Pitanje
Je li Biblija pouzdana?
Odgovor
Pomoću istih kriterija kojima prosuđujemo druga povijesna djela, otkrivamo ne samo da je Biblija pouzdana, već je pouzdanija od bilo kojih drugih usporedivih spisa. Pouzdanost je pitanje istinitosti i točnog kopiranja. Zapisi koji su povijesno i činjenično ispravni i koji su vjerno očuvani kroz vrijeme smatraju se pouzdanim. Veća razina povijesne provjere i veće pouzdanje u prijenos podataka olakšavaju utvrđivanje je li drevno djelo dostojno pouzdanja. Pomoću tih mjera Bibliju možemo smatrati pouzdanom.
Kao u slučaju svakog povijesnog djela, ne može se izravno potvrditi baš svaki detalj u Bibliji. Biblija se ne može nazvati nepouzdanom samo zato što sadrži dijelove koji se ne mogu potvrditi ili još nisu potvrđeni. Razumno je očekivati da bude točna tamo gdje se može provjeriti. To je primarni test pouzdanosti i tu Biblija ima ogromne povijesne dokaze. Ne samo da su potvrđeni mnogi njezini povijesni detalji, već su neki dijelovi koji su nekad bili sumnjivi potvrđeni kasnijom arheologijom.
Na primjer, arheološki nalazi iz 1920-ih potvrdili su postojanje gradova poput Ura, opisanog u Postanku 11, za kojeg su neki skeptici sumnjali da je tako rano postojao. Gravure otkrivene u egipatskoj grobnici prikazuju postavljanje upravitelja na način koji točno odgovara biblijskom opisu ceremonije koja uključuje Josipa (Postanak 39). U Siriji su pronađene glinene pločice iz 2300. g. pr. Kr. koje snažno podupiru priče iz Staroga zavjeta, vokabular i geografiju. Skeptici su sumnjali u postojanje Hetita (Postanak 15,20; 23,10; 49,29), sve dok hetitski grad, zajedno sa zapisima, nije pronađen u Turskoj. Postoje desetine drugih starozavjetnih činjenica koje potkrepljuju arheološka otkrića.
Što je još važnije, nijedna se činjenica predstavljena u Starom ili Novom zavjetu nije pokazala pogrešnom. Ta povijesna pouzdanost ključna je za naše povjerenje u druge izjave iz Svetog pisma.
Čak i „čudesni" događaji u Postanku imaju dokaznu osnovu na koju se danas možemo pozvati. Drevni babilonski zapisi opisuju pobrkanost jezika u skladu s biblijskim prikazom Babilonske kule (Postanak 11,1-9). Ti isti zapisi opisuju poplavu cijeloga svijeta, događaj koji je doslovno prisutan na stotine raznih načina u kulturama diljem svijeta. Mjesta na kojima su se jednom nalazila Sodoma i Gomora (Postanak 19) otkrivaju dokaze o vatrenom i nasilnom uništenju. Čak i egipatske pošasti i posljedični Izlazak (Izlazak 12,40-41) imaju arheološku potporu.
Taj se trend nastavlja i u Novom zavjetu, gdje su povjesničari i arheolozi više puta potvrđivali imena raznih gradova, političkih dužnosnika i događaje. Luka, pisac svog evanđelja i Djela apostolskih, opisuje se kao prvorazredni povjesničar zbog svog fokusa na detaljima i točnom izvještavanju. I u starozavjetnim i novozavjetnim spisima, Biblija dokazuje pouzdanost gdje god se može provjeriti.
Točno kopiranje također je važni čimbenik u pouzdanosti Biblije. Novozavjetni spisi sastavljeni su u okviru nekoliko desetljeća od događaja koje opisuju, daleko prerano da legenda ili mit poprime stvarnu povijest. Zapravo, osnovni okvir evanđelja može se sastaviti u formalno vjerovanje samo nekoliko godina nakon Isusova raspeća, prema Pavlovom opisu u 1. Korinćanima 15,3-8. Povjesničari imaju pristup ogromnom broju rukopisa, dokazujući da se Novi zavjet pouzdano i brzo kopirao i distribuirao. To nam daje i više od pouzdanja da ono što danas čitamo ispravno predstavlja izvorne spise.
Stari zavjet također predočuje sve dokaze pouzdanog prijenosa. Kada su otkriveni svici s Mrtvog mora 1940-ih, bili su 800 godina stariji od bilo kojeg drugog dostupnog rukopisa. Usporedba ranijih i kasnijih rukopisa pokazuje pedantan pristup prijenosu, što je još jednom uvećalo naše pouzdanje da ono što imamo danas predstavlja izvorne tekstove.
Svi ti faktori daju objektivne razloge da se Biblija smatra pouzdanom. U isto vrijeme, od ključne je važnosti ispitati te iste čimbenike u drugim tekstovima koje koristimo za pisanje naših povijesnih knjiga. Biblija ima daleko više empirijske podrške, kraće vrijeme između izvornih spisa i preživjelih kopija, te veći broj izvornih rukopisa nego bilo koje drugo drevno djelo.
Primjerice, postoji deset kopija djela Julija Cezara, najranija 1.000 godina nakon što ih je napisao, bez ikakvog načina da se sazna koliko dobro te kopije predstavljaju izvornike. Postoji osam kopija djela povjesničara Herodota, najranija 1.400 godina nakon što ih je napisao. Arheolozi su pronašli 643 rukopisnih kopija djela Homera, dopuštajući nam 95 posto pouzdanosti u izvorni tekst.
Novi zavjet trenutno ima više od 5.000 rukopisa; većina najranijih primjeraka potječe iz razdoblja 200 do 300 godina kasnije, a manji dio 100 godina kasnije. To daje više od 99% pouzdanosti u sadržaj izvornog teksta.
Ukratko, ne samo da imamo objektivne razloge za tvrdnju da je Biblija pouzdana, već ju ne možemo nazvati nepouzdanom bez odbacivanja gotovo svega ostalog što znamo o drevnoj povijesti. Ako Sveto pismo ne prolazi test pouzdanosti, onda ne može proći nijedan zapis iz tog doba. I povijesna točnost i točni prijenos dokazuju pouzdanost Biblije.
English
Je li Biblija pouzdana?
