Pitanje
Što bi crkva trebala učiniti s prinosima koje prima?
Odgovor
Svaka crkva prima neku vrstu desetine ili prinosa. Bilo da se radi o „prolasku tanjura" ili postavljanju kutije u stražnjem dijelu svetišta ili nekoj drugoj metodi prikupljanja, crkvi su potrebna sredstva za rad. Ono što je važno jest kako crkva koristi ta sredstva, jer crkva ima odgovornosti prema svojim članovima, svojoj zajednici i Bogu.
Prvo, crkva ima odgovornost prema svojim članovima. Prva crkva, započeta u Jeruzalemu na dan Pedesetnice, posebno se trudila ispuniti praktične potrebe svojih članova: „I apostoli velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa, i velika milost bijaše nad njima svima. Među njima naime nitko nije bio u oskudici jer koji god bi posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi i donosili utržak od onoga što se prodalo te stavljali do nogu apostolā. A dijelilo se svakomu kako bi komu trebalo" (Djela 4,33-35). Vidimo da se novac donosio crkvenim vođama, koji su bili odgovorni za raspodjelu novca na temelju potreba. Hrana se također dijelila među udovicama (Djela 6,1).
Apostoli u Jeruzalemu, potvrdivši Pavlovo služenje među poganima, tražili su „samo neka se sjećamo siromahā" (Galaćanima 2,10). Dakle, dobrotvorni rad u korist siromašnih unutar crkve trebao bi biti dio crkvenog proračuna. Pavao kasnije daje neke smjernice o tome tko bi trebao primati pomoć od crkve i tko bi trebao ovisiti o drugom izvoru za njihovu opskrbu (1. Timoteju 5,3-16).
Različite lokalne crkve u prvom stoljeću također su uzimale prinose kako bi pomogle drugim crkvama u potrebi. Naime, crkva u Jeruzalemu patila je od progona i gladi, a crkva u Antiohiji pružila je sredstva za pomoć (Djela 11,29). Pavao je kasnije preuzeo za Jeruzalem darove ljubavi iz Galacije (1. Korinćanima 16,1), Korinta (1. Korinćanima 16,3) te Makedonije i Ahaje (Rimljanima 15,25-26). Bio je u pratnji izaslanika iz Bereje, Soluna, Derbe i provincije Azije (Djela 20,4).
Drugo, crkva ima odgovornost prema svojoj okolini. Pružanje pomoći siromašnima je nužno. „Zato dakle dok imamo vremena, činimo dobro svima, a poglavito onima koji su domaći u vjeri" (Galaćanima 6,10). Ovaj stih postavlja prioritet – prvo Božja obitelj – ali također moramo tražiti načine da „činimo dobro" svima. Naravno, ovo mora uključivati evangelizaciju (Djela 1,8). Zdrava crkva trebala bi slati misionare (vidi Djela 13,2-3) ili barem podržavati misionare u raznim područjima službe.
Crkva koja gubi svoj vanjski fokus, o čemu svjedoči činjenica gdje troši svoj novac, pokazuje znakove duhovne slabosti. Crkveni konzultant i autor Thom S. Rainer, u svojoj knjizi Autopsija mrtve crkve, navodi da je jedan od simptoma crkve koja umire, taj da postotak proračuna za potrebe članova stalno raste, dok se novac namijenjen za pružanje pomoći siromašnima smanjuje.
Treće, crkva ima odgovornost prema Bogu. Naš Gospodin poznaje svoju crkvu (Otkrivenje 2,2. 9. 13. 19), i zapovijeda da se propovijeda Njegova Riječ (Rimljanima 10,14; 2. Timoteju 4,2) i da se navješćuje „tajna Kristova" (Kološanima 4,3). Dijeljenje evanđelja je najvažnije. Svemu što podupire taj cilj treba dati prioritet, a plaćanje pastora dio je tog cilja. „Starješine koji dobro upravljaju neka se smatra dostojnima dvostruke časti, poglavito one koji se trude u riječi i nauku. Jer Pismo veli: Volu koji vrše ne zavezuj usta! I: Vrijedan je radnik plaće svoje" (1. Timoteju 5,17-18). Oni koji vjerno služe Božju Riječ trebali bi dobivati odgovarajuću naknadu za svoj rad (vidi također 1. Korinćanima 9,11).
Mudrost u vezi s trošenjem crkve je nužna, i trebamo se moliti za tu mudrost (Jakovljeva 1,5). Nema ničeg grešnog u tome da se ima lijepa građevina ili uredno održava, ali se ponekad pitamo je li novac bolje potrošiti na potporu nekom misionaru ili pomoć siromašnijim crkvama širom svijeta.
Cilj crkve treba biti vršenje Božjeg djela u svijetu. I sve treba činiti na slavu Božju (1. Korinćanima 10,31). Rani kršćani „bijahu postojani u apostolskome nauku i zajedništvu, i lomljenju kruha i molitvama" (Djela 2,42). Možda bi ta djela – širenje Riječi, zajedništvo jedni s drugima, prakticiranje Gospodnje večere i molitva – trebali biti osnovni vodič toga kako crkva treba koristiti svoje prinose.
English
Što bi crkva trebala učiniti s prinosima koje prima?
