Pitanje
Je li ekumenizam biblijski? Treba li kršćanin biti uključen u ekumenski (međuvjerski) pokret?
Odgovor
Walter A. Elwell, u Sažetom evanđeoskom teološkom rječniku, definira ekumenizam kao „organizirani pokušaj ostvarivanja suradnje i jedinstva među kršćanima". Na međunarodnoj razini, Svjetski savez crkava predstavlja ekumenizam u navođenju njegove svrhe na ovaj način: „Svjetski savez crkava je zajedništvo crkava koje ispovijedaju Gospodina Isusa Krista kao Boga i Spasitelja prema Pismima, i stoga nastoje zajedno ispuniti svoj zajednički poziv na slavu jednoga Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga. To je zajednica crkava na putu prema vidljivom jedinstvu u jednoj vjeri i jednom euharistijskom zajedništvu, izraženom u štovanju i zajedničkom životu u Kristu. Ekumenizam se nastoji razvijati u smjeru tog jedinstva, kao što se Isus molio za svoje sljedbenike, „kako bi svijet uzvjerovao da si me ti poslao" (Ivan 17,21) (www.wcc-coe.org). Dokument pod nazivom Evangelici i katolici zajedno: Kršćanska misija u trećem tisućljeću, objavljena 1994. godine, a koju su podržali neki istaknuti predstavnici evanđeoskog kršćanstva i rimokatoličanstva, još je jedan primjer ekumenizma.
Ekumenizam se može definirati i šire: „Pokret koji promiče svjetsko jedinstvo među svim religijama kroz veću suradnju." Na primjer, katolički svećenik može pozvati muslimanskog imama da govori za njegovom propovjedaonicom, ili se crkva može okupiti u hinduističkom hramu i održati zajedničku molitvenu službu. Definiran na ovaj način, ekumenizam je definitivno pogrešan. Ne smijemo se „ujarmljivati s nevjernicima" (2. Korinćanima 6,14; vidi i Galaćanima 1,6-9). Svjetlo i tama nemaju ništa zajedničko.
Za ovaj članak ograničit ćemo definiciju ekumenizma na „pokret prema jedinstvu među kršćanskim skupinama". Važno pitanje glasi: jesu li ekumenski pothvati ispravni i biblijski? Trebamo li sudjelovati s drugim „kršćanima" u udruženim poduhvatima na lokalnoj, nacionalnoj ili međunarodnoj razini? Odgovor nije apsolutan. Naravno, jedinstvo među pravim kršćanima je važno (Psalam 133,1; Ivan 17,22). No što ako neki od onih koji ispovijedaju kršćanstvo zapravo poriču određene temelje vjere? Svaka situacija se mora razmotriti pojedinačno. Evo nekoliko pitanja koja će nam pomoći da donesemo Bogom vođene odluke u vezi ekumenizma:
Prije svega, jesu li oni s kojima se udružujemo uistinu kršćani u biblijskom smislu te riječi? Mnogi ljudi i organizacije spominju ime Isusa Krista, pa čak i navode da je On Gospodin i Spasitelj, ali jasno odbacuju ono što Biblija govori o Njemu. Očigledni primjeri su mormoni i Jehovini svjedoci, koji sebe nazivaju sljedbenicima Isusa Krista i tvrde da su „kršćani", ali poriču ono što Biblija izjavljuje o Kristovoj naravi i djelu. Ne tako očigledan primjer je liberalno kršćanstvo. Liberalno kršćanstvo se nalazi u gotovo svakoj denominaciji i, premda se može činiti kršćanskim, obično odbacuje nekoliko bitnih istina. Liberali često poriču ili umanjuju nadahnuće i autoritet Biblije (2. Timoteju 3,16), isključivu prirodu spasenja u Kristu (Ivan 14,6; 1. Timoteju 2,5) i potpunu ovisnost o Božjoj milosti za spasenje bez ljudskih djela (Rimljanima 3,24. 28; Galaćanima 2,16; Efežanima 2,8-9).
U našem je dobu veliki naglasak na ekumenskom jedinstvu između evanđeoskih kršćana i rimokatolika. Oni koji promiču takvo jedinstvo tvrde da su obje skupine kršćanske i da su sustavi vjere koji štuju Boga. Međutim, postoje značajne razlike između tih dviju skupina. Biblijsko kršćanstvo i rimokatoličanstvo su dvije različite vjere koje prakticiraju i vjeruju različito u vezi spašavanja, autoriteta Biblije, svećenstva vjernika, prirode čovjeka, Kristovog djela na križu itd. Popis nepomirljivih razlika između onoga što kaže Biblija i onoga što kaže Rimokatolička crkva čini bilo kakvu zajedničku misiju između njih nemogućom. Oni koji to poriču nisu istiniti onome što kažu da vjeruju, bez obzira na kojoj su strani. Svaki katolik koji je ozbiljan u svojoj vjeri odbacit će ono što ozbiljan evanđeoski kršćanin vjeruje, i obratno.
Jedna od poveznica ekumenizma je da su često teološki divergentne skupine strastveni istomišljenici u vezi s određenim pitanjima. Biblijski kršćani obično imaju snažan stav protiv pobačaja, tradicionalni pogled na obitelj, uvjerenje da se brinu o beskućnicima i bolesnima, te želju da se u svijetu provodi pravda. Druge skupine, koje mogu imati nebiblijsku teologiju, mogu držati iste društvene pozicije. Stoga je ponekad veliko iskušenje da se ne ujedine snage u ostvarenju zajedničkog cilja. To dovodi do sljedećeg pitanja.
Drugo, što je krajnji cilj ovog ekumenskog pothvata? Sveto pismo daje jasne upute o tome kako kršćani koji vjeruju u Bibliju trebaju živjeti. Kološanima 3,17 navodi našu svrhu ovako: „I sve što god činite, riječju ili djelom, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu i Ocu po njemu." Što se tiče naših interakcija s izgubljenima, Isus u Mateju 5,16 kaže: „Neka vaše svjetlo tako zasja pred ljudima da vide vaša dobra djela i proslave Oca vašega koji je na nebesima." Matej 28,18-20 i 1. Korinćanima 2,2 kažu da je evanđelje naš najvažniji prioritet. Sve što činimo treba donositi slavu i čast Bogu; trebamo živjeti u dobrim djelima pred izgubljenim i umirućim svijetom, te moramo pronositi svijetu poruku evanđelja koja mijenja život. Dijeljenje Kristove smrti i uskrsnuća donosi slavu Bogu i treba potaknuti našu interakciju sa svijetom.
Što se tiče ekumenskih pothvata, moramo se zapitati hoće li se ti ciljevi slijediti. Dijeljenje evanđelja često postane naknadna zamisao, ako se uopće i misli. Umjesto evanđelja, ekumenizam se usredotočuje na političke i društvene poruke. Umjesto da nastoje preobraziti srca, ekumenska nastojanja često nastoje preobraziti okruženja – politička, socijalna ili financijska. Krajnji cilj naših postupaka treba biti spasenje izgubljenih grešnika (Efežanima 2,1-3). Nebeski anđeli raduju se zbog jednog grešnika koji se pokaje (Luka 15,10). U Bibliji nema ničega što bi govorilo da se anđeli raduju kada je usvojen zakon, kada je iskopan bunar ili kada je popločana ulica. (Ne znači da nešto nije u redu s ostvarenjem svega toga, ali se ne može dopustiti da zasjeni evanđelje.) Dok razmišljamo o ekumenskim pothvatima, moramo se pobrinuti da se Božje kraljevstvo širi evangelizacijom.
Da zaključimo, trebamo li biti uključeni u ekumensku suradnju s drugim kršćanskim crkvama i drugim skupinama vjernika? Ako nema doktrinarnog kompromisa o temeljnom kršćanskom vjerovanju, ako se evanđelje ne umanjuje ili ignorira, ako vjernici mogu održavati jasno svjedočanstvo pred svijetom, i ako se Bog proslavlja, onda se možemo slobodno i radosno udružiti s drugim vjernicima u promicanju Božjeg kraljevstva.
English
Je li ekumenizam biblijski? Treba li kršćanin biti uključen u ekumenski (međuvjerski) pokret?
