Pitanje
Koje su biblijske kvalifikacije za apostolstvo?
Odgovor
Apostol („onaj koji je poslan u misiju“) je onaj koga je Bog poslao na neki zadatak ili s porukom. Apostol je odgovoran svome pošiljatelju i nosi autoritet svoga pošiljatelja. Apostolstvo je služba koju ima apostol.
Sam Isus Krist ima „apostolstvo“. On nosi „Apostol“ kao jedan od svojih opisnih naslova (Hebrejima 3,1). Na zemlju ga je poslao Nebeski Otac s Božjom autoritativnom porukom, koju je vjerno prenio (Ivan 17,1-5).
Dok je Isus bio ovdje na zemlji, osobno je izabrao dvanaestoricu svojih sljedbenika i dao im apostolstvo – posebnu odgovornost da prime i šire Njegovu poruku nakon što se vrati na nebo (Ivan 17,6-20; Matej 10,1-4; Marko 3,14-19). Ovi izabrani i poslani pojedinci bili su Njegovi apostoli. Iako ih je Isus obučavao, nije objasnio kriterije koje je koristio da ih odabere.
Jedan od dvanaestorice bio je Juda Iškariotski, koji je Isusa izdao Njegovim neprijateljima. U agoniji savjesti, Juda se objesio (Matej 27,5). Dakle, kada se Isus vratio na nebo, ostavio je samo jedanaest apostola.
Nekoliko dana kasnije preostali apostoli bili su u Jeruzalemu moleći se s Isusovom majkom, Njegovom braćom i drugim vjernicima. Skupina je ukupno brojala oko 120 ljudi (Djela 1,12-26). Šimun Petar obratio se grupi i rekao im da Psalam 69,25 predviđa Judino dezerterstvo, a Psalam 109,8 predviđa da mjesto dezertera među apostolima treba biti popunjeno. Apostolstvo mora pripasti nekom drugom.
Petar je predložio izbor novog apostola i postavio uvjete. Ne može se svatko uzeti u obzir za apostolstvo. Kandidati su trebali biti s Isusom sve tri godine koliko je Isus bio među njima. To jest, trebao je biti očevidac Isusova krštenja kada je Nebeski Otac potvrdio Isusovu osobnost i djelo. Morao je čuti Isusova učenja koja su mu promijenila život i biti prisutan da vidi Njegova iscjeljenja i druga čuda. Trebao je svjedočiti kako se Isus žrtvuje na križu i vidjeti Isusa kako hoda, razgovara i ponovno jede među učenicima nakon svog uskrsnuća. To su bile ključne činjenice Isusova života, srž poruke koju su trebali poučavati, a osobni svjedoci bili su potrebni da potvrde istinitost dobre vijesti.
Molitvena skupina u Jeruzalemu imenovala je dvojicu koji su ispunjavali ove kvalifikacije za apostolstvo: Josipa Barsabu i Matiju. Zatim su učenici zamolili Boga da ih vodi kako bi saznali tko će popuniti to mjesto. Koristeći metodu određivanja Božje volje koja je bila uobičajena u to vrijeme, bacili su ždrijeb, dajući tako Bogu slobodu da jasno iznese svoj izbor. Ždrijeb je pao na Matiju i on je postao dvanaesti apostol.
U opetovanim prilikama, apostoli su dali svjedočanstva o svojim osobnim opservacijama Isusa, dajući izjave poput sljedeće: „I mi smo svjedoci svega onoga što je on činio u zemlji Židova i u Jeruzalemu, on kojega su pogubili i objesili na drvo; njega je Bog treći dan uskrisio i dao mu da se javno očituje“ (Djela 10,39-40).
Nekoliko mjeseci kasnije, Savao, jedan od farizeja, pokušavao je iskorijeniti novi „kult“ kršćanstva ubijanjem i zatvaranjem nekih Isusovih sljedbenika. Dok je Savao bio na jednom od svojih smrtonosnih zadataka u Damasku, osobno mu se ukazao živi Isus. Ovaj neporeciv susret s uskrslim Gospodinom promijenio je Savlov život. U viziji drugom vjerniku u Damasku, Isus je rekao da je izabrao Savla kao „posudu izabranu da ponese moje ime pred pogane, i pred kraljeve, i pred djecu Izraelovu“ (Djela 9,15; usp. 22,14-15). Nakon obraćenja, Pavao je neko vrijeme proveo u Arabiji, gdje ga je poučio Krist (Galaćanima 1,12-17). Ostali apostoli su prepoznali da je sam Isus imenovao njihovog bivšeg neprijatelja da bude jedan od njih. Kad je Savao otišao na poganska područja, promijenio je svoje ime u grčko „Pavao“, a Isus, koji je Pavlu dao apostolstvo, poslao je mnoge poruke preko njega svojim crkvama, kao i nevjernicima. Upravo je ovaj apostol, Pavao, napisao više od polovice knjiga Novoga zavjeta.
U dvije svoje poslanice, Pavao identificira službu apostola kao prvu koju je Isus imenovao da služi Njegovim crkvama (1. Korinćanima 12,27-30; Efežanima 4,11). Očito da je posao apostolstva bio postaviti temelje Crkve u smislu sekundarnom samo u odnosu na samog Krista (Efežanima 2,19-20), stoga je zahtijevao autoritet očevidaca koji stoji iza njihovog propovijedanja. Nakon što su apostoli postavili temelje, Crkva se mogla graditi.
Pavao nikada nije tvrdio da je uključen među izvornu dvanaestoricu, ali je tvrdio da je apostol; vjernici su prepoznali da ga je Isus imenovao za svog posebnog apostola poganima (Galaćanima 1,1; 1. Korinćanima 9,1; Djela 26,16-18). Postoje i drugi u ranoj crkvi koji se nazivaju „apostoli“ (Djela 14,4. 14; Rimljanima 16,7; 1. Solunjanima 2,6), ali samo u smislu da su bili imenovani, ovlašteni i poslani od strane crkava na posebne zadatke. Ti su pojedinci nosili naslov „apostol“ u ograničenom smislu i nisu posjedovali sve kvalifikacije apostolstva koje su imali izvorna dvanaestorica i Pavao.
Ne postoje biblijski dokazi koji bi ukazivali na to da je ovih trinaest apostola zamijenjeno nakon što su umrli. Na primjer, vidi Djela 12,1-2. Isus je postavio apostole da izvrše temeljno djelo Crkve, a temelje je potrebno postaviti samo jednom. Nakon smrti apostola, druge službe osim apostolstva, koje ne zahtijevaju odnos očevidca s Isusom, nastavit će s radom.
English
Koje su biblijske kvalifikacije za apostolstvo?
