Pitanje
Kada se građanski neposluh dopušta kršćaninu?
Odgovor
Rimski car od 54. do 68. godine bio je Neron Klaudije Cezar August Germanik, poznat i kao Neron. Car nije bio poznat kao pobožna osoba i bavio se raznim neovlaštenim radnjama, među kojima je bio i homoseksualni brak. Godine 64. po Kr. dogodio se veliki rimski požar, pri čemu je sam Neron bio osumnjičen za podmetanje požara. U svojim je spisima rimski senator i povjesničar Tacit zabilježio: „Kako bi se riješio izvještaja [da je on podmetnuo požar], Neron je pojačao osjećaj krivnje i zadao najkrvavija mučenja omraženoj klasi zbog gnušanja, koju je puk nazivao kršćanima“ (Ljetopisi, XV).
Za vrijeme Neronove vladavine apostol Pavao je napisao svoju poslanicu Rimljanima. Iako bi se moglo očekivati da će potaknuti kršćane u Rimu da ustanu protiv svog opresivnog vladara, u 13. poglavlju umjesto toga nalazimo ovo: „Svaka duša neka se podlaže višim vlastima. Jer nema vlasti osim od Boga: one koje su na vlasti, od Boga su postavljene. Stoga se onaj tko se suprotstavlja vlasti, protivi Božjoj odredbi; a oni koji se protive, sami će na sebe navući osudu. Jer vladari nisu strah i trepet dobrim djelima, nego zlima. Hoćeš li ne bojati se vlasti? Čini ono što je dobro i imat ćeš pohvalu od nje: jer Božji je ona poslužitelj, tebi na dobro. Ali ako činiš zlo, strahuj; jer ne nosi ona uzalud mač: Božji je ona poslužitelj, izvršitelj gnjeva nad onime tko čini zlo. Stoga se trebate pokoravati, ne samo zbog gnjeva, nego i zbog savjesti. Zato i poreze plaćate: jer službenici su Božji oni koji se time bave. Podajte, dakle, svakome što mu pripada: kome porez, porez; kome carina, carinu; kome strah, strah; kome čast, čast“ (Rimljanima 13,1-7).
Čak i pod vladavinom nemilosrdnog i bezbožnog cara, Pavao, pišući pod nadahnućem Duha Svetoga, govori svojim čitateljima da budu podložni vlastima. Štoviše, tvrdi da ne postoji nikakva vlast osim one koju je uspostavio Bog, te da vladari služe Bogu u svojoj političkoj službi.
Petar piše gotovo isto u jednoj od svoje dvije novozavjetne poslanice: „Pokoravajte se, dakle, svakoj ljudskoj ustanovi zbog Gospodina: bilo kralju kao vrhovniku, bilo upraviteljima kao onima koje on šalje da kazne zločinitelje i pohvale one koji dobro čine. Jer ovo je volja Božja: da čineći dobro ušutkate neznanje bezumnih ljudi; i to kao slobodni, a ne služeći se svojom slobodom kao pokrivalom zloće, nego kao Božje sluge. Svakoga poštujte, bratstvo ljubite, Boga se bojte, kralja častite“ (1. Petrova 2,13-17).
I Pavlova i Petrova učenja dovode do dosta pitanja kršćana kada je u pitanju građanski neposluh. Žele li Pavao i Petar reći da se kršćani uvijek trebaju pokoravati svemu što vlasti narede, bez obzira što se od njih traži?
Kratak pregled različitih pogleda na građanski neposluh
Po pitanju građanskog neposluha postoje najmanje tri generalna stava. Anarhističko gledište kaže da se osoba može odlučiti na neposlušnost vlastima kad god želi i kad god osjeća da ima za to osobno opravdanje. Takvo stajalište nema nikakvu biblijsku potporu, kao što je vidljivo iz spisa Pavla u Rimljanima 13.
Ekstremni domoljub kaže da čovjek uvijek treba slijediti i slušati svoju zemlju, bez obzira na zapovijed. Kao što će se uskoro pokazati, ovo gledište također nema biblijsku potporu. Štoviše, to nije podržano u povijesti naroda. Na primjer, tijekom suđenja u Nürnbergu, odvjetnici nacističkih ratnih zločinaca pokušali su koristiti obranu da su njihovi klijenti samo slijedili izravne vladine naredbe i stoga se ne mogu smatrati odgovornima za svoje postupke. Međutim, jedan od sudaca odbacio je njihov argument jednostavnim pitanjem: „Ali gospodo, zar nema zakona iznad naših zakona?“
Stav koji zastupa Sveto pismo je stav biblijske podložnosti, pri čemu je kršćaninu dopušteno djelovati u građanskom neposluhu prema vlastima ako ona zapovijeda zlo, tako da od kršćanina zahtijeva da djeluje na način koji je suprotan jasnim učenjima i zahtjevima Božje Riječi.
Građanski neposluh – primjeri u Bibliji
U Izlasku 1, egipatski faraon dao je jasnu zapovijed dvjema hebrejskim babicama da moraju ubiti sve muške židovske bebe. Ekstremni domoljub izvršio bi vladinu naredbu, ali Biblija kaže da babice nisu poslušale faraona i „bojale su se Boga te nisu učinile tako kako im je zapovjedio kralj Egipta, nego su ostavljale na životu mušku djecu“ (Izlazak 1,17). Biblija dalje kaže da su babice lagale faraonu o tome zašto su puštale djecu živjeti; ipak, iako su lagale i nisu poslušale svoju vlast, „Bog je iskazao dobro primaljama; a narod se množio i postajao sve moćniji. A on im je, zato što su se primalje bojale Boga, načinio kuće“ (Izlazak 1,20-21).
U Jošui 2, Rahaba se izravno oglušila o naredbu jerihonskog kralja da preda izraelske špijune koji su ušli u grad kako bi prikupili obavještajne podatke za bitku. Umjesto toga, spustila ih je preko užeta kako bi mogli pobjeći. Iako je Rahaba dobila jasnu naredbu od najvišeg vladinog dužnosnika, oduprla se zapovijedi i bila spašena od uništenja grada kada su ga Jošua i izraelska vojska uništili.
Prva Samuelova knjiga bilježi zapovijed koju je dao kralj Šaul tijekom vojne kampanje da nitko ne smije jesti sve dok Šaul ne pobijedi u bitci s Filistejcima. Međutim, Šaulov sin Jonatan, koji nije čuo zapovijed, jeo je med kako bi se okrijepio od teške bitke koju je vojska vodila. Kad je Šaul za to saznao, naredio je da njegov sin umre. Međutim, ljudi su se oduprli Šaulu i njegovoj zapovijedi i spasili Jonatana od smrti (1. Samuelova 14,45).
Još jedan primjer građanskog neposluha u skladu s biblijskom pokornošću nalazi se u 1. Kraljevima 18. To poglavlje ukratko predstavlja čovjeka po imenu Obadija koji se „vrlo bojao Gospodina“. Kad je kraljica Izebela ubijala Božje proroke, Obadija je uzeo njih stotinu i sakrio ih od nje kako bi mogli živjeti. Takav čin bio je u čistom prkosu željama aktualne vlasti.
U 2. Kraljevima zabilježena je jedina očigledno odobrena pobuna protiv aktualnog vladinog dužnosnika. Atalija, Ahazijina majka, počela je uništavati kraljevsko potomstvo Judinog doma. Međutim, kraljeva kći je uzela Joaša, Ahazijina sina, i sakrila ga od Atalije kako bi se sačuvala krvna loza. Šest godina kasnije Jehojada je okupio ljude oko sebe, proglasio Joaša kraljem i ubio Ataliju.
Daniel bilježi niz primjera građanskog neposluha. Prvi se nalazi u 3. poglavlju kad su se Šadrah, Mešak i Abednego odbili pokloniti zlatnom idolu u neposlušnosti zapovijedi kralja Nabukodonozora. Drugi je u 6. poglavlju kad Daniel prkosi dekretu kralja Darija da se nitko ne smije moliti nikome osim kralju. U oba slučaja, Bog je spasio svoj narod od smrtne kazne koja je bila nametnuta.
U Novom zavjetu, knjiga Djela apostolskih bilježi građanski neposluh Petra i Ivana prema autoritetima koji su tada bili na vlasti. Nakon što je Petar izliječio čovjeka hromog od rođenja, Petar i Ivan su uhićeni zbog propovijedanja o Isusu i stavljeni u zatvor. Vjerske vlasti bile su odlučne spriječiti ih u poučavanju o Isusu; međutim, Petar je rekao: „Prosudite je li pravo pred Bogom slušati vas više negoli Boga. Jer mi ne možemo drugo negoli govoriti ono što smo vidjeli i čuli“ (Djela 4,19-20). Kasnije su se poglavari ponovno suočili s apostolima i podsjetili ih na njihovu zapovijed da ne poučavaju o Isusu, ali Petar je odgovorio: „Trebamo se više pokoravati Bogu negoli ljudima“ (Djela 5,29).
Posljednji primjer građanskog neposluha nalazi se u knjizi Otkrivenja kada Antikrist zapovijeda svima onima koji su živi tijekom posljednjih vremena da obožavaju njegov lik. Ali apostol Ivan, koji je napisao Otkrivenje, navodi da će oni koji u to vrijeme postanu kršćani biti neposlušni Antikristu i njegovoj vladavini i odbiti obožavati kip (Otkrivenje 13,15) baš kao što su Danielovi drugovi prekršili Nabukodonozorov dekret da obožavaju njegov idol.
Građanski neposluh – Zaključak
Koji se zaključci mogu izvući iz gornjih biblijskih primjera? Smjernice za kršćanski građanski neposluh mogu se sažeti na sljedeći način:
• Kršćani se trebaju oduprijeti vlasti koja zapovijeda ili tjera na zlo i trebaju postupati nenasilno unutar zakona zemlje kako bi promijenili vlast koja dopušta zlo.
• Građanski neposluh dopušta se kada su vladini zakoni ili zapovijedi u izravnoj suprotnosti s Božjim zakonima i zapovijedima.
• Ako kršćanin ne posluša zle vlasti, osim ako ne može pobjeći od vlasti, trebao bi prihvatiti kaznu te vlasti za svoje postupke.
• Kršćanima se svakako dopušta raditi na postavljanju novih državnih vođa unutar zakona koji su uspostavljeni.
Na kraju, kršćanima se zapovijeda da se mole za svoje vođe i da Bog intervenira u svoje vrijeme kako bi promijenio svaki bezbožni put koji slijede: „Stoga, prije svega, pozivam na to da se obavljaju prošnje, molitve, zastupanja i zahvaljivanje za sve ljude, za kraljeve i za sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj pobožnosti i čestitosti“ (1. Timoteju 2,1-2).
English
Kada se građanski neposluh dopušta kršćaninu?
