Pitanje
Postoji li još uvijek izvorna Biblija?
Odgovor
Odgovor na ovo pitanje je ujedno „ne" i „da". U najstrožem smislu, odgovor glasi: Ne, izvorni dokumenti koji sadrže 66 knjiga Biblije – koje se ponekad nazivaju „autogramima" – nisu u posjedu ni jedne organizacije. Međutim, na vrlo stvaran način, odgovor glasi: Da, čovječanstvo ima stvarne riječi i knjige koje čine Riječ Božju. Kako to može biti? Da bi se shvatilo kako je izvorna Biblija napisana i kako se uspoređuje s onim što se danas čita, potrebno je pogledati proces koji je rezultirao izvornom kompilacijom i što se dogodilo od tog vremena.
Pozadina izvorne Biblije
Prema skepticima, nikada nije postojala prava „izvorna" Biblija. Oni vjeruju da je Biblija produkt čovjeka, a ne Boga, te da je revidirana „evoluirala" stoljećima.
Točno je da je Biblija pisana tijekom dugog razdoblja. Napisana od strane 40 autora u razdoblju od gotovo 1.500 godina, Biblija se sastoji od 66 knjiga – 39 u Starom zavjetu i 27 u Novom. Stari zavjet se često dijeli na tri dijela: (1) Petoknjižje, koje se ponekad naziva „Zakonom" i uključuje prvih pet knjiga Biblije; (2) Proroci, koji uključuju sve glavne i manje proročke spise; i (3) Pisma, koja uključuju Psalme, Izreke i brojne druge knjige.
Novi zavjet također se dijeli na tri segmenta: (1) Evanđelja; (2) Povijest Crkve, koja u osnovi uključuje samo Djela apostolska; te (3) Apostolski spisi, koji uključuju sve ostalo.
Kompilacija izvornog Starog zavjeta
Kako je sastavljena izvorna Biblija? Njezino se sastavljanje može pratiti kroz Sveto pismo na prilično precizan način. Nakon što je Mojsije napisao Petoknjižje (Izlazak 17,14; 24,4.7; 34,27; Brojevi 33,2; Jošua 1,8; Matej 19,8; Ivan 5,46-47; Rimljanima 10,5), smjestilo ga se u Kovčeg Saveza i čuvalo (Ponovljeni zakon 31,24). S vremenom su dodani i drugi nadahnuti tekstovi u prvih pet knjiga Biblije. U doba Davida i Salomona, knjige koje su već bile sastavljene, stavljene su u riznicu hrama (1. Kraljevima 8,6) i zbrinute od svećenika koji su služili u hramu (2. Kraljevima 22,8). Još je knjiga dodano za vrijeme vladavine kralja Ezekije – Davidove himne, Salomonove izreke i proročke knjige kao što su Izaija, Hošea i Mihej (Izreke 25,1). Općenito, kako su proroci Božji govorili, njihove su riječi zapisivane, a ono što je zabilježeno uključilo se u ono što danas zovemo Stari zavjet.
Tijekom progona Židova u 6. stoljeću knjige su bile raspršene, ali ne i izgubljene. Oko 538. godine prije Krista Židovi se vraćaju iz babilonskog ropstva, a svećenik Ezra kasnije ponovno prikuplja sve prijašnje knjige i dodaje druge radove kompilaciji. Kopija se zatim pohranila u Kovčegu izgrađenom za drugi hram, a nakon pedantnog procesa izrađene su druge kopije kako bi se zaštitili nadahnuti spisi. Ova zbirka starozavjetnih knjiga, napisana na hebrejskom jeziku, jest ono što judaizam naziva „hebrejskom Biblijom".
U trećem stoljeću prije Krista, tim od 70 židovskih učenjaka preveo je starozavjetne knjige na grčki jezik, zajedno sa završenim radom kojeg su nazvali LXX (što znači „70"), odnosno Septuagintom (latinska riječ izvedena iz izraza „prijevod sedamdeset tumača"). Apostoli, uključujući Pavla, zasigurno su koristili i citirali Septuagintu u svojim spisima. Najstariji rukopisi LXX-a uključuju neke fragmente iz prvog i drugog stoljeća prije Krista.
Godine 1947. svitci s Mrtvog mora otkriveni su na području Kumrana u Izraelu. Razni svitci datiraju negdje iz razdoblja od 5. stoljeća prije Krista do 1. stoljeća poslije Krista. Povjesničari vjeruju da su židovski pisari održavali mjesto kako bi sačuvali Božju Riječ i zaštitili spise za vrijeme uništenja Jeruzalema 70. godine. Svitci s Mrtvog mora predstavljaju gotovo svaku knjigu Starog zavjeta, a usporedbe s novijim rukopisima pokazuju da su gotovo identični – glavna su odstupanja zapisana imena nekih pojedinaca i razni brojevi citirani u Pismu.
Svitci s Mrtvog mora svjedoče o točnosti i očuvanju Starog zavjeta i daju pouzdanost da je Stari zavjet kojeg imamo danas isti Stari zavjet kojeg je koristio Isus. Zapravo, Luka bilježi Isusovu izjavu o sastavu Starog zavjeta: „Zbog toga i reče mudrost Božja: 'Poslat ću k njima proroke i apostole; i neke će od njih ubiti, a neke prognati', da se od ovoga naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta: od krvi Abela do krvi Zaharije, koji je pogubljen između žrtvenika i Doma Božjega. Da, kažem vam, tražit će se od ovoga naraštaja" (Luka 11,49-51; dodan naglasak). Isus je u ovim stihovima potvrdio 39 knjiga Starog zavjeta. Abelova smrt nalazi se u Postanku, a Zaharijina u 2. Ljetopisa – prvoj i posljednjoj knjizi hebrejske Biblije.
Kompilacija izvornog Novoga zavjeta
Kompozicija Novog zavjeta službeno se ustanovila na Kartaškom vijeću 397. godine. Međutim, većina Novog zavjeta prihvatila se kao autoritativna mnogo ranije. Prvu zbirku novozavjetnih knjiga predložio je čovjek po imenu Marcion 140. godine. Marcion je bio docetist. Docetizam je sustav vjerovanja koji kaže da je sav duh dobar, a da je sva materija loša. Stoga je Marcion isključio svaku knjigu koja govori o tome da je Isus i božanski i ljudski, a također je uređivao Pavlova pisma kako bi ih prilagodio svojoj vlastitoj filozofiji.
Sljedeća predložena zbirka knjiga Novoga zavjeta bila je Muratorijev kanon iz 170. godine poslije Krista. Uključivao je sva četiri evanđelja, Djela, 13 Pavlovih poslanica, 1., 2., 3 Ivanovu, Judinu i Otkrivenje. Konačni kanon Novog zavjeta najprije je prepoznao crkveni otac Atanazije 367. godine, a Kartaško vijeće ga je ratificiralo 397. godine.
No povijest pokazuje da se stvarni Novi zavjet u modernim Biblijama prepoznao mnogo ranije i da je točan odraz onoga što su „autogrami" sadržavali. Prvo, samo Pismo pokazuje da su se spisi Novog zavjeta smatrali nadahnutim i jednakim Starom zavjetu. Primjerice, Pavao piše: „Jer Pismo veli: Volu koji vrše ne zavezuj usta! I: Vrijedan je radnik plaće svoje" (1. Timoteju 5,18; dodan naglasak). Potonji je citat iz Luke 10,7, a pokazuje da je Pavao smatrao Lukino Evanđelje „Pismom". Drugi primjer uključuje Petrovu izjavu: „A strpljivost Gospodina našega spasenjem smatrajte, kako naš ljubljeni brat Pavao — po mudrosti koja mu je dana — napisa i vama, kao i u svim poslanicama u kojima o tome govori. U njima ima ponešto teže razumljivo, što neuki i neutvrđeni izvrću kao i ostala Pisma — na svoju vlastitu propast" (2. Petrova 3,15-16, dodan naglasak). Jasno je da je Petar smatrao Pavlova pisma jednako nadahnutima kao starozavjetni kanon.
Drugo, citati ranih crkvenih otaca dopuštaju rekonstrukciju gotovo cijelog Novog zavjeta kakvog danas nalazimo. Primjerice, Klement (oko 95. godine) citira iz 11 novozavjetnih knjiga, Ignacije (oko 107. g.) citira iz gotovo svake novozavjetne knjige, a Polikarp (Ivanov učenik, oko 110. g.) citira iz 17 novozavjetnih knjiga. Koristeći citate ranih crkvenih otaca može se sastaviti cijeli Novi zavjet, uz izuzetak od 20-27 stihova, od kojih je većina iz 3. Ivanove poslanice. Takvi dokazi svjedoče o činjenici da se Novi zavjet prepoznao mnogo ranije od Kartaškog vijeća 397. godine i da je Novi zavjet kojeg imamo danas isti kao i ono što je napisano prije 2.000 godina.
Treće, u antičkom svijetu ne postoji literarni rival broju rukopisnih kopija i ranom datiranju Novog zavjeta. Danas postoji 5.300 grčkih, 10.000 latinskih i 9.000 raznovrsnih primjeraka Novog zavjeta, a još ih se nastavlja iskopavati putem arheologije. Kombinacija ranog datiranja i ogromnog broja primjeraka Novog zavjeta potiče povijesne stručnjake, kao što je Sir Frederic Kenyon (bivši ravnatelj i glavni knjižničar Britanskog muzeja), kažu: „Interval, dakle, između datuma izvornog sastava i najranijeg postojećeg dokaza postaje toliko mali da je zapravo zanemariv, a posljednji temelj za bilo kakvu sumnju da Sveto pismo nije doista došlo do nas onako kako je bilo napisano, sada je uklonjeno. I autentičnost i opći integritet knjiga Novog zavjeta mogu se smatrati konačno uspostavljeni."
Izvorna Biblija – Zaključak
Ukratko, iako danas nitko ne posjeduje izvorne autograme, imamo mnoge postojeće kopije, a rad biblijskih povjesničara putem znanosti tekstualne kritike daje nam veliko pouzdanje da je današnja Biblija točan odraz rada izvornih autora.
English
Postoji li još uvijek izvorna Biblija?
