Pitanje
Ja sam hinduist, zašto bih trebao razmisliti o tome da postanem kršćanin?
Odgovor
Usporedba hinduizma i kršćanstva je teška, djelomično zato što zapadnjaci teško razumiju religiju hinduizma. Hinduizam ima bogatu povijest i elaboriranu teologiju. Vjerojatno ne postoji ni jedna druga religija na svijetu koja je toliko šarolika ili ukrašena. Usporedba hinduizma i kršćanstva može lako obeshrabriti nekoga tko je početnik u istraživanju komparativnih religija. Dakle, predloženo pitanje trebalo bi se razmotriti pažljivo i ponizno. Odgovor koji smo ovdje ponudili nipošto nije sveobuhvatan, niti pruža „dubinsko“ razumijevanje hinduizma u bilo kojem njegovu dijelu. Ovaj odgovor uspoređuje ove dvije religije u tek nekoliko točaka kako bi pokazao da kršćanstvo zaslužuje posebno razmatranje.
Kao prvo, kršćanstvo bi se trebalo uzeti u obzir zbog njegove povijesne održivosti. Unutar svoje sheme, kršćanstvo ima ličnosti i događaje koji su utemeljeni na povijesti, a koje se može identificirati pomoću forenzičkih znanosti poput arheologije i tekstualne kritike. Hinduizam svakako ima svoju povijest, ali njegova teologija, mitologija i povijest tako se često miješaju da je teško razaznati gdje jedna završava a druga počinje. Mitologija se u hinduizmu otvoreno prihvaća, a hinduizam posjeduje elaborirane mitove koji se koriste kako bi se objasnile osobnosti i karakteri bogova. Hinduizam zbog svoje povijesne dvosmislenosti posjeduje određenu fleksibilnost i prilagodljivost. Međutim, kada neka religija nema temelja u povijesti, manje ju je moguće provjeriti. To ne mora odmah značiti da je lažna, ali znači da ju ne možemo potvrditi. Teologiju kršćanstva opravdava doslovna povijest židovske a zatim i kršćanske tradicije. Ako Adam i Eva nisu postojali, ako Izrael nije izašao iz Egipta, ako je Jona samo alegorija, ili ako Isus nije zapravo hodao po zemlji, tada bi se čitava kršćanska religija potencijalno mogla raspasti. Po pitanju kršćanstva, lažna povijest bi značila poroznu teologiju. Takva povijesna ukorijenjenost mogla bi se pokazati kao slabost kršćanstva. Međutim, povijesno istraživi dijelovi kršćanske tradicije toliko su je često potvrdili da se ta slabost pokazala snagom.
Drugo, premda i kršćanstvo i hinduizam imaju ključne povijesne osobe, jedino je Isus dokazano tjelesno uskrsnuo iz mrtvih. Mnogi su ljudi tijekom povijesti bili mudri učitelji ili su započeli religijske pokrete. Hinduizam je također imao mudre učitelje i zemaljske vođe. Međutim, Isus se ističe među njima. Njegova duhovna učenja potvrđena su ispitom koji može proći jedino božanska snaga: smrću i tjelesnim uskrsnućem – a to je činjenica koju je On sam prorokovao i ispunio (Matej 16:21; 20:18-19; Marko 8:31; Luka 9:22; Ivan 20-21; 1. Ivanova 15).
Štoviše, kršćanska doktrina o uskrsnuću razlikuje se od hinduističke doktrine o reinkarnaciji. Te dvije ideje nisu iste. Štoviše, jedino se uskrsnuće može uvjerljivo zaključiti proučavajući povijest i dokaze. Uskrsnuće Isusa Krista posebice ima značajnu podršku kako sekularnih tako i vjerskih znanstvenika. Njegova potvrda ni sa čim ne potvrđuje hinduistički nauk o reinkarnaciji. Uzmite u obzir sljedeće razlike:
Uskrsnuće podrazumijeva jednu smrt, jedan život, jedno smrtno tijelo, te jedno novo i besmrtno, proslavljeno tijelo. Uskrsnuće se događa uz pomoć božanske intervencije, monoteističko je, oslobođenje je od grijeha, te se u konačnici događa samo u posljednji dan. Reinkarnacija, s druge strane, podrazumijeva mnoge smrti, mnoge živote, mnoga smrtna te nikakvo besmrtno tijelo. Štoviše, reinkarnacija se događa putem prirodnog zakona, obično je panteističke naravi (Bog je sve), djeluje na osnovu karme i uvijek je djelatna. Naravno, navođenje tih razlika ne dokazuje ni jedno ni drugo kao istinu. Međutim, ako se uskrsnuće može povijesno pokazati, onda razlikovanje između ove dvije opcije u pogledu života nakon smrti odvaja opravdano od neopravdanog vjerovanja. Uskrsnuće Krista i općenita kršćanska doktrina o uskrsnuću oboje zaslužuju da ih se uzme u obzir.
Treće, kršćansko Sveto pismo povijesno je izvanredno, te zaslužuje da ozbiljno razmatranje. U nekoliko ispita Biblija nadmašuje hinduističke Vede, ali, kad smo već kod toga, i sve druge drevne knjige. Mogli bismo čak reći da je biblijska povijest toliko izuzetna da sumnjati u Bibliju znači sumnjati u samu povijest, jer je ona najviše potvrđena od svih drevnih knjiga. Jedina knjiga koja je više potvrđena od Staroga zavjeta (hebrejska Biblija) je Novi zavjet. Uzmite u obzir sljedeće:
1) Više rukopisa postoji za Novi zavjet nego za bilo koju drugu drevnu knjigu – 5.000 drevnih grčkih rukopisa, a ako uključimo i druge jezike onda ukupno 24.000. Raznovrsnost rukopisa pruža ogromnu bazu za istraživanje po kojoj možemo uspoređivati jedne tekstove s drugima i tako potvrditi što je bilo pisano u izvorniku.
2) Rukopisi Novoga zavjeta vremenski su bliže izvornicima od bilo kojega drugog dokumenta iz antike. Svi izvornici bili su napisani unutar životnoga vijeka suvremenika (očevidaca), u prvome stoljeću nakon Krista, a trenutno imamo dijelove rukopisa koji potječu iz davne 125. godine nakon Krista. Prijepise cijelih knjiga nalazimo već iz 200. godine, a imamo i potpun Novi zavjet koji potječe iz 250. godine. Budući da su sve knjige Novoga zavjeta u početku bile napisane u vremenu očevidaca, to znači da nisu imali vremena da se razviju u mitove i folklor. Nadalje, njihove izjave mogli su provjeriti članovi crkve koji su bili osobni svjedoci tih događaja.
3) Novozavjetni dokumenti su točniji od bilo kojeg drugog dokumenta iz antike. John R. Robinson u svojoj knjizi Honest to God izjavljuje da su novozavjetni dokumenti točni 99,9% (što je najtočnija cijela knjiga iz cijele antike). Bruce Metzger, stručnjak za grčki Novi zavjet, predlaže nešto skromnijih 99,5%.
Četvrto, kršćanski monoteizam ima prednosti nad panteizmom i politeizmom. Ne bi bilo pošteno okarakterizirati hinduizam samo kao panteističku („Bog je sve“) ili politeističku (mnoštvo bogova) religiju. Ovisno o struji hinduizma kojoj netko pripada, osoba može biti panteist, politeist, monist („sve je jedno“), monoteist, pa čak i više toga odjednom. Međutim, dvije snažne struje unutar hinduizma su politeizam i panteizam. Kršćanski monoteizam ima velike prednosti nad obje od ovih struja. Međutim, zbog manjka prostora, ova tri svjetonazora ćemo ovdje usporediti samo po pitanju jednoga: po pitanju etike.
Politeizam i panteizam imaju upitnu osnovu za svoju etiku. U pogledu politeizma, ukoliko ima mnogo bogova, onda se postavlja pitanje koji bog ima pravo nametnuti svoj standard za etiku kao vrhovno mjerilo ljudskoga ponašanja? Kada postoji više bogova, onda se njihovi sustavi ili ne sukobljavaju, ili se sukobljavaju ili ne postoje. Ukoliko ne postoje, etika je izmišljena i stoga neutemeljena. Slabost ove pretpostavke je očigledna. Ukoliko se etički sustavi ne sukobljavaju, postavlja se pitanje koje ih načelo objedinjuje? Načelo koje bi ih objedinjavalo bilo bi tada veće od bogova. U tom slučaju, ti bogovi ne bi bili vrhovni jer bi odgovarali nekom drugom autoritetu. Prema tome, postojala bi viša stvarnost kojoj bi se netko trebao pokoravati. Zbog te činjenice, politeizam se čini plitkim, ako ne i ispraznim. Što se tiče treće opcije, ako se bogovi sukobljavaju u svojim standardima pravičnosti, onda poslušnost jednom bogu može značiti neposlušnost drugomu, a to bi sa sobom vuklo i trpljenje kazne za neposlušnost. Etika bi tada bila relativna. Dobro za jednoga boga ne bi nužno bilo „dobro“ u nekom objektivnom i sveopćem smislu. Na primjer, žrtvovati svoje dijete Kali bilo bi pohvalno u jednoj grani hinduizma, ali odvratno mnogim drugim. Međutim, žrtvovanje djece je zasigurno, kao takvo, za svaku osudu, bez obzira na sve. Neke stvari su, jednostavno, ispravne ili pogrešne.
Panteizam nije ništa bolji od politeizma, budući da tvrdi kako u konačnici postoji samo jedna stvar – jedna božanska stvarnost – pri čemu se uklanja bilo kakva razlika između „dobra“ i „zla“. Ako su „dobro“ i „zlo“ zbilja različiti, onda ne bi mogla postojati jedna jedincata, nepodijeljena stvarnost. Panteizam u konačnici ne dozvoljava moralne razlike između „dobra“ i „zla“. Dobro i zlo nestaju u toj isto nepodjeljivoj stvarnosti. Pa čak i kada bi se takve razlike kao što su „dobro“ i „zlo“ mogle stvoriti, kontekst karme izbjegava njihov moralni kontekst. Karma je neosobno načelo poput prirodnih zakona kao što su gravitacija ili inercija. Kada karma utječe na neku grješnu dušu, osudu tada ne donosi božanska odmazda. Naprotiv, to je neosobna reakcija prirode. Međutim, moralnost zahtijeva osobnost – osobnost koju karma ne može pružiti. Na primjer, ne možemo optužiti štap jer ga se koristi za udarac. Štap je predmet koji nema nikakva moralnog kapaciteta ili dužnosti. Umjesto toga, optužujemo osobu koja je koristila taj štap da povrijedi. Ta osoba ima moralni kapacitet i moralnu dužnost. Isto tako, ako je karma tek neosobna priroda, onda je amoralna („bez moralnosti“) i stoga nije adekvatna osnova za etiku.
Međutim, kršćanski monoteizma svoje etičke zahtjeve temelji na Božjoj osobi. Božji karakter je dobar, i stoga dobro je ono što je usklađeno s Njime i Njegovom voljom. Zlo je ono što odstupa od Boga i Njegove volje. Prema tome, jedini Bog služi kao apsolutna osnova za etiku, te dozvoljava taj osobni temelj za moralnost i opravdava objektivno znanje o dobru i zlu.
Peto, ostaje nam pitanje: „Kako ćeš riješiti problem svoga grijeha?“ Kršćanstvo ima najsnažniji odgovor na taj problem. Hinduizam, poput budizma, sadrži barem dvije ideje o grijehu. Grijeh se ponekad razumije kao neznanje. Grješno je ako netko ne vidi ili ne razumije stvarnost kakvu ju hinduizam definira. Međutim, još uvijek postoji ideja moralne greške, koja se naziva „grijeh“. Učiniti nešto što je namjerno zlo, prekršiti duhovni ili zemaljski zakon, ili željeti pogrešne stvari, sve bi to bio grijeh. Međutim, ta moralna definicija grijeha ukazuje na jednu vrstu moralne greške koja zahtijeva pravo okajavanje. Odakle to okajavanje može doći? Može li doći putem prianjanja uz načela karme? Karma je neosobna i amoralna. Čovjek može činiti dobra djela kako bi „postigao ravnotežu“, ali ne može se nikada riješiti grijeha. Karma ne pruža čak ni kontekst po kojemu moralna pogreška uopće spada u kategoriju moralnosti. Na primjer, koga smo uvrijedili ako smo sagriješili u samoći? Karme se to uopće ne tiče, jer karma nije osoba. Na primjer, pretpostavimo da jedan čovjek ubije sina drugoga čovjeka. On može ponuditi novac, imovinu ili svoga vlastitog sina uvrijeđenoj strani. Međutim, ne može poništiti ubojstvo mladića. Nikakvo obeštećenje ne može nadoknaditi taj grijeh. Može li okajanje doći putem molitve ili odanosti Šivi ili Višni? Čak i ako bi te ličnosti nudili oprost, po svemu sudeći grijeh bi još uvijek bio neplaćeni dug. Oni bi oprostili grijeh kao da je oprostiv, i onda bi ljude pustili kroz vrata blaženstva.
Međutim, kršćanstvo se prema grijehu odnosi kao prema moralnoj greški protiv jedinoga, vrhovnog i osobnog Boga. Još od Adama, ljudi su grješna stvorenja. Grijeh je stvaran, te stvara beskonačnu odvojenost između čovjeka i blaženstva. Grijeh zahtijeva pravdu. Pa ipak, nije ga moguće „izbalansirati“ pomoću jednakog ili većeg broja dobrih djela. Ako netko ima deset puta više dobrih nego što ima loših djela, ta osoba još uvijek ima zlo na svojoj savjesti. Što se dogodi s tim preostalim lošim djelima? Zar ih se oprosti kao da nikada nisu bila važna? Dozvoljava li im se ulazak u blaženstvo? Ili su ta djela tek iluzija, tako da nemamo nikakva problema? Ni jedno od ovih opcija nije prihvatljiva. Ako su ta djela iluzija, zašto nam je onda grijeh toliko stvaran? Naprotiv, kada smo iskreni sami sa sobom, svi znamo da smo sagriješili. Jednostavno oprostiti grijeh bez ikakve cijene znači da prema grijehu postupamo kao da nema posljedica. Znamo da to nije istina. S druge strane, blaženstvo i nije tako nešto dobro ako je grijeh moguće krišom u njega unijeti. Iz svega toga vidimo da nas karma ostavlja opterećenima grijehom na našim srcima i sumnjom da smo prekršili neki krajnji osobni standard dobra i zla. A blaženstvo nas ili ne može trpjeti zbog toga ili mora prestati biti toliko savršeno kako bismo mi mogli u njega ući.
Međutim, u kršćanstvu svaki grijeh se kažnjava, iako je ta kazna već zadovoljena u Kristovoj osobnoj žrtvi na križu. Bog je postao čovjekom, živio je savršenim životom, te je umro smrću koju smo mi zaslužili. Bio je razapet umjesto nas, kao naša zamjena, i pokrivanje, odnosno pomirnica za naše grijehe. A kada je uskrsnuo, dokazao je da ga čak ni smrt ne može pobijediti. Nadalje, On obećava isto to uskrsnuće na vječni život svima koji se pouzdaju u Njega kao svoga jedinog Gospodina i Spasitelja (Rimljanima 3:10, 23; 6:23; 8:12; 10:9-10; Efežanima 2:8-9; Filipljanima 3:21).
Konačno, u kršćanstvu možemo znati da smo spašeni. Ne moramo se pouzdati na neko varljivo iskustvo, kao ni u naša dobra djela ili žarku meditaciju, a ne moramo se pouzdati ni u nekog lažnog boga kojeg pokušavamo „stvoriti svojim vjerovanjem“. Mi imamo živoga i istinitog Boga, vjeru utemeljenu na povijesti, trajnu Božju objavu koju je moguće provjeriti (Sveto pismo), teološki zadovoljavajući temelj etičkog življenja, te zajamčeni dom na nebu s Bogom.
Prema tome, što to znači za tebe? Isus je vrhovna stvarnost! Isus je bio savršena žrtva za naše grijehe. Bog nam svima nudi oprost i spasenje ako ćemo jednostavno primiti njegov dar (Ivan 1:12), vjerovati u Isusa kao Spasitelja koji je položio svoj život za nas – njegove prijatelje. Pouzdaš li se u Isusa kao svoga jedinog Spasitelja, imat ćeš potpunu sigurnost u vječno blaženstvo neba. Bog će ti oprostiti tvoje grijehe, očistiti tvoju dušu, obnoviti tvoj duh, dati ti obilan život na ovome svijetu, te vječno blaženstvo u sljedećem. Možemo li odbaciti tako vrijedan dar? Možemo li okrenuti leđa Bogu koji nas je dovoljno volio da samoga sebe žrtvuje za nas?
Ako nisi siguran u ono što vjeruješ, pozivamo te da izgovoriš sljedeću molitvu Bogu: „Bože, pomogni mi da spoznam istinu. Pomogni mi da shvatim što je laž. Pomogni mi da upoznam pravi put spasenja.“ Bog će uvijek uslišiti takvu molitvu.
Ako želiš primiti Isusa kao svoga Spasitelja, jednostavno govori Bogu, naglas ili u sebi, i reci mu da prihvaćaš dar spasenja kroz Isusa. Ako bi ti pomogla molitva koju bi mogao izgovoriti, evo jedan primjer: „Bože, hvala ti što me voliš. Hvala ti što si se žrtvovao za mene. Hvala ti što si omogućio moj oprost i spasenje. Prihvaćam dar spasenja kroz Isusa. Primam Isusa kao svoga Spasitelja. Amen! ”
Jeste li na osnovu ovoga što ste pročitali donijeli odluku da ćete slijediti Krista? Ako jeste, molimo vas da pritisnete tipku »Danas sam prihvatio Krista« dolje.
English
Ja sam hinduist, zašto bih trebao razmisliti o tome da postanem kršćanin?
