Pitanje
Zašto biti dobra osoba nije dovoljno za odlazak u nebo?
Odgovor
Ako pitate ljude što morate učiti za ulazak u nebo (pretpostavljajući da vjeruju u nebo ili život poslije smrti), većina će vam u nekom obliku odgovoriti da morate „biti dobra osoba". Većina, ako ne i sve religije i svjetovne filozofije temelje se na etici. Bez obzira je li to islam, judaizam ili sekularni humanizam, obično se uči da ulazak u nebo podrazumijeva da ste dobra osoba – u skladu s Deset zapovijedi ili propisima Kurana ili Zlatnim pravilom. No, je li to ono što kršćanstvo uči? Je li kršćanstvo samo jedna od mnogih svjetskih religija koja uči da morate biti dobra osoba da biste ušli u nebo? Pogledajmo Matej 19,16-26 za neke odgovore; to je priča o bogatom mladom upravitelju.
Prvo što u ovoj priči zapažamo jest da bogati mladi upravitelj postavlja ispravno pitanje: „Što dobroga da učinim kako bih imao život vječni?" Prilikom postavljanja pitanja, priznaje činjenicu da, unatoč svim njegovim naporima do sada, nešto nedostaje i želi znati što još mora učiniti kako bi zadobio vječni život. Međutim, iako postavlja ispravno pitanje, traži ga iz pogrešnog stava – onoga po zasluzi („Što dobroga da učinim…"). Nije shvatio pravo značenje Zakona, kao što će mu Isus ukazati, koji je trebao služiti kao nadziratelj do Kristova vremena (Galaćanima 3,24).
Druga stvar koju treba zapaziti jest Isusov odgovor na njegovo pitanje. Isus uzvraća pitanjem: zašto ispituje što je dobro? Drugim riječima, Isus pokušava doći do srži stvari, a to je da nitko nije dobar i da nitko ne čini dobro osim Boga. Kao što je već rečeno, taj čovjek djeluje pod lažnom premisom: da čovjek može učiniti ono što je dobro i zaraditi svoj put u nebo. Da bi istaknuo svoju poantu, Isus kaže da, ako želi vječni život, treba držati zapovijedi. Rekavši to, Isus ne zagovara pravednost baziranu na djelima. Umjesto toga, Isus izaziva mladićeve pretpostavke pokazujući mu plitko razumijevanje Zakona i ljudske sposobnosti.
Odgovor mladića vrlo je jasan. Kad mu je rečeno da čuva zapovijedi, pita Isusa: „Koje?" Isus blago nastavlja pokazivati čovjeku njegovo pogrešno shvaćanje dajući mu drugu tablicu Zakona, tj. zapovijedi koje se bave našim odnosima s drugima. Gotovo možete osjetiti frustraciju u odgovoru mladića kada kaže Isusu da ih je sve držao od svoje mladosti. Ovdje treba istaknuti dvije činjenice: prva je ironija u mladićevom odgovoru. Rekavši kako je držao sve te zapovijedi od svoje mladosti, prekršio je zapovijed o lažnom svjedočenju. Da je doista bio iskren, rekao bi da, iako pokušava držati zapovijedi, svakodnevno griješi. Ima plitko razumijevanje Zakona i napuhano mišljenje o vlastitoj sposobnosti. Drugo, on i dalje zna da nije dovoljno dobar; stoga pita Isusa: „Što mi još nedostaje?"
Isus sada suočava mladića sa samopravednošću. Kaže mu da, ako želi biti savršen (tj. potpun), mora prodati sve što ima i slijediti ga. Isus je savršeno dijagnosticirao čovjekov „nedostatak" – njegovu vezanost za bogatstvo. Čovjekovo veliko bogatstvo postalo je idol u njegovom životu. Tvrdio je da je držao sve zapovijedi, ali u stvarnosti nije mogao držati ni prvu – da nema drugih bogova ispred Gospodina! Mladić je okrenuo leđa Isusu i otišao. Njegov bog bio je bogatstvo, koje je izabrao nad Isusom.
Isus se sada obraća učenicima da ih pouči načelo: „I ponovno vam kažem: lakše je devi kroz iglenu ušicu proći nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje." Ovo je bilo šokantno za učenike, koji su imali uobičajeno mišljenje da je bogatstvo znak Božjeg blagoslova. Ali Isus ukazuje na čestu prepreku bogatstva u težnji da bude samodostatno. Njegovi učenici pitaju: „Tko se onda može spasiti?" Isus odgovara podsjećajući učenike da je spasenje od Boga: „Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće."
Tko se može spasiti? Ako je sve do čovjeka, nitko! Zašto nije dovoljno biti dobra osoba za odlazak na nebo? Jer nitko nije „dobra" osoba; postoji samo jedan koji je dobar, a to je sam Bog. Biblija kaže da su svi sagriješili i lišeni slave Božje (Rimljanima 3,23). Biblija također kaže da je plaća našega grijeha smrt (Rimljanima 6,23a). Srećom, Bog nije čekao dok nekako nismo naučili biti „dobri"; dok smo bili u našem grešnom stanju, Krist je umro za nepravedne (Rimljanima 5,8).
Spasenje se ne temelji na našoj dobroti, već na Isusovoj dobroti. Ako priznamo ustima da je Isus Gospodin i vjerujemo u srcu da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćemo spašeni (Rimljanima 10,9). Ovo spasenje u Kristu dragocjeni je dar, a kao i svi pravi darovi nije zaslužen (Rimljanima 6,23b; Efežanima 2,8-9). Poruka evanđelja glasi da nikad ne možemo biti dovoljno dobri za ulazak u nebo. Moramo priznati da smo grešnici koji su odvojeni od Božje slave, i moramo poslušati zapovijed koja kaže da se pokajemo zbog naših grijeha i položimo našu vjeru i pouzdanje u Isusa Krista. Samo je Krist bio dovoljno dobar da zasluži nebo, te daje svoju pravednost onima koji vjeruju u Njegovo ime (Rimljanima 1,17).
Engleski
Zašto biti dobra osoba nije dovoljno za odlazak u nebo?
