Pitanje
Tko su izabranici Božji?
Odgovor
Jednostavno rečeno, „izabranici Božji“ su oni koje je Bog predodredio za spasenje. Oni se nazivaju „izabranici“, jer ta riječ označava koncept izabranja. Svake četiri godine biramo predsjednika države – to jest biramo tko će služiti na toj funkciji. Isto vrijedi za Boga i one koji će biti spašeni; Bog bira one koji će biti spašeni. To su izabranici Božji.
Koncept Božjeg izabranja onih koji će biti spašeni sam po sebi nije sporan. Ono što je sporno jest na koji način Bog odabire one koji će biti spašeni. Tijekom crkvene povijesti postojala su dva glavna gledišta na nauk o izabranju (ili predodređenosti). Jedno gledište, koje ćemo nazvati gledište predviđanja ili predznanja, uči da Bog kroz svoje sveznanje zna one koji će s vremenom vlastitom slobodnom voljom odlučiti vjerovati i pouzdati se u Isusa Krista za svoje spasenje. Na temelju tog božanskog predznanja, Bog je izabrao te pojedince „prije postanka svijeta“ (Efežanima 1,4). Ovo gledište podržava većina evanđeoskih kršćana.
Drugo glavno gledište jest gledište augustinaca, koje u suštini uči da osim što Bog božanski izabire one koji će vjerovati u Isusa Krista, također božanski odabire da će tim pojedincima darovati vjeru u Krista. Drugim riječima, Božje izabranje onih koji će biti spašeni ne temelji se na predznanju vjere pojedinaca, već na slobodnoj, suverenoj milosti svemogućeg Boga. Bog izabire ljude koje će spasiti, i ti će ljudi na vrijeme doći vjeri u Krista, jer ih je Bog izabrao.
Razlika se svodi na ovo: tko ima krajnji izbor u spasenju – Bog ili čovjek? U prvom gledištu (gledištu predznanja) čovjek ima kontrolu; njegova slobodna volja je suverena i postaje odlučujući faktor u Božjem izabranju. Bog može dati put spasenja po Isusu Kristu, ali čovjek se sam mora odlučiti za Krista kako bi spasenje postalo stvarno. U konačnici, ovo gledište čini Boga nemoćnim i lišava ga Njegove suverenosti. Ovo gledište stavlja Stvoritelja na milost i nemilost stvorenja; ako Bog želi ljude u nebu, mora se nadati da će čovjek dobrovoljno odabrati Njegov put spasenja. U stvarnosti, gledište predznanja nije uopće gledište izabranja, jer Bog zapravo ne izabire – On samo potvrđuje. Čovjek je taj koji u konačnici odlučuje.
Prema gledištu augustinaca, Bog ima kontrolu; On je onaj koji po vlastitoj suverenoj volji dobrovoljno bira one koje će spasiti. Ne samo da izabire one koje će spasiti, već zapravo ostvaruje njihovo spasenje. Umjesto da spasenje jednostavno učini mogućim, Bog odabire one koje će spasiti i potom ih spašava. Ovo gledište stavlja Boga na Njegovo pravo mjesto kao Stvoritelja i Vladara.
Samo po sebi gledište augustinaca nije bez problema. Kritičari tvrde da to gledište lišava čovjeka njegove slobodne volje. Ako Bog odabire one koje će spasiti, onda kakve veze ima što čovjek vjeruje? Zašto propovijedati evanđelje? Nadalje, ako Bog izabire prema svojoj suverenoj volji, kako onda možemo biti odgovorni za naše postupke? Ovo su sve dobra i poštena pitanja na koja treba odgovoriti. Dobar odlomak koji odgovara na ova pitanja nalazi se u Rimljanima 9, odlomku koji se na najdublji način bavi Božjom suverenošću u izabranju.
Kontekst odlomka polazi iz Rimljanima 8, te završava s velikim vrhuncem hvale: „Ta uvjeren sam: neće nas [ništa] moći rastaviti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu Gospodinu našemu“ (Rimljanima 8,38-39 VB). To dovodi Pavla do razmatranja kako bi Židov mogao odgovoriti na tu izjavu. Iako je Isus došao izgubljenoj djeci Izraelovoj, i iako je rana crkva uglavnom bila židovska, evanđelje se mnogo brže širilo među poganima nego među Židovima. Ustvari, većina Židova evanđelje je promatrala kao kamen spoticanja (1. Korinćanima 1,23) i odbacila Isusa. To bi dovelo prosječnog Židova do toga da se pita je li Božji plan izabranja podbacio, budući da većina Židova odbacuje poruku evanđelja.
Kroz Rimljanima 9, Pavao sustavno pokazuje da je Božje suvereno izabranje na snazi od samog početka. Započinje ključnom izjavom: „Ali ne kao da se izjalovila riječ Božja. Jer nisu Izrael svi oni koji su od Izraela“ (Rimljanima 9,6 VB). To znači da svi ljudi etničkog Izraela (odnosno, oni koji potječu od Abrahama, Izaka i Jakova) ne pripadaju istinskom Izraelu (izabranicima Božjim). Kroz pregled povijesti Izraela, Pavao pokazuje da je Bog odabrao Izaka pred Jišmaelom i Jakova pred Ezavom. Za slučaj da netko pomisli da je Bog odabrao te pojedince na temelju vjere ili dobrih djela koja će činiti u budućnosti, Pavao dodaje: „Jer dok još blizanci [Jakov i Ezav] ne bijahu rođeni niti učiniše što dobro ili zlo, da bi ostao naum Božji o izabranju, ne po djelima, nego po Onomu koji poziva“ (Rimljanima 9,11 VB).
U ovom trenutku, netko bi mogao biti u iskušenju i optužiti Boga da djeluje nepravedno. Pavao predviđa ovu optužbu u 14. stihu, jasno navodeći da Bog nije nepravedan ni na koji način. „Smilovat ću se komu se smilujem i sažalit ću se nad kime se sažalim“ (Rimljanima 9,15 VB). Bog je suveren nad svojim stvorenjem. Slobodan je odabrati one koje želi odabrati, i slobodan je zaobići one koje želi zaobići. Stvorenje nema nikakvo pravo optužiti Stvoritelja da je nepravedan. Sama pomisao da stvorenje može suditi Stvoritelja za Pavla je apsurd, i to također treba biti za svakog kršćanina. Ostatak Rimljanima 9 ovo podržava.
Kao što je već spomenuto, postoje i drugi odlomci koji u manjoj mjeri govore na temu Božjeg izabranja (primjerice Ivan 6,37-45 i Efežanima 1,3-14). Stvar je u tome da je Bog odredio otkupiti dio čovječanstva na spasenje. Ovi izabrani pojedinci izabrani su prije stvaranja svijeta, i njihovo je spasenje dovršeno u Kristu. Kao što Pavao kaže: „Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni liku Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. A koje predodredi, te i pozva; i koje pozva, te i opravda; a koje opravda, te i proslavi“ (Rimljanima 8,29-30 VB).
English
Tko su izabranici Božji?
