Pitanje
Što Biblija kaže o davanju zavjeta/zakletvi?
Odgovor
Postoji oko 30 biblijskih referenci u vezi zavjeta, od kojih je većina iz Starog zavjeta. Knjige Levitskog zakonika i Brojeva imaju nekoliko referenci u vezi zavjeta u odnosu na prinose i žrtve. Postojale su teške posljedice za Izraelce koji su prekršili zavjete, pogotovo zavjete dane Bogu.
Priča o Jiftahu ilustrira ludost davanja zavjeta bez razumijevanja posljedica. Prije nego što je vodio Izraelce u borbu protiv Amonaca, Jiftah – opisan kao hrabri junak – dao je ishitren zavjet da će prinijeti Gospodinu onoga tko god mu ususret prvi iziđe na vrata ako se vrati kući kao pobjednik. Kad mu je Gospodin dao pobjedu, onaj koji mu je izašao ususret bila je njegova kći. Jiftah se sjetio svog zavjeta i prinio ju Gospodinu (Suci 11,29-40). Pitanje je li Jiftah trebao održati ovaj zavjet obrađuje se u drugom članku. Ono što nam ovaj izvještaj pokazuje jest ludost ishitrenog zavjeta.
Možda je to razlog zašto je Isus dao novu zapovijed u vezi zavjeta. „Nadalje, čuli ste da je rečeno starima: Ne priseži se krivo, već izvrši Gospodinu prisege svoje! A ja vam kažem: Ne kuni se nikako! Ni nebom, jer je prijestolje Božje; ni zemljom, jer je podnožak nogama njegovim; ni Jeruzalemom, jer je grad velikoga kralja; ni svojom se glavom ne kuni, jer ne možeš jednu vlas učiniti bijelom ili crnom. Nego riječ vaša neka bude: ‘Da, da’, ‘Ne, ne’. A što je više od toga, od Zloga je“ (Matej 5,33 -37 VB).
Princip je za kršćane jasan: ne činite zavjete, bilo Gospodinu ili jedni drugima. Prvo, ne možemo znati zasigurno hoćemo li biti u stanju održati zavjete. Činjenica da smo skloni pogreškama u prosudbi, što je dio naše pale naravi, znači da možemo dati zavjete iz ludosti ili nezrelosti. Nadalje, ne znamo što će budućnost donijeti – to samo Bog zna. Ne znamo što će se sutra dogoditi (Jakovljeva 4,14), stoga se zavjetovati da ćemo nešto učiniti ili nećemo učiniti jest ludost. Bog je jedini u kontroli, a ne mi. „Znamo pak da onima koji ljube Boga sve proizlazi na dobro, onima koji su po njegovoj odluci pozvani“ (Rimljanima 8,28). Znajući to, možemo vidjeti da je nepotrebno davati zavjete i da to ukazuje na nedostatak pouzdanja u Njega. Konačno, Isus zapovijeda da neka naša riječ bude dovoljna bez davanja zavjeta. Kada kažemo „da“ ili „ne“, to je upravo ono što bi trebalo značiti. Dodavanje zavjeta ili zakletvi našim riječima otvara nas utjecaju Sotone čija je želja uhvatiti nas u zamku i ugroziti naše kršćansko svjedočanstvo.
Ako smo se ludo zavjetovali i shvatili da ne možemo ili ne trebamo održati zavjet, trebamo to priznati Bogu, znajući da je On „vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravde.“ Iako je prekršeni zavjet nešto ozbiljno, nije neoprostivo ako se preda Gospodinu u iskrenom priznanju. Bog nas neće držati odgovornima za nepromišljene zavjete, ali očekuje da poslušamo Isusa i suzdržimo se od donošenja zavjeta u budućnosti.
English
Što Biblija kaže o davanju zavjeta/zakletvi?
