući Pismo dolazimo do sljedećih zaključaka:
1. Bog je predvidio pad čovječanstva.
2. Bog je predodredio Kristovo raspeće, pomirenje za Božje izabranike.
3. Svi će ljudi jednoga dana slaviti Boga (Psalam 86,9) i Bog ima svrhu „objediniti sve u Kristu — i ono na nebesima i ono na zemlji" (Efežanima 1,10).
Božja namjera bila je stvoriti svijet u kojem bi se Njegova slava mogla očitovati u svoj svojoj punini. Slava Božja je sveobuhvatni cilj stvaranja. Zapravo je sveobuhvatni cilj svega što čini. Svemir je stvoren da prikaže Božju slavu (Psalam 19,1), a gnjev Božji otkriva se protiv onih koji ne žele proslaviti Boga (Rimljanima 1,18-25). Svijet koji najbolje prikazuje Božju slavu svijet je kojeg imamo – svijet kojem je bilo dopušteno pasti, svijet koji je bio otkupljen, svijet koji će biti vraćen u svoje prvobitno savršenstvo.
Božji gnjev i Božje milosrđe prikazuju bogatstvo Njegove slave, ali ne možemo je vidjeti bez pada čovječanstva. Nikada ne bismo poznavali milost da nikada nismo trebali milost. Stoga, sav Božji plan – uključujući pad, izabranje, otkupljenje i pomirenje čovječanstva – služi svrsi proslavljanja Boga. Kad je čovjek pao u grijeh, Božja milost se odmah prikazala jer ga Bog nije ubio na licu mjesta. Božja milost se odmah vidjela u pokrivalu koje je osigurao za njihovu sramotu (Postanak 3,21). Božje strpljenje i suzdržanost kasnije su se očitovali dok je čovječanstvo padalo sve dublje i dublje u grijeh. Božja pravda i gnjev vidjeli su se kad je poslao Potop, a Božje milosrđe i milost ponovo su se pokazali kad je spasio Nou i njegovu obitelj. Božji sveti gnjev i savršena pravda vidjet će se u budućnosti kad se riješi Sotone jednom zauvijek (Otkrivenje 20,7-10).
Božja slava se također otkriva u Njegovoj ljubavi (1. Ivanova 4,16). Naša spoznaja Božje ljubavi dolazi od Osobe i spasonosnog djela Isusa Krista u ovom palom svijetu. „U ovome se očitova ljubav Božja u nama: Sina svoga jedinorođenoga poslao je Bog u svijet da živimo po njemu" (1. Ivanova 4,9). Da je Bog odlučio ne stvoriti Adama i Evu na temelju svoga znanja o njihovom padu – ili da ih je napravio robotima bez slobodne volje – nikad ne bismo znali što je ljubav.
Konačni prikaz Božje slave bio je na križu kad su se susreli Njegov gnjev, pravda i milosrđe. Pravedni sud nad svim grijesima izvršen je na križu, a Božja milost se iskazala u riječima Njegova Sina: „Oče, oprosti im" (Luka 23,34). Božja ljubav i milost očituju se u onima koje je spasio (Ivan 3,16; Efežanima 2,8-10). Na kraju će se Bog proslaviti jer će ga Njegov izabrani narod štovati čitavu vječnost s anđelima, a zli će također proslaviti Boga jer Njegova pravednost rezultira vječnom kaznom nepokajanih grešnika (Filipljanima 2,11). Bez pada Adama i Eve nikada ne bismo spoznali Božju pravdu, milost, oprost ili ljubav.
Neki podižu prigovor da Božje predznanje i predodređenje pada narušavaju čovjekovu slobodu. Drugim riječima, ako je Bog stvorio čovječanstvo s potpunim znanjem o predstojećem padu u grijeh, kako čovjek može biti odgovoran za svoj grijeh? Najbolji odgovor na to pitanje može se naći u Westminsterskoj ispovijesti vjere:
„Bog je iz čitave vječnosti mudrim i svetim savjetima vlastite volje, slobodno i nepromjenljivo odredio što god se događa; pa ipak, Bog time nije autor grijeha, niti je nasilje ponuđeno volji stvorenja; niti je oduzeta sloboda ili nepredvidivost drugih uzroka, već je ustanovljena." (WFC, III.1)
Drugim riječima, Bog određuje buduće događaje na način da se sačuva naša sloboda i djelovanje sekundarnih uzroka (npr. zakona prirode). Teolozi to nazivaju „podudarnošću". Božja suverena volja teče istodobno s našim slobodnim izborima na takav način da naši slobodni izbori uvijek rezultiraju izvršavanjem Božje volje (pod „slobodnim" mislimo na to da naši izbori nisu podložni vanjskim utjecajima). To je složena interakcija volje i izbora, ali Bog Stvoritelj može podnijeti bilo kakvu kompleksnost.
Bog je predvidio pad Adama i Eve. Svejedno ih je stvorio na vlastitu sliku da sebi donese slavu. Dana im je sloboda izbora. Iako su se odlučili na neposlušnost, njihov je izbor postao sredstvo kojim će se izvršiti Božja konačna volja i pomoću kojeg će se vidjeti Njegova puna slava.
English
Ako je Bog znao da će Adam i Eva sagriješiti, zašto ih je stvorio?
